Ostava s oko 50 metalnih predmeta pronađena je 2021. godine na izduženome grebenu Markovište iznad naselja Husino u sjeveroistočnoj Bosni. U neposrednoj blizini mjesta pronalaska na površini nisu primjećeni tragovi naselja ili nekropole. Ostava sadrži nekoliko kronološki indikativnih predmeta poput jednopetljastih fibula tipa Golinjevo, ukrašene narukvice tipa Lučica te male šuplje sjekire s nisko postavljenom ušicom, koji upućuju na vrijeme 9. i ranog 8. st. pr. Kr. U većem dijelu zapadnoga Balkana ovaj period označava kraj kasnoga brončanog i početak ranoga željeznog doba. Za razliku od većine istodobnih ostava, nalaz iz Markovišta sadrži većinom fragmentirane objekta s tragovima dugotrajne uporabe ili objekte s očiglednim tehnološko-dekorativnim greškama u produkciji. U samoj kompoziciji primjetan je spoj kako lokalnih, tako i regionalnih, većinom zapadnobalkanskih tipova. Deponiranje metalnih predmeta u regiji sjeveroistočne Bosne između rijeka Bosne na zapadu, Save na sjeveru, Drine na istoku i Krivaje na jugu može se pratiti već od početka kasnoga brončanog doba (13. st. pr. Kr.), a ono što izdvaja ovaj prostor u širem kontekstu jugoistočne Evrope je kontinuitet ostava sve do početka željeznoga doba, na što ukazuje i nalaz iz Markovišta.
U radu se donosi kronološki i tipološki pregled višeglavih igala koje su bile u uporabi tijekom cijelog razdoblja ranog halštata. Široko područje rasprostiranja govori u prilog činjenici da je ovakav tip igle bio prisutan u različitim halštatskim kulturnim skupinama, ali samo u muškim grobovima. Unutar prostora njihovog rasprostiranja, pojedini lokaliteti i kulturne skupine ističu se većom zastupljenošću tih igala u grobnim cjelinama. Svi autori koji su se bavili tipologijom zasnovali su svoje podjele na osnovi razvojnih oblika koji su postavljeni u određeni kronološki okvir temeljem ostalih grobnih priloga u zatvorenim cjelinama. Osim tipološke i kronološke podjele igala, u radu se razmatra i njihova funkcija. Osnovna funkcija igala je zatvaranje odjeće, ali u nekoliko slučaja možemo naslutiti da su u grobnim kontekstima katkad imale i ulogu zatvaranja mrtvačkog pokrova kao i organskih omotača urni ili drugih vrlo važnih skupina nalaza. Bez obzira na kontekst, ostaje otvoreno pitanje je li ta mehanička funkcija zatvaranja tkanine ili kože bila i primarna funkcija višeglavih igala.
U radu se predstavlja bioarheološka analiza pet paljevinskih grobova iz prapovijesnoga groblja Vukovar Lijeva Bara koji pripadaju daljskoj grupi kasnoga brončanog i starijega željeznog doba rasprostranjenoj u srednjem Podunavlju. Grobovi se datiraju u II keramički horizont, odnosno prema rezultatima radiokarbonskoga datiranja spaljenih ostataka pokojnika u 9. st. pr. Kr. Keramički ansambli su lokalne produkcije, dok željezni nalazi fibule, perli i pršljena usporedbe imaju u istočnome dijelu Karpatske kotline, donjem Podunavlju i na jugoistočnome Balkanu. Izdvaja se nalaz željezne dvopetljaste fibule s trokutastom širokom nožicom iz groba Ž75 koja na luku ima tri dugmeta ukrašena vodoravnim urezima koji su ispunjeni bakrenom slitinom. Usporedbe za fibulu zabilježene su na prostoru donjega Podunavlja i jedan je od za sada najranijih nalaza željeznih predmeta na nalazištima daljske grupe.
