Ovaj se članak bavi suvremenim raspravama u praktičnoj teologiji o izgaranju crkvenih službenika tako što kritički preispituje pojam smanjenoga osobnog postignuća, jedne od ključnih dimenzija izgaranja koja označava trajni osjećaj smanjene djelotvornosti u službi, neadekvatnosti i gubitka smisla poziva. Prevladavajući modeli izgaranja tumače smanjeno osobno postignuće ponajprije kao pad profesionalne učinkovitosti unutar antropoloških pretpostavki usmjerenih na postignuće. Ova studija tvrdi da su takve pretpostavke teološki neusklađene s crkvenim pozivom te nedostatne za tumačenje službeničkog iskustva, osobito u kontekstima gdje su crkve u manjini. Primjenjujući konstruktivnu metodologiju praktične teologije, članak predlaže koncept formacije kroz dezorijentaciju kao normativni okvir koji smanjeno osobno postignuće preoblikuje kao dezorijentaciju poziva, a ne kao funkcionalni nedostatak. Integrirajući teologiju poziva, antropologiju imago Dei i duhovnost usmjerenu na križ, ovaj okvir preusmjerava diskurs o izgaranju s menadžerske obnove na ontološko usklađivanje identiteta službenika. Polazeći od stvarnosti indonezijskih manjinskih crkava kao kritičkog primjera, članak donosi teološku antropologiju Globalnog juga koja izaziva dominantne zapadne paradigme i unapređuje doprinos praktične teologije pitanjima identiteta, legitimnosti i ustrajnosti u službi.
Rad analizira biblijska izdanja na hrvatskom jeziku koja su bila u uporabi u crkvama reformacijske baštine u Hrvatskoj u razdoblju od 1990. do 2020. godine. Cilj rada jest identificirati izdanja koja su imala stvarni utjecaj na liturgijsku, pastoralnu i osobnu praksu unutar ovih zajednica te istražiti kriterije prema kojima su birana i primjenjivana. Umjesto općenitog pregleda svih hrvatskih biblijskih prijevoda, analiza se usredotočuje na izdanja koja su dokumentirano korištena u crkvenoj praksi, uključujući cjelovite prijevode Biblije i Novoga zavjeta, dok su prigodna i sporadična izdanja isključena. Rad započinje kratkim pregledom reformacijskih temelja biblijskog prevođenja, s naglaskom na načelo sola scriptura i važnost dostupnosti Svetoga pisma vjernicima na narodnom jeziku. Središnji dio posvećen je analizi odabranih izdanja u razdoblju 1990. – 2020., pri čemu se razmatraju njihova jezična obilježja, prevoditeljske strategije te recepcija u crkvenoj praksi. Posebna pozornost posvećena je suvremenim trendovima, uključujući pluralizaciju prijevoda, razvoj digitalnih i audioformata te specijalizirana izdanja prilagođena različitim dobnim i društvenim skupinama. Rezultati pokazuju da unatoč povećanoj raznolikosti izdanja, u crkvenoj praksi postoji stabilan i prepoznatljiv korpus biblijskih tekstova koji su uistinu zaživjeli u uporabi. Analiza također naglašava kontinuiranu važnost Biblije u oblikovanju vjerskog i kulturnog identiteta vjernika te potvrđuje da suvremeni izdavački i digitalni razvoj doprinosi širenju biblijske dostupnosti u skladu s reformacijskom tradicijom.
Gubitak, prerani odlazak i osjećaj praznine česta su iskustva suočavanja s iznenadnom smrću. Metafora se u takvim situacijama pokazuje kao ključni alat izražavanja, osobito kada osobno iskustvo nije u skladu s kolektivnim diskursom, a emocionalna iskustva često dovode do kreativne metaforičke produkcije (Littlemore 2019; Moon 1998). U religijskom jeziku metafora zauzima posebno mjesto kao sredstvo figurativne reprezentacije i može se analizirati prepoznavanjem konceptualnih prijenosnika te njihovih jezičnih realizacija (Hobbs 2021). Ovaj rad empirijski analizira konceptualne metafore u religijski obilježenim narativima žalovanja na temelju korpusa od 68 objava preuzetih s memorijalne stranice na društvenoj mreži Facebook. Analiza ispituje koje se metafore pojavljuju, kako su raspodijeljene unutar korpusa te koje diskurzivne i religijske funkcije ostvaruju. Polazeći od kognitivne teorije metafore, analiza pokazuje da sudionici iskustvo smrti strukturiraju kao utjelovljeno iskustvo, percepciju vremena, stavove prema sebi i religijski govor te kako doprinosi funkciji religije u jezičnoj komunikaciji. Rad doprinosi istraživanjima kognitivne lingvistike i religijskog diskursa pokazujući kako se univerzalni obrasci metaforičke konceptualizacije prepliću s kontekstualno specifičnim religijskim značenjima unutar diskursa žalovanja.
