Cerebralna paraliza već desetljećima zauzima središnje mjesto u dječjoj neurologiji i rehabilitaciji, no njezino se određenje kontinuirano razvijalo. Od prvih opisa do međunarodnog konsenzusa iz 2007. godine, koncept cerebralne paralize mijenjao se u skladu sa znanstvenim spoznajama i društvenim promjenama. Napredak u razumijevanju genetskih i upalnih mehanizama, prepoznavanje raznolikosti u kliničkoj slici te sve snažnija uključenost osoba koje žive s cerebralnom paralizom doveli su do prijedloga novog određenja. U ovom radu prikazuje se novi konceptualni okvir cerebralne paralize, predložen 2025. godine, koji opisuje cerebralnu paralizu kao cjeloživotno neurorazvojno stanje nastalo u ranom stadiju razvoja. Ono je obilježeno poremećajima pokreta i položaja tijela koji dovode do ograničenja u aktivnosti, a pripisuju se malformacijama ili neprogresivnim, nedegenerativnim oštećenjima mozga nastalim u fetalnom ili dojenačkom razdoblju. Okvir naglašava individualnost svakog fenotipa te integrira motoričke i nemotoričke aspekte u jedinstvenu kliničku sliku, u skladu s biopsihosocijalnim modelom i Međunarodnom klasifikacijom funkcioniranja. Predloženo određenje donosi novu perspektivu razumijevanja cerebralne paralize jer naglašava cjeloživotni karakter stanja, uključuje nemotoričke teškoće te povezuje medicinsku dijagnozu s iskustvom sudjelovanja u zajednici. Time se koncept cerebralne paralize premješta iz biomedicinskog okvira prema sveobuhvatnijem razumijevanju s izravnim implikacijama za dijagnostiku, rehabilitaciju i oblikovanje društvenih politika. Njegova daljnja primjena zahtijevat će interdisciplinarnu raspravu, empirijska istraživanja i prilagodbu zdravstvenih i socijalnih sustava.
Hitna su stanja u pedijatrijskoj endokrinologiji rijetka, životno opasna stanja koja često ostaju neprepoznata. Zakašnjela dijagnoza i odgoda liječenja dodatno pridonose smrtnosti koja je u ovim stanjima ionako visoka. Endokrinološka hitna stanja mogu biti akutna komplikacija podliježuće endokrinopatije, ali često i prva prezentacija nedijagnosticiranog endokrinog poremećaja. U ovom preglednom članku prikazani su klinička slika, dijagnoza i liječenje dijabetičke ketoacidoze (DKA), adrenalne insuficijencije i tireotoksične krize. DKA je najčešće hitno stanje u pedijatrijskoj endokrinologiji. Bolest je obilježena hiperglikemijom, acidozom, ketozom i dehidracijom. Temeljni principi liječenja dijabetičke ketoacidoze uključuju nadoknadu tekućine, primjenu inzulina i korekciju elektrolitskog disbalansa. Nadoknada tekućine najvažnija je komponenta u liječenju dijabetičke ketoacidoze. Adrenalna kriza i tireotoksična kriza rijetka su stanja, a nepravovremeno prepoznavanje ovih hitnih stanja povezano je s visokom smrtnošću.