Predviđena obnova i rekonstrukcija hotela Issa u visu otvorila je priliku da se, nakon stanke od gotovo četiri desetljeća, nastave arheološka istraživanja istočne isejske nekropole vlaška njiva. U razdoblju od 2022. do 2024. istraženo je pet arheoloških sondi u kojima je otkriveno najmanje 56 grobnih cjelina. dokumentirani su inhumacijski i incineracijski grobovi i grobnice iz kasnohelenističkog i rimskog razdoblja čija distribucija pruža nove podatke o prostornu opsegu i razvoju nekropole, koja je, po svemu sudeći, obuhvaćala veći dio padine uz istočno periurbano područje antičke Ise. U radu se donose i prvi podaci o značajkama, tipologiji i arhitekturi istraženih grobnih cjelina koji se kompariraju i kontekstualiziraju s dosadašnjim spoznajama, u svrhu potpunijeg razumijevanja kulturoloških, društvenih i prostornih aspekata koji su oblikovali isejski pogrebni krajolik.
Na području Općine Jasenice i Grada Obrovca provedena je povijesna karakterizacija krajolika. Riječ je o metodi kojom se analizira materijalnost i temporalnost krajolika u cjelini. Analitički postupak sastoji se u identificiraju područja koja sadrže srodne krajobrazne cjeline čime se definiraju povijesni karakterni tipovi. Definirano je šest općih karakternih tipova i 14 podtipova. Time su identificirane prostorne prakse koje su oblikovale krajolik kakvim ga danas vidimo. Konačno, analizirane su i prostorne prakse koje mijenjaju karakter krajolika.
U radu su predstavljeni rezultati analize tehnike oblikovanja keramičkog posuđa s ranosrednjovjekovnog groblja Razbojine kod Kašića. Upotrebom jasno definiranog metodološkog okvira za makroskopsku analizu tehnike gradnje glinenim valjcima uz određeni doprinos rotacijskog oblikovanja, svojstvene ručnom kolu, identificirane su različite strategije s obzirom na stupanj iskorištavanja rotacijskih mogućnosti ručnog kola. Po svojim ciljevima, ova studija predstavlja odmak od tradicionalnog morfološkog-stilskog pristupa prevladavajućeg u hrvatskoj arheološkoj literaturi o ranosrednjovjekovnoj keramici, u kojoj često nedostaju detaljni opisi tehnike oblikovanja. Rekonstruirana su tri lanca operacija u oblikovanju koja nude dublji uvid u lokalnu tehničku tradiciju i određenu tehnološku raznolikost unutar naizgled homogene skupine keramičkog posuđa, u uskoj vezi s vještinama i obukom lončara. Iako trenutačno nisu moguće izravne usporedbe s grobljima istog horizonta u regiji, rezultati su stavljeni u kontekst sličnih analiza ranosrednjovjekovne keramike s nalazišta dublje u unutrašnjosti. Istraživanjem je istaknuta potreba za sveobuhvatnijim istraživanjem lončarstva ručnoga kola na teritoriju ranosrednjovjekovne Hrvatske.
Arheobotanička analiza 17 kaptolskih tumula rezultirala je s 46 829 identificiranih karboniziranih botaničkih ostataka. U obrađenom materijalu uvjerljivo dominiraju žitarice, a nalazimo još voće, mahunarke i korove koji su vjerojatno standardna primjesa žitarica. Svi nalazi obrađeni u ovom radu dolaze iz grobnih konteksta, ali nisu grobni prilozi nego su u grobove dospjeli tijekom posipanja površine grobne komore spaljenim ostacima s lomače ili uz ostatke pokojnika u urnama. Ta činjenica upućuje na puno veći značaj ritualne kremacije u pogrebnom ritualu nego što se do sada pretpostavljalo jer znamo da su se uz tijelo pokojnika na lomači našli i mnogi vrijedni prilozi koji su katkad uključivali i najcjenjeniju među žitaricama – pšenicu. Analiza količine i vrste botaničkih nalaza u grobovima pokazala je i značajnu korelaciju sa spolom. Naime, iako muški grobovi u broju botaničkih nalaza općenito nadmašuju ženske, najuočljivija razlika je velika količina žitarica u muškim u odnosu na neznatni broj nalaza u ženskim. Još jedna zanimljivost je da jedini grob (tumul 13 na nekropoli Gradca) koji se preliminarnom antropološkom analizom pripisuje djetetu uopće ne sadrži žitarice, ali zato ima značajnu količinu voća i orašastih plodova.
