Cerebralna paraliza već desetljećima zauzima središnje mjesto u dječjoj neurologiji i rehabilitaciji, no njezino se određenje kontinuirano razvijalo. Od prvih opisa do međunarodnog konsenzusa iz 2007. godine, koncept cerebralne paralize mijenjao se u skladu sa znanstvenim spoznajama i društvenim promjenama. Napredak u razumijevanju genetskih i upalnih mehanizama, prepoznavanje raznolikosti u kliničkoj slici te sve snažnija uključenost osoba koje žive s cerebralnom paralizom doveli su do prijedloga novog određenja. U ovom radu prikazuje se novi konceptualni okvir cerebralne paralize, predložen 2025. godine, koji opisuje cerebralnu paralizu kao cjeloživotno neurorazvojno stanje nastalo u ranom stadiju razvoja. Ono je obilježeno poremećajima pokreta i položaja tijela koji dovode do ograničenja u aktivnosti, a pripisuju se malformacijama ili neprogresivnim, nedegenerativnim oštećenjima mozga nastalim u fetalnom ili dojenačkom razdoblju. Okvir naglašava individualnost svakog fenotipa te integrira motoričke i nemotoričke aspekte u jedinstvenu kliničku sliku, u skladu s biopsihosocijalnim modelom i Međunarodnom klasifikacijom funkcioniranja. Predloženo određenje donosi novu perspektivu razumijevanja cerebralne paralize jer naglašava cjeloživotni karakter stanja, uključuje nemotoričke teškoće te povezuje medicinsku dijagnozu s iskustvom sudjelovanja u zajednici. Time se koncept cerebralne paralize premješta iz biomedicinskog okvira prema sveobuhvatnijem razumijevanju s izravnim implikacijama za dijagnostiku, rehabilitaciju i oblikovanje društvenih politika. Njegova daljnja primjena zahtijevat će interdisciplinarnu raspravu, empirijska istraživanja i prilagodbu zdravstvenih i socijalnih sustava.
Cilj: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati povezanost obilježja operacije, sociodemografskih čimbenika i nekih životnih navika s težinom poremećaja glasa mjerenog perceptivnim parametrima ljestvice GRBAS, u različitim poslijeoperacijskim vremenskim točkama. Ispitanici i metode: U istraživanje je uključeno 249 odraslih sudionika kod kojih je nakon tireoidektomije došlo do razvoja poremećaja glasa bez tjelesnog oštećenja. Perceptivna procjena glasa provedena je prije operacije te 7–10 dana, tri mjeseca i šest mjeseci nakon operacije. Razlike u pojedinačnim parametrima glasa analizirane su t-testom i jednosmjernom analizom varijance, dok je doprinos istraživanih čimbenika ukupnoj kvaliteti glasa ispitan multivarijatnom analizom varijance. Rezultati: Rezultati pokazuju izražene poslijeoperacijske promjene glasa u svim GRBAS parametrima, s postupnim oporavkom tijekom šest mjeseci. Dulje trajanje operacije pokazalo se najznačajnijim čimbenikom povezanim s izraženijim i trajnijim poremećajima glasa, kako u univarijatnim tako i u multivarijatnim analizama. Povišeni indeks tjelesne mase i vrsta operacije pokazali su selektivne učinke na pojedine perceptivne parametre. Zaključci: Dobiveni nalazi naglašavaju važnost ranog logopedskog praćenja i prepoznavanja rizičnih čimbenika za produljeni poremećaj glasa nakon tireoidektomije.
