In this article, I present and analyse arguments and theory about what is beautiful and what is beauty, according to bishop Mahnić (1850–1920) from his article “Što je lijepo?” [“What is beautiful?”]. Mahnić advocates traditional thory of beauty and the beautiful, which is drawn mostly, but not exclusively, from St. Thomas Aquinas. Mahnić gives reasons and examples that beauty consists in unity in diversity, and that it is defined by three conditions which he took from st. Thomas Aquinas: integrity or perfection, due proportion or harmony, brightness or clarity. Mahnić also claims that what is beautiful has subjective and objective properties.
This paper examines the notion of the “authorship of the future” in the philosophy of Blaženka Despot within the context of the crisis of the modern idea of progress and its subject. Starting from Despot’s critique of the teleological conceptions of history and the privileged agents of social change, the paper shows that she relocates the concept of progress from the sphere of historical necessity to that of an open, politically contingent social practice. Within the tradition of the Praxis School, Despot develops a conception of the revolutionary subject that does not arise automatically from an objective class position but from the development of self-consciousness, education, and the capacity to reflect upon concrete historical relations. Particular attention is devoted to her feminist critique of Marxist universalism, which reveals that the presumed subject of emancipation is gendered and that the hierarchical structure of emancipatory theories systematically produces the invisibility of women as historical actors. The paper argues that Despot thereby not only expands the subject of social change but also reconsiders the very concept of historical authorship and its philosophical presuppositions.
Andrija Štampar bio je liječnik koji je djelovao u prvoj polovici 20. stoljeća i prethodio je etabliranju filozofije medicine kao discipline kakvu poznajemo danas. Promatranje ideja Andrije Štampara u kontekstu filozofije medicine daje njegovim idejama novi značaj i vrijednost ali i doprinos suvremenim raspravama. U ovom radu pridružujem ideje Andrije Štampara dvjema raspravama iz filozofije medicine. Jedna od rasprava je o medicinskim modelima, posebice o biomedicinskom modelu i njegovim kritikama. Druga rasprava je o pojmu bolesti te o odmaku prema pojmu zdravlja. Andrija Štampar nam pruža uvid u društvene, psihološke i okolišne čimbenike zdravlja koji izlaze izvan vidokruga biomedicinskog modela i pozivaju na njegovu nadopunu. Također, Štamparove ideje o zdravlju i definicija zdravlja predstavlja alternativu raspravi o definiciji bolesti. Štampara tako smještam u središte suvremenih rasprava i struja unutar filozofije medicine. Prvo ću predstaviti rasprave o biomedicinskom modelu i definiciji bolesti. Zatim ću predstaviti Štamparovu socijalnu medicinu koju smatram njegovim teorijskim okvirom medicine. Osvrnut ću se na psihološke čimbenike zdravlja, predstavit ću socijalnu medicinu kao alternativu individualnoj medicini. Naposljetku ću izložiti Štamparovu pozitivnu definiciju zdravlja i njegovo gledište na zdravlje općenito.
Petar Grabić has on several occasions criticised the philosophical insights and views of Albert Bazala, and present-day researchers have not been indifferent to this critique. In one such article, Barbara Ćuk examines Grabić’s critique of Bazala’s perspectives on scholastic philosophy and John Duns Scotus. However, this was not the only occasion on which Grabić challenged Bazala’s philosophical and cultural positions. In the 1914 issues of the journal Naša misao , there appears a three-part text entitled “A New Form of Thought and Faith”, in which Grabić criticises both Bazala and Aškerac. In a similar vein, the 1915 issue of Hrvatska straža featured Grabić’s article “Moral-Cultural Perspectives and Dr. A. Bazala”, which critically examined Bazala’s positivist and materialist perspectives, as outlined in the 1907 Hrvatsko kolo article “National Culture”. The subsequent discussion will concentrate on this latter critique, which pertains to Bazala’s moral and cultural views. First, an outline will be provided of Bazala’s philosophical and cultural positions. The paper then presents Bazala’s philosophical and cultural views, as well as Grabić’s objections and critiques, and finally we will evaluate the justification of this critique.