Pribor za jelo i kuhinjski pribor mogu pružiti obilje informacija o prehrani zajednica u prošlosti. Keramičke žlice jedan su od tipičnih keramičkih oblika lasinjske kulture. Sastojale su se od recipijenta, tuljca za nasad drške i organske drške i služile su za rukovanje ili konzumaciju hrane ili pića u tekućem i/ili kašastom obliku. Analize organskih ostataka, najčešće apsorbiranih u keramičke stijenke posuda, danas su uobičajeni dio arheoloških istraživanja i otkrivaju informacije o upotrebi posuda, kao i detalje o prehrani zajednica u prošlosti, iskorištavanju prirodnih resursa (biljaka i životinja), medicini, kozmetikci i pogrebnih rituala. U okviru ovog rada analizirano je pet žlica lasinjske kulture iz Čepinskih Martinaca, eneolitičkog naselja u istočnoj Hrvatskoj, kako bi se utvrdila vrsta sadržaja koja je njima rukovana i kako to saznanje može doprinijeti poznavanju prehrane lasinjske zajednice na tom nalazištu i na području Hrvatske, zajedno s poznatim podatcima iz botanike i zooarheologije.
This paper presents a bioarchaeological analysis of five cremation graves from the prehistoric cemetery of Vukovar Lijeva Bara, which belongs to the Dalj group of the Late Bronze Age and Early Iron Age, distributed across the Middle Danube region. The graves are dated to ceramic horizon II, or specifically to the 9th century BC, based on radiocarbon dating results for the cremated human remains. The pottery assemblages were locally produced, whereas the iron finds-a fibula, beads, and a whorl-show parallels with the eastern Carpathian Basin, the Lower Danube region, and the southeastern Balkans. Of particular note is the find of an iron double-loop fibula with a broad triangular foot from grave & Zcaron;75, featuring three knobs on the bow decorated with horizontal incisions inlaid with copper alloy. Parallels for this fibula have been recorded in the Lower Danube region; it is currently one of the earliest known iron artefacts from Dalj group sites.
The planned renovation and reconstruction of Hotel Issa in Vis provided an opportunity to resume archaeological excavations of the eastern Issaean necropolis at Vlaska Njiva, following a hiatus of nearly four decades. Five trenches were excavated between 2022 and 2024, yielding a minimum of 56 burials, including both inhumation and cremation graves, as well as tomb structures, dating to the Late Hellenistic and Roman periods. Their spatial distribution provides new evidence regarding the extent and internal development of the necropolis, which appears to have encompassed a large portion of the slope bordering the eastern peri-urban zone of Issa. This paper presents the preliminary results, focusing on the features, typology, and architecture of the excavated graves. New insights are compared with previously known evidence and contextualised within a broader interpretative framework, thereby contributing to a more nuanced understanding of the cultural, social, and spatial dynamics that shaped the Issaean mortuary landscape.
The paper presents a chronological and typological overview of multi-headed pins that were in use throughout the early Hallstatt period. The wide area of distribution supports the fact that this type of pin was present in various Hallstatt cultural groups, but only in male graves. Within the area of their distribution, certain sites and cultural groups stand out with large amounts of such pins in graves. All authors who have dealt with typology have based their divisions on the basis of developmental forms that are placed in a certain chronological framework on the basis of other grave goods in a closed context. In addition to the typological and chronological division of pins, the paper also considers their function. The main function of pins is to fasten clothing, but in a few cases we can infer that in grave contexts they sometimes played the role of binding the shroud as well as the organic wrappings of urns or other important groups of finds. Regardless of the context, the question remains open whether this mechanical function of fastening fabric or leather was also the primary function of multi-headed pins.