Cilj je ovog prikaza istražiti i opisati psihodramu kao klinički potvrđenu psihoterapijsku metodu primjenjivu u radu s djecom i adolescentima, a koja je u literaturi slabije zastupljena. Rad ističe specifičnosti psihodrame i njezino mjesto unutar psihoterapije djece i adolescenta u Hrvatskoj. Ovaj rad govori o kratkom povijesnom aspektu psihodrame i dvama njezinim smjerovima – Morenovoj klasičnoj psihodrami i analitičkoj psihodrami. Psihodrama, kao terapijska metoda koju je utemeljio Jacob Levy Moreno, oslanja se na spontanost, kreativnost i istraživanje unutrašnjih procesa putem akcije i interakcije. Analitička psihodrama stavlja veći fokus na transfer, nesvjesne procese, strukturu ličnosti i analizu unutarnjih konflikata. Iako se ovi pristupi razlikuju u teorijskim temeljima i tehničkim aspektima, oba su pravca vrijedna mogućnost za liječenje i istraživanje emocionalnih iskustava i promjenu kognicije i ponašanja. Istraživanja govore u prilog pozitivnih učinaka psihodrame na emocionalnu regulaciju, interpersonalne odnose i samopouzdanje. Kao i inače u istraživanju bilo koje psihoterapijske metode, i dalje se otvara prostor za dodatne studije kako bi se preciznije definirali mehanizmi njezina djelovanja.
Chronic venous insufficiency is a condition caused by dysfunction of the venous valves, which hinders venous blood return and increases hydrostatic pressure. This can lead to the appearance of telangiectasia, varicose veins, hyperpigmentation, eczema, lipodermatosclerosis, and in more severe cases, venous ulcers. Long-term chronic venous insufficiency can lead to a rare complication - subcutaneous ossification, which was first described by Lippman in 1957. Dystrophic calcification, which occurs in chronic venous insufficiency, causes deposition of calcium in the subcutaneous tissue, which can interfere with ulcer healing and contribute to the development of heterotopic ossification. Heterotopic ossification is an abnormal formation of bones in the extraskeletal tissue, which most often occurs after trauma, orthopaedic procedures or in neurological disorders. Although the exact mechanism of heterotopic ossification development in chronic venous insufficiency is not fully elucidated, research indicates that inflammatory processes and increased activity of alkaline phosphatase can lead to calcium accumulation, leading to the formation of bone structures. In patients with venous insufficiency, calcifications most often appear as phleboliths, with a characteristic appearance on X-rays. Histologically, heterotopic ossification shows a zonal bone structure with a peripheral area of ossification, while in later stages it resembles a normal bone structure. Treatment includes surgical removal as the optimal method, while conservative treatments such as sodium thiosulfate and etidronate can be used to slow the progression of calcifications.
Eosinophilic oesophagitis (EoE) is a chronic, immune-mediated disorder characterized by oesophageal dysfunction, Th2-driven inflammation, and tissue remodelling. Current pharmacological treatments, including proton pump inhibitors, topical corticosteroids and biologics offer varying efficacy and are often limited by relapse, adherence issues and incomplete symptom resolution. Dupilumab, targeting IL-4/IL-13 pathways, shows the most promising results to date, particularly in refractory cases. Novel biologics are under investigati aiming to address unmet needs in personalised EoE therapy. Despite advances, treatment selection remains complex and should be individualised. Future research should focus on biomarkers, long-term safety and optimising treatment access.
Zlostavljanje je namjerno, opetovano agresivno ponašanje koje uključuje negativne, neželjene radnje, a usmjereno je uglavnom prema slabijim pojedincima koji se ne mogu sami braniti. Ovaj kratki pregledni rad istražuje povezanost vršnjačkog zlostavljanja s pojavom depresivnih i anksioznih poremećaja. Analizirajući dostupne studije iz različitih dijelova svijeta, objavljene u posljednjih deset godina, utvrđuju se različiti oblici vršnjačkog nasilja i njihov utjecaj na mentalno zdravlje. Rezultati istraživanja pokazuju da je zlostavljanje povezano s porastom anksioznih i depresivnih simptoma kod osoba koje trpe nasilje, bez obzira na područje, ali sama dinamika ovisi o nizu društvenih i socioekonomskih faktora zbog čega se naglašava važnost sveobuhvatnog i multidisciplinarnog pristupa prevenciji i ranoj intervenciji.