U ovom su radu izloženi i komentirani rani Zimmermannovi nazori o spoznajnim stanjima (dvojbi, mnijenju i sigurnosti). Glavni su zaključci pritom sljedeći: prvo, Zimmermannova su rana razmatranja o spoznajnim stanjima barem dijelom prožeta razlikovanjem između stvarne i objektivne istine; drugo, Zimmermann drži spoznajne razloge kako objektivnim kriterijima istinitosti tako i objektivnim motivima spoznajnog pristanka; treće, Zimmermannove definicije dvojbe, mnijenja i sigurnosti ujedno su i epistemološkog i psihološkog karaktera.
U članku se u osnovnim crtama izlažu osnovne postavke teksta Marijana Tkalčića Predmet i metode estetike , odnosno njegove filozofije stvaralaštva. Prema Tkalčiću, predmet je estetike »umjetnost u najširem značenju te riječi«, a sama umjetnost je dijalektički odnos između čovjeka i tzv. objektivne stvarnosti ili »specifično razračunavanje između čovjeka i objekta«. Drugim riječima, umjetnička je spoznaja »specifična slika objektivne stvarnosti«. Dočim je estetski fenomen po Tkalčićevu uvidu tročlani sklop koji čine receptivni estetski subjekt, umjetničko djelo i umjetnik, pa s obzirom na to Tkalčić prepoznaje objektivističku i subjektivističku estetiku kao dva osnovna suvremena pravca u estetici. Tkalčić smatra da oba pravca imaju zapravo metafizički značaj, pa tako objektivistička estetika, po njegovu sudu, počiva na metafizičkom odnosu transcendencije subjekta spram objekta, dok subjektivistička estetika polazi od misli o lijepome kao subjektivnom atributu djela te je stoga prožeta relativizmom estetičkoga suđenja. Pojam stvaralaštva Tkalčić naposljetku povezuje s pojmom zbivanja kao »konačnim« ili »nedovršenim« sebekretanjem odnosno sebenadilaženjem, dakako posredstvom čovjeka, »totaliteta« kao sklopa onoga »ostvarenog« i »neostvarenog«. Tkalčićevo poimanje umjetnosti i stvaralaštva zasniva se dakle na Marxovoj materijalističkoj filozofiji odnosno dijalektičkom materijalizmu kao pokušaju »filozofijsko-transmetafizičkog ozbiljenja metafizičke filozofije«, pa se stoga krajnji smisao zbivanja odnosno stvaralaštva može svesti upravo na apsolutnu slobodu kao praksu ili sebeproizvodnju materijalnog bitka.
Istraživanjem sadržaja časopisa Kršćanska škola (Zagreb, 1897. – 1945.) nedvojbeno je utvrđeno da u tom časopisu postoje filozofski sadržaji. Razlog postojanja takvih sadržaja u jednom znanstveno-pedagoškom glasilu jest uvjerenje kako je filozofija temelj pedagogije. Sukladno svjetonazoru suradnika časopisa ovdje se radi o neotomizmu. Utvrđeno je kako su filozofski sadržaji ponaosob u starijim godištima časopisa fragmentirani po različitim apologetskim tekstovima u funkciji obračuna s materijalističkim i protuvjerskim nazorima u kojima su kao autoriteti navađani grčko-rimski mislioci. U prilog rečenom ide već i letimičan pogled na naslove ovdje citirane literature. Časopis ne obiluje člancima koji bi se bavili filozofskim sustavima – prisutnije je izlaganje nauka suradnicima časopisa interesantnih mislilaca. I onako fragmentirana filozofija u međuraću je dodatno reducirana kako zbog slabljenja interesa za apologetski načina izlaganja tako i zbog striktnog stavljanja sadržaja časopisa u katehetske okvire.