A hoard containing approximately fifty metal objects was discovered in 2021 on the elongated ridge of Markoviste above the settlement of Husino in northeastern Bosnia. No traces of a settlement or necropolis were observed on the surface in the immediate vicinity of the findspot. The hoard contains several chronologically indicative objects, such as single-loop fibulae of the Golinjevo type, decorated bracelets of the Lucica type, and small socketed axes with low loops, all dated to the 9th and early 8th centuries BC. In most of the western Balkans, this period marks the end of the Late Bronze Age and the beginning of the Early Iron Age. Unlike most contemporary hoards, the find from Markoviste consists largely of fragmented objects showing traces of long-term use, as well as items with clear technological or decorative production flaws. The composition reflects a combination of local and regional, mainly western Balkan, types. The deposition of metal objects in northeastern Bosnia-bounded by the rivers Bosna to the west, Sava to the north, Drina to the east, and Krivaja to the south-can be traced back to the beginning of the Late Bronze Age (13th century BC). What distinguishes this area within the broader context of southeastern Europe is the continuity of hoard deposition extending into the beginning of the Iron Age, as demonstrated by the Markoviste hoard.
Cutlery and kitchen utensils can provide a wealth of information about the diet of past communities. Ceramic spoons are among the typical forms of the Lasinja culture. They consist of a recipient, a socket for the handle, and an organic handle, and were used for manipulating or consuming food or beverages in liquid and/or mushy form. Analyses of organic residues, most often absorbed into the ceramic walls of vessels, are a common part of archaeological research today and can reveal information about the use of the vessels, as well as details about the diet of past communities, the exploitation of natural resources (plants and animals), and aspects of medicine, cosmetics, and funeral rituals. In this paper, five spoons of the Lasinja culture from & Ccaron;epinski Martinci-an Eneolithic settlement in eastern Croatia-were analysed to determine the types of contents that were manipulated with them and how this data, together with previously known zooarchaeological and archaeobotanical evidence, can contribute to our understanding of the Lasinja community's diet at that site and more broadly in Croatia.
Archaeobotanical analysis of 17 Kaptol tumuli has resulted in 46,829 identified carbonized botanical remains. Cereals are convincingly dominant in the processed material, and we also find fruits, legumes and weeds, which are probably a standard admixture of cereals. All the finds processed in this paper come from grave contexts, but they are not grave goods, but rather arrived in the graves during the sprinkling of the surface of the burial chamber with burnt remains from the pyre or with the remains of the deceased in urns. This fact indicates a much greater importance of ritual cremation in the funeral ritual than previously assumed, because we know that many valuable contributions were found with the body of the deceased on the pyre, sometimes including the most valued among cereals: wheat. Analysis of the quantity and type of botanical finds in the graves also showed a significant correlation with gender. That is, although male graves generally outnumber female graves in terms of the number of botanical finds, the most noticeable difference is the large quantity of cereals in male graves in comparison with the insignificant number of finds in female graves. Another interesting fact is that the only grave (tumulus 13 at the Gradca necropolis) attributed to a child by preliminary anthropological analysis does not contain any cereals at all, but does have a significant quantity of fruit and nuts.
A Historic Landscape Characterization was conducted in the Municipality of Jasenice and the Town of Obrovac. This method analyzes the materiality and temporality of the landscape as a whole. The analytical procedure involves identifying areas with similar landscape elements, defining historical character types. Six general character types and 14 subtypes have been defined, thereby identifying the spatial practices that have shaped the landscape we see today. Finally, the analysis also considers the spatial practices that continue to change the landscape's character.
This paper examines a newly discovered votive altar dedicated to the goddess Terra Mater, from Ratarska Ulica (Ratarska Street) in Sremska Mitrovica (ancient Sirmium). This is the first recorded evidence of this deity in Sirmium. The analysed monument, an accidental find, was donated to the National Museum of Serbia in Belgrade. This paper will describe the monument and interpret its inscription. It will also attempt to understand the monument within its micro-and macro-regional contexts, examining its similarities and differences compared to monuments mentioning the same deity in Pannonia and other neighbouring provinces (Dacian provinces, Dalmatia, and Moesia Superior).
This paper presents the results of an analysis of ceramic vessel shaping techniques from the early medieval cemetery of Razbojine near Kasic. Employing a clearly defined methodological framework for the macroscopic analysis of wheel-coiling-a technique characteristic of hand-wheel use-the study identifies distinct strategies in the utilization of the hand-wheel's rotational capabilities. In its objectives, this research departs from the traditional morpho-stylistic approach still prevalent in Croatian archaeological literature on early medieval ceramics, which often lacks detailed descriptions of shaping techniques. Three chaines op & eacute;ratoires have been reconstructed, providing deeper insights into local technical traditions and revealing technological diversity within a seemingly uniform ceramic assemblage, closely linked to potters' skills and training. While direct comparisons with contemporary cemeteries in the region are currently not possible, the results are contextualized against similar analyses of early medieval ceramics from sites further inland. This study emphasizes the need for more comprehensive investigations into hand-wheel traditions and craftsmanship in early medieval Croatia.