Autoinflamatorne bolesti kostiju su rijetke i njihovo je glavno obilježje sterilna upala kostiju koja je praćena kožnom patologijom. Obuhvaćaju različite sindrome: sinovitis, akne, pustulozu, hiperostozu, osteitis (SAPHO sindrom), kronični rekurirajući multifokalni osteomijelitis (CRMO), kronični nebakterijski osteomijelitis (CNO), Majeedov sindrom, deficijenciju antagonista za receptor interleukina-1 (DIRA sindrom), piogeni artritis, piodermu gangrenosum, akne (PAPA sindrom) i kerubizam. Sindromi zahvaćaju više organskih sustava te se često preklapaju s drugim bolestima zbog čega nerijetko ostanu neprepoznati. Rana dijagnostika iziskuje definiranje jasnih dijagnostičkih kriterija. U liječenju se koriste nesteroidni antireumatici (NSAR), glukokortikoidi, antireumatski lijekovi koji modificiraju tijek bolesti (DMARD) i biološki lijekovi, a u novije vrijeme i inhibitori interleukina 17 i 23. Za SAPHO sindrom, CRMO i CNO postoje predloženi kriteriji za postavljanje dijagnoze, a za kerubizam postoji gradacija u šest stupnjeva prema zahvaćenosti i kompleksnosti kliničke slike. U slučaju Majeedova, DIRA i PAPA sindroma nema predloženih, jasno formiranih dijagnostičkih kriterija. Smjernice za uvođenje medikamentnih terapijskih opcija još nisu oformljene, već se protokoli liječenja temelje na načelnim preporukama. U težih oblika kerubizma indicirano je provesti operativne zahvate s ciljem sprječavanja pojave ozbiljnijih komplikacija. Potrebna su daljnja ispitivanja koja će potvrditi učinkovitost pojedinih lijekova u liječenju autoinflamatornih bolesti kostiju.
Cilj: Disekcija aorte tipa A prema Stanfordu životno je ugrožavajuće stanje koje zahtijeva brzu intervenciju. Ako se ne prepozna i ne liječi odmah, može dovesti do iznenadne smrti. Polovina bolesnika s akutnom disekcijom aorte premine unutar prva dva dana, dok se trećina bolesnika, u trenutku postavljanja dijagnoze, liječi pod nekom drugom, krivom dijagnozom. Prikaz slučaja: Pacijentica u dobi od 68 godina javlja se u Objedinjeni hitni bolnički prijam Opće bolnice Zadar nakon što je kod kuće osjetila bol u donjoj čeljusti uz paresteziju, a potom i simptome kratkotrajne motorne afazije uz opću slabost. Negira stenokardiju, palpitacije, gubitak svijesti, vrtoglavicu te glavobolju. Iz anamneze je poznato da se, unazad dvadeset godina, liječi od arterijske hipertenzije uz dislipidemiju i hipotireozu. Pri dolasku je izmjeren tlak 220/105 mmHg nakon čega je hospitalizirana uz negativne znakove ishemije miokarda i uredan fizikalni status. Zbog oscilacija vrijednosti kreatinina (108-236-146 μmol/L) zadržana je na Odjelu za nefrologiju zbog sumnje na renalnu insuficijenciju. Nakon dva tjedna bilježi se febrilitet i porast C-reaktivnog proteina (CRP). Učinjena angiografija primjenom računalne tomografije (engl. computed tomography angiography, CTA) pokazuje disekciju koja seže od izlazišta aorte sve do u lijevu zajedničku femoralnu arteriju. Dijagnosticirana je disekcija torakoabdominalne aorte (Stanfordov tip A, DeBakeyjev tip I) te su konzultirani stručnjaci Klinike za kardijalnu kirurgiju zbog nastavka liječenja. Zaključak: Disekcija aorte Stanfordova tipa A smrtonosno je kardiovaskularno stanje koje gotovo uvijek zahtijeva kirurško liječenje. Atipične kliničke manifestacije bolesti otežavaju postavljanje dijagnoze i nerijetko odgađaju pravovremenu intervenciju kod oboljelih.