Polazeći od metodološke pretpostavke da filozofija stvaralaštva Marijana Tkalčića predstavlja nedovršeni, ali u svojoj bîti koherentni filozofski projekt, ovaj rad nastoji rekonstruirati temeljne kategorije i intencije njegova mišljenja. U tom se kontekstu razmatraju biografske i intelektualne okolnosti Tkalčićeva djelovanja, kao i njegovo filozofsko stajalište dijalektičkoga realizma, koje predstavlja ontološko i spoznajnoteorijsko polazište njegova projekta. Na temelju analize ključnih tekstova, osobito rasprava »Generacije i zbivanje (Nacrt filozofije stvaralaštva)« i »Filozofija i zbilja (Slučaj Leibniz)«, pokazuje se da Tkalčić razumije zbilju kao povijesno-stvaralački proces u kojemu se čovjek i generacije, shvaćeni kao povijesno-stvaralački subjekti, u bitnom smislu pokazuju i kao aktivni nositelji mogućnosti dijalektičkoga zbivanja. Filozofija stvaralaštva pritom se ne pojavljuje kao teorija umjetničke produkcije, nego kao ontologija povijesnoga zbivanja koja obuhvaća estetičke, etičke i pedagoške dimenzije ljudskoga djelovanja. Iako taj projekt nije dovršen, njegova unutarnja koherentnost omogućuje rekonstrukciju temeljnih pojmova i odnosa koji ga konstituiraju. Rad stoga nastoji doprinijeti sustavnijem razumijevanju Tkalčićeva mjesta u novijoj hrvatskoj filozofiji i pedagogiji te ukazati na filozofsku relevantnost njegova nedovršenoga, ali misaono itekako poticajnoga projekta.
U opusu hrvatskog filozofa, pedagoga i profesora Marijana Tkalčića (1896. – 1956.) zastupljena je i logika, što potvrđuju njegovi stavovi o njezinim koncepcijama. Najviše je pozornosti posvetio formalnoj i dijalektičkoj logici te psihologizmu. Formalnoj je logici priznavao tehničku vrijednost, ali ju je odbacivao kao nedostatnu jer ne koristi negaciju na primjeren način. Umjereni je psihologizam odobravao kao koncepciju koja pomiruje krajnosti izrazitog subjektivizma i logizma. Najveću je prednost davao dijalektičkoj logici, u kojoj je prepoznao mogućnost sinteze suprotnosti. Tkalčićevo se opredjeljenje može sagledati i u kontekstu hrvatske logičke baštine: njegova dijalektička logika obogaćuje raznolikost koncepcija logike u hrvatskoj filozofskoj baštini prve polovice 20. stoljeća.
U članku se detaljnije istražuje recepcija filozofije Immanuela Kanta u djelu Marijana Tkalčića po dvije sadržajne osnove i dva metodološka pravca. Prva je sadržajna osnova vezana uz ranija djela Marijana Tkalčića i tek djelomično pozivanje na Kanta u razdoblju kad se pretežno bavio pedagoškom teorijom i radio kao srednjoškolski nastavnik. U tom razdoblju iznimno se ističe njegova doktorska disertacija u kojoj, s obzirom na temu (kauzalitet i teleologija), Kant postaje nezaobilazan sugovornik. Druga je vezana uz period po završetku Drugog svjetskog rata kada Tkalčić počinje raditi na visokoškolskim institucijama te se studioznije baviti filozofijom. U tom periodu dolazi do neposrednijeg filozofskog pozivanja na Kantove misaone doprinose, a kulminira kroz njegove etičke i estetičke prinose. Metodološki gledano spomenutu recepciju moguće je dvojako istraživati, odnosno ona se ogleda na dvije razine. Prva je vezana uz tek povremeno, eruditsko citiranje Kanta u kontekstu gradnje vlastite pozicije, pri čemu je Kant uglavnom predmet kritike. Ovakav pristup obilježit će većinu Tkalčićeva bavljenja Kantom a kulminirati u korištenju Kanta za kritiku idealizma i egzistencijalizma u postupku građenja marksističke filozofije, napose njegova originalna tumačenja te filozofije u smjeru filozofije stvaralaštva. Druga, možda i zanimljivija, je ona u kojoj Tkalčić ulazi u direktni dijalog s Kantom, pokušavajući ga tumačiti, ukazati na njegov misaoni potencijal i ponuditi interpretaciju. Iako se takav put sramežljivo nazire u pisanju doktorske disertacije, ovakav će dijalog s Kantom zaživjeti tek u kasnijem razdoblju njegova stvaralaštva, a napose potkraj njegova života. Naime, već kao zreli profesor filozofije na Filozofskom fakultetu on studiozno obrađuje i interpretira Kanta, zasigurno i zbog nastavničkih potreba na fakultetu, što rezultira zasebnim pregledima i ogledima o Kantovoj filozofiji. Naposljetku zaključuje se da je Tkalčićevo nasljeđe u ovom smislu iznimno te njegov opus predstavlja važan dio suvremene hrvatske filozofske povijesti i to ne samo u znanstvenom već i nastavnom pogledu.
