
Učeće društvo zahtijeva posjedovanje funkcionalnih vještina koje će podržati pojedince u suočavanju s izazovima nadolazećeg doba. Jedna od takvih vještina je kreativnost. Općeprihvaćeno je stajalište prema kojem su uočavanje, buđenje i poticanje kreativnih posebnosti učenika među najbitnijim ciljevima suvremenog odgoja i obrazovanja. Postoje visoka očekivanja i zahtjevi od odgojno-obrazovnih sustava da doprinesu razvijanju i kultiviranju kreativnih aspiracija učenika. No, zabrinjavajući su nalazi velikog broja studija koje potvrđuju da kreativnost nije značajnije utkana u nastavne prakse, odnosno da se trenutačna odgojnoobrazovna realnost smatra barijerom u promicanju kreativnosti. Iako radova o (pedagogiji) kreativnosti ne manjka, čini se da ostaje nedovoljno razjašnjeno kako izmijeniti metodični ustroj i pozdraviti prilike za kreacijsko podučavanje. Cilj ovoga rada je mapirati i analizirati krucijalne pretpostavke za izgradnju kulture kreativnosti u školskom okruženju. Pregledom literature ustanovljena je potreba za izmjenom nekoliko postavki u pogledu kreacijskog podučavanja; demistifikacija fenomena kreativnosti, zagovaranje za pragmatičan pristup u okviru kojeg je kreativnost prepoznata kao dinamičan konstrukt, aktivan angažman učenika – uključivanje u socijalno-konstruktivističke aktivnosti, poticanje divergentnog mišljenja te navođenje učenika na akademske i etički prihvatljive kreativne izričaje.
Period 20. stoljeća označava smjenu paradigmi i drukčijeg odnosa prema djetetu i djetinjstvu. S novim znanstvenim spoznajama pojavljuje se i veći interes za kultivaciju okruženja u odgojno-obrazovnim ustanovama. Počela se dovoditi u pitanje ideja sterilnog, jednoobraznog i praznog prostora u učionici, a pozornost pridavati pedagoškim i estetskim elementima koji pobuđuje prirodnu dječju radoznalost, aktivno učenje i socijalna iskustva. Najveći interes u globalnom smislu privlači Reggio pristup, koji u cjelini svog postojanja simbolizira pobunu i bijeg od tradicionalnog poimanja učenja i uređenja vrtićkog prostora. Arhitektonska rješenja Reggio vrtića i estetsko uređenje odražava specifičnu filozofiju baziranu na temeljnim vrijednostima i principima kao predmetom inspiracije praktičara koji žele graditi, propitivati ili mijenjati vrtićko okruženje i praksu. U ovom radu ukazat će se na ključne principe o kojima pedagozi i arhitekti trebaju zajedno promišljati u cilju postizanja funkcionalnih i Reggio inspiriranih prostorno-materijalnih rješenja u organizaciji vrtićkog prostora. Problematizirat će se pitanje kreiranja vrtićkog okruženja u skladu s novom paradigmom u kojoj se polazi od djeteta kao kompetentnog bića.
Da bi roditelji kompetentno obavljali svoju ulogu, važna je njihova informiranost o odgoju. Društvena zajednica im treba osigurati pedagošku edukaciju imajući na umu dobrobit čitave zajednice. Cilj istraživanja u radu bio je ispitati mišljenja roditelja učenika od 1. do 4. razreda osnovne škole (N=112) o podršci koju lokalna zajednica pruža obiteljima u odgoju djece, kao i o povezanosti obitelji i lokalne zajednice u kontekstu odgoja djece. Kvantitativna analiza pokazuje da su roditelji u manjoj mjeri pedagoški kompetentni za odgoj djece. Tek polovica roditelja je svjesna da se odgojem utječe na različite aspekte djetetova života kojima se posredno utječe na društvenu zajednicu. Dobivena je statistički značajna povezanost između mišljenja roditelja o školi za roditelje i stupnja njihovog obrazovanja. Oni roditelji koji imaju viši stupanj obrazovanja smatraju da je škola za roditelje potrebna, da je treba osigurati u lokalnoj zajednici. Kvalitativna analiza odgovora roditelja u radu daje iscrpnije uvide u ono što oni očekuju od društvene zajednice.
Dodatna poduka važan je oblik potpore učenicima u svladavanju gradiva, prevladavanju poteškoća i jačanju motivacije. Cilj istraživanja bio je ispitati učestalost i razloge pohađanja dodatne poduke među učenicima osnovnih i srednjih škola u Mostaru te utvrditi utjecaj spola, vrste nastavnika i predmeta na učestalost i trajanje poduke. Istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku učenika osnovnih i srednjih škola u Mostaru (Bosna i Hercegovina), a pomoću upitnika prikupljeni su podaci o vrstama dodatne poduke, njihovoj učestalosti, trajanju i motivima pohađanja. Podaci su obrađeni deskriptivnom statistikom, dok su za utvrđivanje značajnosti razlika korišteni odgovarajući inferencijalni statistički testovi (hi-kvadrat, z-test usporedbe proporcija i Kruskal-Wallis test). Rezultati pokazuju značajne razlike u potrebama i navikama učenika različitog spola i obrazovnih razina, što ukazuje na potrebu za individualiziranom potporom i prilagođenim pristupom organiziranju dodatne poduke.
Cilj istraživanja je ispitati razlike u motoričkim sposobnostima brzine i koordinacije između učenika i učenica u dobi od 8 godina na uzorku od 20 ispitanika (10 dječaka i 10 djevojčica). Mjerenja su provedena početkom i krajem školske godine primjenjujući dva testa: taping rukom za ispitivanje brzine i poligon natraške za ispitivanje koordinacije. Istraživanje je pokazalo da nema statistički značajnih razlika po spolu u ispitivanim varijablama, ali se ističu pokazatelji: dječaci su u završnom mjerenju postigli veći napredak u rezultatima tapinga rukom, dok su djevojčice u oba mjerenja bile indikativno bolje u poligonu natraške. Također je uočeno da povećanjem indeksa tjelesne mase raste vrijeme potrebno za prolazak kroz poligon (r = .53; p < .05), tj. ukazuje se na negativan utjecaj više tjelesne mase na koordinaciju. Iznimno važan rezultat je postizanje relevantnog napretka u drugom mjerenju kod svih učenika, broj udaraca u tapingu rukom se statistički značajno (Z = -3.88, p < .01) povećao (M = 26.2, SD = 3.61 naspram M = 20.8, SD = 2.38), dok se vrijeme potrebno za prolazak poligona statistički značajno (Z = -1.90, p < .05) smanjilo (M = 17.2, SD = 2.69 naspram M = 19.3, SD = 4.79). Statistički značajna interakcija spola i točke mjerenja (F = 7.63; p < .05) pronađena je za taping rukom tako da su dječaci ostvarili veći napredak od djevojčica. Kod poligona natraške se ta interakcija nije pokazala značajnom (F = 1.87; p > .05), premda je vidljiv trend bržeg napretka kod dječaka. Dobiveni rezultati istraživanja mogu učiteljima razredne nastave poslužiti kao korisna smjernica u planiranju i provedbi kinezioloških aktivnosti, ističući važnost individualiziranog pristupa i poticanja tjelesne aktivnosti za pravilan motorički razvoj učenika.