Aim: To close the gaps between nurses' application of Evidence-Based Practice (EBP) knowledge and their readiness to apply EBP, nurses need education and mentoring. Understanding nurses' EBP capability is an essential first step for planning to grow EBP. The aim of the research was to evaluate the psychometric properties of the Croatian translation of the Nursing EBP Survey and to examine the perceptions of Croatian nurses about EBP. Patients and methods: The study was conducted from May to June 2021 with nurses working in different areas in Croatia. Data were collected using the validated 2005 Nursing Evidence-Based Practice Survey questionnaire. Results: A total of 210 registered nurses completed the survey. The exploratory factor analysis revealed five factors with strong internal consistency. Internal consistency using Cronbach's alpha was α=0.92 for the entire questionnaire. Statistical significance was found for all factors except Factor 3 for educational level and for nurses currently studying nursing for Factors 1 and 5 and for graduate level for Factor 4. No statistically significant difference was found with regard to age and length of service. Conclusion: We demonstrate that the Croatian version of the Nurse EBP Survey is a valid and reliable instrument for assessing nurses' perceptions of EBP and capacity within their organization. The results indicate that the level of education has a significant impact on almost all aspects of EBP. Through university-led curriculum updates and EU standards, Croatia is investing in the academic preparation of nurses as an important step for the national health system.
Cilj: Glavni terapijski pristup liječenja respiratornih komplikacija uzrokovanih infekcijom COVID-19 i dalje je simptomatsko liječenje uz suportivnu njegu i respiratornu fizioterapiju. Cilj ovog rada bio je utvrditi učinkovitost respiratorne fizioterapije u smanjenju post-COVID-19 respiratornih simptoma, odnosno u poboljšanju funkcije pluća, snage respiratornih i perifernih mišića te kardiorespiratorne kondicije. Ispitanici i metode: U istraživanje je bilo uključeno 50 pacijenata s respiratornim post-COVID-19 simptomima. Uspoređivane su vrijednosti spirometrije (engl. forced expiratory volume; FVC, forced expiratory volume 1, FEV1; FVC/FEV1), difuzijskog plućnog kapaciteta (engl. diffusing capacity for carbon monoxide, DLCO), zaduhe po Borgovoj ljestvici, testa šestominutnog hoda, snage stiska šaka i maksimalnog udisajnog tlaka prije i poslije provedenog respiratornog rehabilitacijskog programa. Rezultati: Utvrđena je statistički značajna razlika u vrijednostima FVC (p = 0,002), FEV1 (p < 0,001), omjeru FVC/FEV1 (p < 0,001), DLCO (p < 0,001), testa šestominutnog hoda (p < 0,001), snage stiska obiju šaka (p < 0,001) i maksimalnog udisajnog tlaka (p < 0,001), koje su se povećale nakon provedenog respiratornog rehabilitacijskog programa. Također je utvrđeno statistički značajno smanjenje subjektivnog osjećaja zaduhe po Borgovoj ljestvici (p < 0,001). Zaključak: Dobiveni rezultati potvrđuju da postoji značajno smanjenje simptoma nakon provedene respiratorne fizioterapije te da je metoda liječenja učinkovita kod pacijenata s post-COVID-19 simptomima.
Cilj je ovog rada prikazati dosadašnja saznanja o etiopatogenezi autističnog spektra poremećaja (ASP), temi koja i dalje zauzima važno mjesto u znanstvenim istraživanjima i kliničkoj praksi, s implikacijama za buduće terapijske smjernice. Prema nomenklaturi DSM-5, ASP obuhvaća heterogenu skupinu neurorazvojnih poremećaja koji se očituju ranim simptomima u djetinjstvu, uključujući poteškoće u socijalnom funkcioniranju, atipičnu komunikaciju (klaster A), ograničene interese i repetitivna ponašanja (klaster B), kao i pridružena stanja poput anksioznosti, iritabilnosti, agresije te poremećaje jedenja i spavanja. Etiopatogeneza ASP-a nije u potpunosti razjašnjena, no smatra se da je multifaktorijalna, pri čemu neurobiološki čimbenici mogu imati važnu ulogu. Pretpostavlja se da patološki proces započinje prenatalno abnormalnom sinaptogenezom, što dovodi do izmijenjenih neuralnih mreža i posljedične nemogućnosti pravilne postnatalne reorganizacije kortikalnih veza. S obzirom na složenost neuroanatomskih struktura i njihovih funkcionalnih povezanosti, nije moguće izdvojiti pojedinačni moždani deficit odgovoran za kliničku sliku ASP-a. Određene neurobiološke teorije ističu neravnotežu neurotransmitora, uključujući dopaminsku disfunkciju i serotoninsku disregulaciju, kao čimbenike u narušenom razvoju socijalnih vještina (klaster A) i pojavi stereotipnih ponašanja (klaster B). Ipak, u kliničkoj praksi i dalje je najvažniji individualizirani pristup pacijentu koji uključuje pažljivo prepoznavanje i liječenje simptoma iz klastera A i klastera B psihosocijalnim intervencijama, kao i liječenje komorbiditeta te primjenu psihofarmaka kada je to indicirano.