Problem odnosa kauzaliteta i teleologije krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio je predmetom intenzivnih rasprava u filozofiji i znanosti, u čije se razmatranje uključio i Marijan Tkalčić. U svojoj doktorskoj disertaciji Metafizičko i spoznajno teorijsko značenje kauzaliteta i teleologije , obranjenoj 1921. godine u Zagrebu, Tkalčić analizira niz teorija kauzaliteta (Hume, Meinong) i teorija teleologije (Kant, Akvinski), kao i Wundtov pokušaj sinteze kauzaliteta i teleologije, kako bi u konačnici razriješio njihovo proturječje u pojmu zbivanja. U ovom radu nastojat će se odgovoriti na pitanje zašto se po Tkalčiću problem odnosa kauzaliteta i teleologije ne može riješiti bez filozofijskog određenja zbivanja te rekonstruirati njegov argument koji ga vodi do tog zaključka.
This paper explores the understanding of Wilhelm Wundt’s (1832–1920) philosophy and psychology in the thought of Croatian philosopher Albert Bazala (1877–1947), who spent part of his postdoctoral training at Wundt’s laboratory of experimental psychology in Leipzig. Following an “Introduction” that provides a brief overview of Bazala’s biography, the central section of the article presents his interpretation of Wundt’s philosophy and psychology. In the concluding remarks, it is argued that, in Wundt’s view, philosophy unifies all other sciences, thereby fulfilling both the metaphysical and rational human drives to comprehend reality in its entirety. Bazala emphasizes Wundt’s acknowledgement of psychology’s significant role within the system of particular sciences, granting it a special position, given that the subject of knowledge is simultaneously its object.
Armin Pavić i Franjo pl. Marković započeli su svoju suradnju u Viencu ubrzo nakon studija u Beču, naime godine 1869. Pavić je tada imao 25, a Marković 24 godine. Ponudili su uredništvu Vienca da zajednički pišu rubriku pod naslovom Naše kazalište , što je uredništvo prihvatilo. Rubrika se je pojavila već u prvome broju (prvoga godišta) od »23. siečnja« 1869. No taj prvi članak nije potpisao i Franjo pl. Marković, premda u uvodnome dijelu toga prvoga nastavka sam Pavić izrijekom kaže da su se zajednički »ponudili redakciji “Vienca”«. Iako idući nastavci nisu potpisani, u tzv. se »živim glavama« navodi »F. Marković i A. Pavić: Naše kazalište«. Tako je bilo do 3. travnja, tj. do broja 11. Nakon toga slijedi manja stanka, a u br. 15. (od 1. svibnja) nastavlja sam Pavić, te na početku ustvrđuje da je, usprkos dogovoru s Markovićem, sve morao raditi sam, pa da će tako činiti i dalje. No zatim je napisao još svega jedan nastavak, ovaj put nakon podulje stanke, objavljen u br. 32. (od 28. kolovoza). Potom nastavlja pisati sam Marković, i to od broja 38. (od 9. listopada). Pavić pak u međuvremenu počinje objavljivati članke o Anakreontu (Ἀναϰρέων), kao i prijevode njegovih pjesama (od broja 26., od 17. srpnja). U prilogu se potanko razmatra spomenuta suradnja, posebice pak u onim zajedničkim člancima gdje je riječ o Aristotelovoj (Ἀριστοτέλης) Poetici . Kako je Pavić iste godine objavio i cjelovit prijevod toga Aristotelova spisa, upozorava se na nastanak toga prijevoda, kao i na mogući Markovićev »utjecaj« pri odabiru hrvatskih otpovjednica. Budući pak da su malo komu kao njima dvojici životi u tolikoj mjeri bili isprepleteni, ukratko se podsjeća na »životni put« svakoga od njih, kao i na različite sukobe u koje su tijekom života, nakon »prijateljevanja« u mladim godinama, njih dvojica ulazili. Na kraju se pojedini ulomci iz Aristotelove Poetike , kako ih u svojoj Estetici navodi Franjo pl. Marković, uspoređuju s odnosnim ulomcima u Aristotelovoj poetici , kako ih na hrvatski jezik prevodi Armin Pavić.