Potpuni gubitak ili disfunkcija neurona glavna su obilježja neurodegenerativnih bolesti, koje uključuju Alzheimerovu bolest, Parkinsonovu bolest, amiotrofičnu lateralnu sklerozu, Huntingtonovu bolest i druge. Trenutačno ne postoje mogućnosti potpunog zaustavljanja ili preokretanja tijeka ovih bolesti te je postojeća terapija većinom simptomatska. No, u zadnje se vrijeme pojavljuju nove terapijske platforme bazirane na izvanstaničnim vezikulama. Izvanstanične vezikule su prirodne nanotvorevine svih stanica te su vrlo perspektivne u terapiji neurodegenerativnih bolesti zbog svoje male imunogenosti, ciljanih djelovanja na stanice te mogućnosti lakog prolaska tjelesnih barijera uključujući i krvno-moždanu barijeru. One transportiraju svoj teret izravno do neurona, astrocita ili glija-stanica, a to uključuje lijekove, proteine, mikroRNA i male interferirajuće RNA. Nadalje, njihova se površina može modificirati kako bi se poboljšala dostava u područja mozga zahvaćena neurodegeneracijom. Postojeća pretklinička istraživanja pokazala su da tretmani putem izvanstaničnih vezikula utječu na preživljavanje neurona, smanjuju agregaciju proteina te moduliraju neuroinflamaciju. Međutim, u smislu kliničke translacije postavljaju se neka pitanja poput efikasnosti ubacivanja malih molekula u izvanstanične vezikule ili njihove dugoročne sigurnosti. Zaključno, izvanstanične vezikule predstavljaju novi, revolucionarni terapijski pristup u kompleksnoj patofiziologiji neurodegenerativnih bolesti.
Cilj: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati povezanost obilježja operacije, sociodemografskih čimbenika i nekih životnih navika s težinom poremećaja glasa mjerenog perceptivnim parametrima ljestvice GRBAS, u različitim poslijeoperacijskim vremenskim točkama. Ispitanici i metode: U istraživanje je uključeno 249 odraslih sudionika kod kojih je nakon tireoidektomije došlo do razvoja poremećaja glasa bez tjelesnog oštećenja. Perceptivna procjena glasa provedena je prije operacije te 7–10 dana, tri mjeseca i šest mjeseci nakon operacije. Razlike u pojedinačnim parametrima glasa analizirane su t-testom i jednosmjernom analizom varijance, dok je doprinos istraživanih čimbenika ukupnoj kvaliteti glasa ispitan multivarijatnom analizom varijance. Rezultati: Rezultati pokazuju izražene poslijeoperacijske promjene glasa u svim GRBAS parametrima, s postupnim oporavkom tijekom šest mjeseci. Dulje trajanje operacije pokazalo se najznačajnijim čimbenikom povezanim s izraženijim i trajnijim poremećajima glasa, kako u univarijatnim tako i u multivarijatnim analizama. Povišeni indeks tjelesne mase i vrsta operacije pokazali su selektivne učinke na pojedine perceptivne parametre. Zaključci: Dobiveni nalazi naglašavaju važnost ranog logopedskog praćenja i prepoznavanja rizičnih čimbenika za produljeni poremećaj glasa nakon tireoidektomije.
Cilj je ovog prikaza istražiti i opisati psihodramu kao klinički potvrđenu psihoterapijsku metodu primjenjivu u radu s djecom i adolescentima, a koja je u literaturi slabije zastupljena. Rad ističe specifičnosti psihodrame i njezino mjesto unutar psihoterapije djece i adolescenta u Hrvatskoj. Ovaj rad govori o kratkom povijesnom aspektu psihodrame i dvama njezinim smjerovima – Morenovoj klasičnoj psihodrami i analitičkoj psihodrami. Psihodrama, kao terapijska metoda koju je utemeljio Jacob Levy Moreno, oslanja se na spontanost, kreativnost i istraživanje unutrašnjih procesa putem akcije i interakcije. Analitička psihodrama stavlja veći fokus na transfer, nesvjesne procese, strukturu ličnosti i analizu unutarnjih konflikata. Iako se ovi pristupi razlikuju u teorijskim temeljima i tehničkim aspektima, oba su pravca vrijedna mogućnost za liječenje i istraživanje emocionalnih iskustava i promjenu kognicije i ponašanja. Istraživanja govore u prilog pozitivnih učinaka psihodrame na emocionalnu regulaciju, interpersonalne odnose i samopouzdanje. Kao i inače u istraživanju bilo koje psihoterapijske metode, i dalje se otvara prostor za dodatne studije kako bi se preciznije definirali mehanizmi njezina djelovanja.