Aim: Vascular anomalies only rarely cause dysphagia, as patients are predominantly asymptomatic. The aberrant right subclavian artery (ARSA), the most common anomaly of the aortic arch, may cause esophageal compression, resulting in dysphagia known as dysphagia lusoria. Although the majority of patients require no treatment or only conservative management, symptomatic cases necessitate surgical intervention or a combination of surgical and endovascular procedures. The aim of this article is to present one such symptomatic case. Case report: We present a patient with a rare cause of dysphagia due to ARSA (arteria lusoria), which led to complete esophageal obstruction. Following surgical resection and transposition of the right subclavian artery, combined with endovascular sealing using an Amplatzer™ Vascular Plug II (Abbott Medical, Plymouth, MN, USA), the patient experienced complete resolution of symptoms. Conclusion: The literature on dysphagia lusoria is largely limited to case reports. Given the small number of patients requiring treatment, it is difficult to establish a single optimal therapeutic approach. Therefore, each case should be evaluated by a multidisciplinary team, with an emphasis on minimally invasive options.
Aim: The aim was to perform the Croatian translation and psychometric validation of the Parental-Caregivers Perceptions Questionnaire (P-CPQ). Patients and methods: The study included 334 participants (children aged 11-14 years; 53% female) and their parents for validity and internal reliability testing. Reproducibility of the measure was tested on 26 participants and responsiveness on 46. The Child Perceptions Questionnaire (CPQ) and P-CPQ were self-administrated. The degree of malocclusion and caries severity were additionally assessed. Results: The results have shown that the four-factor structure was more appropriate in the Croatian cultural context than the two-factor structure. Confirmatory factor analysis confirmed the findings. The correlation between child and parental assessment was statistically significant but moderate to weak, being higher for emotional (EW) and social well-being (SW) (r=0.551 and 0.412; p<0.001). Higher scores were detected in all subscales in subjects with caries lesions, while only EW and SW scores differed between participants with low and high malocclusion severity. Internal consistency was the highest for EW and the lowest for oral symptoms (α=0.88 and 0.66; p<0.001). All subscales were stable over time, while the most significant changes in the quality of life before and after orthodontic treatment were present in the EW subscale. Conclusion: The original, four-dimensional P-CPQ can be used to provide aninsight into the parent’s awareness of the negative impact of oral conditions on daily activities of their child in the Croatian population.
With its modest surface area of only a few square centimetres of skin, the noseexerts a remarkable influence on human life. The aesthetics of the nose in Homo sapiensprimarily played a crucial role in mate selection, with the nose reflecting the genetic qualityof the individual. The appearance of the nose became part of selective evolutionaryprocesses aimed at passing on optimal genetic traits across generations. As human sociallife became more complex and culture evolved, the aesthetics of the nose assumed newroles in interpersonal relationships. The aesthetics of the human face, where the nose is themost prominent feature, has become a subject of inquiry in the context of politicalcorrectness and prejudice. Through intellectual advancement and technical innovation,Homo sapiens has mastered the ability to alter the appearance of the nose throughaesthetic surgeries, adapting it to the cultural and aesthetic demands of the modern era.Consequently, the nose, in addition to its physiological function as a respiratory organ andolfactory sensor, has become a symbol of aesthetic value, interwoven with various aspectsof human culture, sexuality, and professional success.