U radu se donosi materijal koji pripada dvjema različitim epizodama iz osječke povijesti. Stariji nalazi kineskog porculana i kvarcne keramike iz islamskog svijeta s nekoliko pozicija u Tvrđi su iz 17. – 18. stoljeća, kada su šalice, korištene za kavu i čaj, ušle u upotrebu i stizale iz raznih istočnih radionica. S druge strane, kasniji nalazi europskog porculana i kamenine iz Donjeg grada su uglavnom s početka 19. stoljeća, kada je proizvodnja porculana bila razvijena širom Europe kao i konzumacija kave odnosno čaja.Šalice i tanjurići su u plavo-bijelom stilu, pod kojim se podrazumijeva bijela pozadina, u našem slučaju tijelo posude, na kojoj se plavom bojom slikala dekoracija prije nanošenja prozirne glazure. Iako dubljih korijena, stil je populariziran širenjem južnokineskog porculana iz Jingdezhena, koji je utjecao na brojne proizvodnje diljem svijeta.
Rad donosi rezultate arheoloških istraživanja nalazišta Abri Kontija 002 u sezoni 2022. i 2023. Istraživanja su provedena u sklopu projekta „Prapovijesni lovci i sakupljači u Istri i obližnjim regijama: obrasci života tijekom kasnog pleistocena“ (PREHISTRIA). Tijekom istraživanja pronađen je brojan arheološki materijal iz vremena kasnog pleistocena, uzeti su uzorci za provođenje različitih vrsta analiza (radiometrijsko datiranje, sediment za aDNA analize, geoarheološki uzorci), provedena su geofizikalna mjerenja i dr. Preliminarni rezultati ukazuju na visok intenzitet i određen kontinuitet u korištenju nalazišta tijekom nekoliko tisuća godina. Velika zastupljenost određenih životinjskih vrsta na čijim kostima su uočeni tragovi antropogenih modifikacija (tragovi mesarenja, fragmentiranost te tragovi vatre) ukazuje na mogućnost selekcije, odnosno usmjerenosti na određene vrste (poput konja). Brojnost litičkih nalaza, koji uključuju sve dijelove lanca operacija, upućuju na proizvodnju kamenog oruđa in situ, a nalazi gotovog oruđa i na njihovo odbacivanje na samom nalazištu. Dosadašnji rezultati analiza, kao i radiokarbonski datumi, ukazuju na ljudsku aktivnost na ovom dijelu Jadrana u razdoblju srednjeg gornjeg paleolitika.
Prostor jugoistočne Europe imao je ključnu ulogu u razvoju prerade i obrade bakra još od kasnog neolitika. Razvojem metalurške tehnologije, rudarstva, stvaraju se proizvodni centri i distribucijske mreže kojima cirkulira velika količina metala. Istovremeno, na prostoru sjeverne Hrvatske nalazi bakrenih predmeta izuzetno su rijetki, a eneolitičke zajednice gotovo da ne poznaju metaluršku tehnologiju. Velika i nagla promjena nastupa u vrijeme kasnog eneolitika s nosiocima badenske i vučedolske kulture, kada se ovaj prostor intenzivno i aktivno uključuje u metaluršku proizvodnju. U ovom se radu, prema do sada istraženim arheološkim nalazima metalurških aktivnosti, analizira uloga eneolitičkih zajednica s prostora sjeverne Hrvatske, odnosno postavlja ih se u kronološki i tehnološki kontekst razvoja metalurgije jugoistočne Europe. Poseban naglasak stavlja se na vučedolsku kulturu kao glavnog nosioca metalurške tehnologije i ekonomskih i društvenih promjena koji stvara preduvjete i priprema ovaj prostor za ulazak u brončano doba.