Blaise Pascal (1623. – 1662.), proslavljeni matematičar, fizičar, izumitelj i jedan od najvećih genijalaca 17. st., doživljava duhovno obraćenje u vjeri prema Isusu Kristu u noći 23. studenoga 1654. godine. Taj događaj ključna je prekretnica u njegovu životu, Pascal izlazi iz svijeta znanosti i posljednjih sedam godina posvećuje se nauku Isusa Krista. U tome razdoblju nastaju fragmenti koji su naknadno posloženi i izdani pod imenom Misli . Riječ je o Pascalovoj filozofskoj kršćanskoj apologiji kojom se do svojeg posljednjeg daha bori za vjeru u Krista. U radu se iznosi apologetski filozofski izričaj Pascalovih Misli , odnosno njegova filozofija Isusa Krista. Temeljno se upoznajemo s Pascalovim antropološkim poimanjem, on izvodi dva duha u spoznaji čovjeka, jedan je geometrijski, a drugi tankoćutni. Koristeći se svim ljudskim kapacitetima u objedinjenosti tih dvaju duhova, Pascal vidi puninu čovjekove spoznaje, u kojoj leži doseg ljudske mudrosti koja omogućuje čovjeku izgraditi razumna svjetonazorska uvjerenja. Zatim se ukazuje na veličinu i bijedu kao na stanja u čovjeka koja Pascalu služe da bi objasnio puni smisao ljudske naravi koja u sebi nosi prvotni grijeh, no i težnju za ostvarenje istinskog blaženstva. Potom se iznosi Pascalova filozofija o Bogu koja prvo ukazuje na to da živi Bog vjere ne negira Boga filozofa, već ga uključuje i nadilazi. Služeći se distinkcijom između tih dvaju stajališta, Pascal jasno ukazuje na nedostatke onih filozofskih pogleda koji Bogu daju samo značaj filozofskog počela. Zatim slijedi Pascalovo objašnjenje da je iz Božjeg pravednog odnosa prema čovjeku, u kojem Bog gleda čovjekovu nutrinu srca po kojoj prosuđuje, nužno da Bog bude istovremeno skriven i otkriven. Potom donosimo Pascalovu »okladu« koja upućuje na racionalnost kršćanske vjere, no također prodire do same srži čovjekove egzistencije koja, potaknuta okladom, zahtijeva osobno stajalište pred pitanjem živog Boga. Konačno, zaključuje se dokazima Isusa Krista, Pascal se poziva na proročanstva koja su ispunjena u Isusu Kristu, čudesa koja je Krist učinio i na svjedočanstvo apostola na kojima je utemeljena Crkva. Samo nauk Crkve koja je živo Kristovo otajstvo može svakog čovjeka usmjeriti na put koji ispunja svrhu i smisao ljudskog života. Pascal utvrđuje da samo kršćanstvo zadovoljava ljudsku znatiželju uma i čežnju srca u iskrenoj potrazi za Bogom.