One of the most complex procedures in urology is percutaneous nephrolithotomy. This procedure can be performed in the patient’s prone as well as supine position. The position of the patient during percutaneous nephrolithotomy affects the safety of the procedure, anaesthetic risk, hospitalization time, surgery time, and postoperative complications. The advantages of the supine PCNL are easier patient positioning, shorter surgery time, the possibility of spinal anaesthesia, lower anaesthetic risk in obese patients and patients with high cardiovascular risk, lower risk of injuries to the nervous and musculoskeletal system, and lower risk of infections and sepsis. In the supine PCNL, it is possible to perform simultaneous bilateral endoscopic surgery (SBES) and endoscopic combined intrarenal surgery (ECIRS) as well. The advantages of the prone PCNL are shorter puncture channel, which results in a lower risk of injury to the adjacent organs, the possibility of upper renal calyx puncture, and greater mobility when handling the nephroscope. Although the prone position is used more often today, modern knowledge and clinical experience should encourage us to leave our comfort zone and, considering the patient’s characteristics, critically evaluate whether we will perform the procedure in the supine or prone position.
Cilj: Prikazan je slučaj pacijentice kojoj su zbog kirurškog liječenja karcinoma rekonstruirane obje dojke pri čemu su korištene različite metode u svakoj dojci. Ciljevi su ovog prikaza komparirati dvije različite tehnike imedijatne rekonstrukcije s obzirom na estetski ishod i zadovoljstvo pacijentice, ali i istaknuti značaj individualnog pristupa pacijentu te važnost iskustva, znanja i tehničkih mogućnosti kirurga u odabiru optimalne rekonstruktivne opcije. Prikaz slučaja: Tridesetsedmogodišnjoj pacijentici s karcinomom lijeve dojke učinjena je nakon mastektomije rekonstrukcija silikonskom protezom od 145 cc. Nakon devet godina pacijentici je otkriven i karcinom desne dojke, a poslije mastektomije desne dojke u imedijatnoj rekonstrukciji upotrijebljena je kombinacija režnja latissimus dorsi i silikonske proteze od 375 cc. Na redovnom pregledu, tri mjeseca nakon operacije desne dojke pacijentica se žalila na asimetriju i bolove u lijevoj dojci. Uz to bio je uočljiv promijenjen oblik lijeve dojke i retrakcija bradavice na istoj strani. S obzirom na različite tehnike rekonstrukcije i volumen rekonstruiranih dojki, asimetrija je bila veoma izražena te je pacijentici zakazana korektivna sekundarna operacija lijeve dojke. Operacija je prošla uspješno i pacijentica je izrazito zadovoljna krajnjim ishodom. Zaključak: Rekonstrukcija dojke nakon mastektomije kompleksan je kirurški postupak koji nedvojbeno povećava kvalitetu života oboljelih od karcinoma. Međutim, savršena metoda koja će odgovarati svim pacijentima ne postoji, a krajnji estetski rezultat uvelike ovisi i o operateru. Metoda korištenja LD režnja u kombinaciji sa silikonskom protezom sigurna je opcija rekonstrukcije te ima svoje prednost u odabiru kod određenih slučajeva. Osim toga, od izuzetne je važnosti individualizirati pristup liječenju te se prilagoditi daljnjem planu liječenja, željama i konstituciji pacijentice.
Fetalna kirurgija je područje kirurgije čiji se postupci izvode na još nerođenom djetetu u maternici kako bi se poboljšao dugoročni ishod djece sa specifičnim urođenim manama. Budući da se ti nedostatci često pogoršavaju kako se fetus razvija, operacija fetusa koju izvodi tim stručnjaka usredotočuje se na liječenje i poboljšanje stanja prije rođenja. Rane intervencije pomoću fetalne kirurgije mogu liječiti po život opasne urođene mane ipoboljšati ishode u nekim slučajevima. Unatoč varijabilnostima u obrascima prakse idostupnosti resursa, slijedom rezultata randomiziranih kontroliranih ispitivanja diljem razvijenog svijeta dolazi do naglog porasta broja modernih fetalnih centara. Osim povijesnog pregleda, u ovom pregledu donosimo spoznaje o fetalnim kirurškim pristupima sindromu fetofetalne transfuzije, mijelomeningokeli, fetalnom hidrocefalusu, kongenitalnoj dijafragmalnoj herniji, kongenitalnoj malformaciji dišnih puteva pluća, bronhopulmonalnalnoj sekvestraciji, bronhogenoj cisti, kongenitalnom lobarnom emfizemu, sindromu kongenitalne visoke opstrukcije dišnih puteva, tumorima vratne regije, medijastinalnom teratomu, sakrokokcigealnom teratomu, opstrukciji donjih mokraćnih puteva te sindromu amnionskih brazda.
