U radu su analizirani normativni okvir i praksa u pogledu prava na azil i slobode kretanja tražilaca azila i izbjeglica u Bosni i Hercegovini i Repub- lici Srbiji. Obje zemlje su u skorijoj prošlosti bile ujedno i države porijekla, tran- zita i prijema izbjeglica. Zajedničko za obje države je i ratna prošlost i susretanje sa stotinama hiljada izbjeglica i interno raseljenih lica od perioda raspada bivše Jugoslavije. U novim migratornim talasima, koji su mješovitog karaktera – izbjeg-ličko-migrantskog, na vlastima obje države je velika odgovornost za prijem, zbrin- javanje i regulisanje statusa velikog broja tražilaca azila i izbjeglica koji se nala- ze na njihovim teritorijama i pod njihovom nadležnošću. U vezi sa tim, a pogledu pristupa teritoriji države prijema, te smiještanju izbjeglica i omogućavanju da se služe putnim ispravama, ogleda se veza između prava na slobodu kretanja i prava na azil. Takođe, od velikog značaja je i poštovanje principa zabrane vraćanja (engl. non-refoulement) koji štiti tražioce azila i izbjeglice od protivpravnog vraćanja koje bi za posljedicu imalo ugrožavanje njihove bezbjednosti i života. Pandemija virusa korona dodatno je zakomplikovala stanje na terenu i otežala tražiocima azi- la i izbjeglicama uživanje ljudskih prava, pa i prava na slobodu kretanja i prava na azil, te prava koja iz njega deriviraju i sa kojima su povezana.