This paper accompanies and introduces the English translation of Franjo Marković’s text “Of Words” – a section from his manuscript Logic . The paper has two principal aims. First, it draws attention to several themes that Marković discusses throughout the first part of Logic – the part immediately preceding the section “Of Words” – which I take to be important for a better appreciation of that section. I focus on Marković’s understanding of logic itself, and how, according to him, it relates to psychology on the one hand, and to language and grammar on the other. I also consider Marković’s account of concept and representations important to logic, and I compare his views with those of Gottlob Frege. Second, I draw attention to some of the issues that Marković addresses in the section “Of Words” and relate them to the themes discussed previously – such as negative names, absolute names, and Marković’s criticism of Heymann Steinthal’s view of logic. The paper opens with a brief biographical sketch of Marković and concludes with remarks concerning the English translation of the section that follows.
Hrvatski filozof Stjepan Zimmermann od 1907. do 1910. godine studirao je filozofiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Do sada nitko od istraživača nije se pozabavio detaljnije ovim važnim razdobljem Zimmermannova života. U Status quaestionis o Zimmermannovom poslijediplomskom studiju u Rimu iznijeli smo što je Zimmermann o tom razdoblju pisao i što su istraživači njegova života zabilježili. U nastavku smo istražili građu iz dvaju arhiva: Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu i arhiva Papinskog kolegija Germanicum u Rimu gdje se nalazi malo više podataka o ovom razdoblju njegova života. Zatim smo istražili biblioteku Papinskog Sveučilišta Gregoriana gdje smo pronašli ključne serijske publikacije za cjelovitiji uvid u Zimmermannov studij i to: Catalogus Professorum et Alumnorum anno scholastico 1907–1908; Catalogus Professorum et Alumnorum anno scholastico 1908–1909 i Catalogus Professorum et Alumnorum anno scholastico 1909–1910 i, također, Kalendarivm Pontificiae Vniversitatis Gregorianae in exevntem ann. (1910.). Na samom kraju donijeli smo životopise i gdje je bilo moguće i stvaralaštvo svih profesora koji su predavali na Filozofskom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu za vrijeme kada je Zimmermann tamo studirao. MCMVII et in proximvm MCMVIII Moderatorum eivdem Vniversitis avctoritate propositvm (1907.), Kalendarivm Pontificiae Vniversitatis Gregorianae in exevntem ann. MCMVIII et in proximvm MCMIX Moderatorum eivdem Vniversitis avctoritate propositvm (1908), Kalendarivm Pontificiae Vniversitatis Gregorianae in exevntem ann. MCMIX et in proximvm MCMX Moderatorum eivdem Vniversitis avctoritate propositvm (1909.) i, konačno, Solemnis Praemiorum Distributio in Pontificia Universitate Gregoriana
In the present contribution, I expand on my initial report of 2013 on an intriguing case of a Medieval manuscript dated in the 14th century. The manuscript has been catalogued as belonging to the Dominican monastery in Zadar, its authorship attributed to a friar by the name of Martin, a member of the Lombardian Province and a lector in the Dominican monastery in Split. Since it turned out that the second part of the codex contains a compilation of passages from John Blund’s Treatise on the Soul , a piece of Avicennian philosophical psychology written at the very beginning of the 13th century, the discovery raised several questions regarding the origin, purpose and distribution of the compilation. After presenting the case, I give a detailed, chapter-by-chapter analysis of its content, compared to the critical edition of Blund’s Treatise, trying to discern the logic behind Martin’s selection of passages from this work. In the final section, I consider some historical-philosophical reasons why the occurrence of such a compilation might present even a greater peculiarity than initially thought.