Cilj: Veliki slabinski mišić (VSM) ima važnu stabilizacijsku ulogu lumbalnog dijela kralješnice, a s obzirom na to da on puno manje podliježe atrofičnim promjenama tijekom križobolje od ostale paravertebralne muskulature, cilj ovog istraživanja bio je ispitati povezanost intenziteta boli i onesposobljenosti zbog boli s površinom poprečnog presjeka (engl. Cross-sectional area; CSA) VSM-a u osoba s kroničnom križoboljom i utvrditi njegov pozitivan utjecaj na stabilizaciju lumbalne kralješnice u osoba s navedenim poremećajem. Ispitanici i metode: Istraživanje je provedeno na 42 ispitanika (24 muškaraca i 18 žena). Na MR snimkama određivan je CSA velikog slabinskog mišića u razini intervertebralnih diskova L3/L4, L4/L5 i L5/S1. Ispitanici su ispunili upitnike za utvrđivanje intenziteta boli (vizualna analogna skala boli) i onesposobljenosti zbog boli (upitnici Roland-Morris i Oswestry Disability Index). Ispitivana je povezanost između CSA velikog slabinskog mišića i intenziteta boli te onesposobljenosti zbog boli, a za određivanje povezanosti između pojedinih čimbenika unutar skupina korišten je Spearmanov koeficijent korelacije ranga. Razina statističke značajnosti određena je na razini P < 0,05. Rezultati: Rezultati istraživanja pokazali su negativnu povezanost između CSA velikog slabinskog mišića i intenziteta boli te onesposobljenosti zbog boli što znači da povećanjem CSA mišića dolazi do smanjenja intenziteta boli i onesposobljenosti zbog boli u osoba s kroničnom križoboljom. Zaključci: Veći CSA velikog slabinskog mišića može dovesti do smanjenja intenziteta boli i onesposobljenosti zbog boli u osoba s kroničnom križoboljom.
Glycosylation is one of the most significant and common protein modifications.Many clinical biopharmaceuticals today are also glycosylated. The resulting glycoproteinsmay have one or more glycan structures attached through N- or O-glycosidic bonds. Theprofiles of glycosylation can change with aging, as well as in conditions like Alzheimer’s,Parkinson’s, and other neurological disorders. This means that many glycoproteins couldserve as useful biomarkers for diagnosing diseases and tracking their progression. However,the role of glycosylation in the central nervous system is not well understood, even thoughit is quite prevalent. Future research will focus on creating detailed glycoprofiles fromdifferent body fluids and tissues and analysing this enormous amount of information byusing conventional methods with the help of artificial intelligence lately.
Cilj: Cilj je rada prikazati pacijenticu sa pseudocistom nadbubrežne žlijezde te predstaviti dijagnostički izazov i način liječenja ovog kliničkog entiteta. Prikaz slučaja: Pacijentica u dobi od 69 godina zaprimljena je na Kliniku za urologiju zbog kirurškog liječenja asimptomatske ciste desnog bubrega klasificirane kao Bosniak III. Operacija je učinjena laparoskopskim pristupom. Intraoperacijski je pronađena cistična tvorba veličine oko 5 cm iznad i medijalno od gornjeg pola desnog bubrega koja je od njega bila odvojena. Tvorba je u cijelosti odstranjena, a patohistološki nalaz pokazao je da se radi o kalcificiranoj pseudocisti kore nadbubrežne žlijezde veličine 5 x 4 x 3 centimetra. Poslijeoperacijski tijek bio je uredan. Budući da se radi o benignoj patologiji, bolesnica se jednom godišnje prati kod urologa. Zaključak: Pseudocista nadbubrežne žlijezde veoma je rijedak klinički entitet. Dijagnoza se postavlja na temelju slikovnih pretraga, prvenstveno CT-a. Liječenje ovisi o simptomima, ali i o nalazu dijagnostičkih pretraga. Ovisno o tome indicira se kirurški zahvat ili praćenje rasta pseudociste, a prognoza je odlična.