U ovom radu razmatramo status spoznajne teorije u filozofiji Pavla Vuk-Pavlovića. U prvom poglavlju podrobno analiziramo strukturu spoznaje i njezinu ukorijenjenost u doživljaju. Potom, u drugom poglavlju, pokazujemo zašto ta analiza pripada metafizici, a ne spoznajnoj teoriji, te upućujemo na neke probleme u vezi s Vuk-Pavlovićevim shvaćanjem metafizike. U trećem poglavlju ukazujemo na neke manjkavosti u njegovu shvaćanju teorije predmeta, a u posljednjem poglavlju na neke nejasnoće u njegovu shvaćanju spoznajne teorije kao nauke. U zaključku tvrdimo da Vuk-Pavlovićev opis statusa spoznajne teorije ostavlja previše važnih pitanja otvorenim da bi se moglo tvrditi kako je on definitivno pokazao da polazište filozofije treba biti metafizika, a ne spoznajna teorija. Ambiciozan pothvat koji je poduzeo nesumnjivo je važan i originalan, osobito u prvom dijelu Spoznaje i spoznajne teorije , gdje je suptilnom analizom svijesti uvjerljivo pokazao u najmanju ruku to da svako objašnjenje znanja i spoznaje mora u obzir uzeti bazičnu strukturu doživljaja. No zaključci koji se u drugom dijelu knjige odatle izvode o statusu spoznajne teorije ipak, smatramo, zahtijevaju podrobnije i uvjerljivije obrazloženje.
Iznimno plodni hrvatski neoskolastički filozof Stjepan Zimmermann (1884. – 1963.), u zadnje vrijeme sve se više proučava i pod vidom njegovih promišljanja iz područja moralne filozofije. Zimmermannov je okvir u kojem promišlja o moralu teizam, odnosno kršćanski teizam, za kojega je nakon iscrpnog ispitivanja zaključio da je istiniti nazor na svijet. U tom nazoru Bog je stvorio svijet i čovjeka te je čovjeka odredio za vječnu sreću u zajedništvu sa samim sobom. Da bi čovjek postigao svoju najveću sreću, potrebno je da živi moralno ispravnim životom: dobro treba činiti, a zlo izbjegavati. Iako se čovjeku ponekad čini da ga neki zao čin može usrećiti, ipak čovjek ga ne smije učiniti jer time oduzima neko temeljno dobro drugome čovjeku te, također, unosi nered u društvo. Budući da je čovjek usmjeren na život s drugim ljudima – dakle društvo – onda ne smije činiti zle čine drugima. Društveni život Zimmermann promatra s etičkog stajališta te smatra da društvo nema budućnosti ako ne bi u njemu postojala jasna obveza činjenja moralno dobrih čina, a izbjegavanja zlih čina. Također, ako čovjek želi izgraditi bolji svijet, onda je nužno da živi moralnim životom, a izbjegava zle čine.
Uslijed »polikrize« koja povezuje materijalnost živog svijeta i neodrživu nepravdu u društvu, javlja se potreba za sveobuhvatnom transformacijom antropogenih materijalnih procesa i društvenih odnosa. Djela Augusta Cesarca nose primjere »revolucionarne« transformacije uloge ne-ljudske (više-nego-ljudske) prirode u hrvatskoj filozofiji razdoblja 1871. do 1945. godine. U radu se predstavljaju glavne odrednice njegove ekološke filozofije (umjesto »filozofije prirode«, termina zauzetog za prirodoslovlje) iz perspektive suvremenih poziva na eko-socijalnu transformaciju. Iako nije bio profesionalni filozof, Cesarec je bio utjecajan intelektualac te autor u književnosti i publicistici, povezan s europskim filozofskim i intelektualnim kretanjima. Cesarec je jasan zagovornik historijskog materijalizma u publicistici i filozofskim esejima, dok je u književnosti istraživao i alternativne imaginarije, uključujući i ulogu (više-nego-ljudske) »prirode« u materijalnom razvoju, pravdi i smislu ljudskog djelovanja. Težnjom da određenu tematiku učini dostupnom i širem čitateljstvu, njegova filozofija sadrži elemente pred-modernih konceptualizacija aktivne uloge »prirode« prisutnih u popularnom imaginariju. U izabranim pričama objavljenim na prelasku iz 1920-ih u 1930-e uloga više-nego-ljudskih »prirodnih« aktera u društveno-transformativnim (političkim?) porukama je u jasnom otklonu od klasične vizije prometejskog gospodarenja ljudi nad svime ostalim na planetu.