U ovome članku razmatra se uloga glazbe unutar crkava reformacijske baštine u Republici Hrvatskoj kroz tri tematska područja: strane glazbene utjecaje, kvalitetu glazbenog stvaralaštva te njegov društveni doseg. Posebna se pozornost posvećuje povijesnom razvoju suvremene kršćanske glazbe, osobito utjecajima stranih izvođača i organizacija od druge polovice 20. stoljeća do danas te njihovoj ulozi u oblikovanju lokalne glazbene prakse. Rad se temelji na analitičkom pregledu dostupnih izvora, kao i na autorovim dugogodišnjim praktičnim iskustvima u glazbenom i koncertnom djelovanju unutar različitih denominacijskih konteksta. U drugom dijelu naglašava se važnost izvrsnosti kao ključnog čimbenika kulturnog utjecaja, uz kritički osvrt na izazove vezane uz produkciju, institucionalnu vidljivost i sustavnu podršku glazbenicima. U završnom dijelu razmatra se društveni potencijal crkvene glazbe kao sredstva komunikacije teoloških vrijednosti u javnom prostoru. Zaključno se ističe potreba za strateškim, interdisciplinarnim i dugoročnim pristupom glazbenom stvaralaštvu kako bi se ostvario njegov puni duhovni i društveni učinak.
Kristove crkve u hrvatskom su kontekstu manjinska vjerska zajednica. Budući da se radi o malenom broju vjernika, relativno su nepoznati i nedovoljno istraženi. Ovaj članak bavi se misijskim djelovanjem američkih Kristovih crkava u Hrvatskoj između 1960-ih i 2010. te njihovim postignućima. Prvi dio uvodi temelje za rad u Europi, posebno putem uloge Otisa Gatewooda i Istočnoeuropske misije (Eastern European Mission - EEM). Drugi dio bavi se počecima djelovanja u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na nekoliko ključnih misionara iz SAD-a i službe koje su korištene u misijskom radu. Treći dio istražuje važnu ulogu Mladena Jovanovića u osnivanju Kristovih crkava u Hrvatskoj dok četvrti dio govori o kasnijim američkim misionarima koji su ostavili duboki trag na misijskom djelovanju u Hrvatskoj. Peti dio navodi tri Hrvata koji su postali vođe u Kristovim crkvama u Hrvatskoj svojim misijskim radom dok šesti dio pruža kratak osvrt na rezultate toga početnog misijskog djelovanja. Zaključak navodi da iako su američki misionari došli iz pozadine pokreta Stonea i Campbella, prošli i sadašnji hrvatski radnici smatraju baštinu Stonea i Campbella dijelom svojega povijesnog/teološkog interesa, ali ne i važnu u svakodnevnom životu. Umjesto toga, naglasak je na Gospodinu Isusu i njegovoj Riječi. Rezultati predstavljeni u ovom članku temelje se prvenstveno na svjedočanstvima očevidaca sakupljenim u intervjuima i dopisivanju elektroničkom poštom.
U ovom članku nastojim primjenom biblijskog nauka razumjeti koncept učeništva s teološkoga stajališta i praktičnu primjenu Velikog naloga u Mateju 28,18-20. U svojem radu predlažem da stvaranje učenika započinje s trojedinim Bogom kao onim koji stvara i odgaja svoj narod prema sličnosti s Kristom. Razumije li se ispravno, ovo služi kako bi oblikovalo način na koji mi, kao Božji narod, zajedno s Bogom sudjelujemo u stvaranju učenika. Specifično govoreći, kada se shvati da je učeništvo u konačnici Božja zamisao i djelo, iz toga slijedi da bi Božji narod trebao činiti učenike u podložnosti Bogu kao i u ovisnosti o njemu. Imati ovakvu vrstu stava znači dopustiti Bogom određenim načelima procesa stvaranja učenika da upravljaju našim praksama stvaranja učenika. U ovom članku opisujem Božji proces stvaranja učenika na sljedeći način: Bog stvara i odgaja svoj narod (1) svojim Duhom po svojoj Riječi, (2) u odnosu na lokalnu crkvu te (3) tijekom duljega razdoblja. U odazivu na ova načela, Božji narod trebao bi podupirati središnje mjesto službe zasnovane na Riječi, važnost lokalne crkve i zagovaranje ispravnih očekivanja u svojim praksama učeništva. Ovaj redoslijed načela i praksi služi kako bi pojednostavio učeništvo definirajući uspjeh, pojašnjavajući biblijsku filozofiju službe te pružajući nam granice i slobodu. Posljedično, teološka vizija za učeništvo koju predstavljam u ovom članku nešto je što kršćani očajnički trebaju razumjeti i prisvojiti budući da neprestano nailazimo na široku paletu novih metoda i modela za ispunjavanje Velikog naloga.
Jedna od urođenih težnji ljudskih bića nakon pada u grijeh je želja da bježe od svojeg Stvoritelja i nose maske, krijući se iza raznih vrsta privida (kao što su lažna religija, „dobra“ djela i/ili dobre namjere). Unatoč ovomu, ili možda upravo zato, Bog je u svojoj sveznajućoj mudrosti odredio da iskrenost i ideja transparentnog življenja u svjetlu njegove Riječi iscijeli i popravi narušen odnos s njim. Ovo znači da mi, kao ljudska bića, moramo biti potpuno otvoreni u prvom redu s Jahvom, ali i sa sobom, priznajući i ne ignorirajući svoje pogreške. Drugim riječima, iskrenost s Bogom predstavlja odricanje od svih pokušaja da opravdamo, umanjimo ili čak zaniječemo ozbiljnost svojega grijeha (drugačije rečeno, odricanje od svih maski i privida ljudske „dobrote“) kako nam ne bi samo bilo oprošteno, nego kako bismo bili očišćeni, iscijeljeni i obnovljeni (barem djelomično, do dana „dovršenosti“). Dakle, na temelju biblijske premise da je transparentnost najbolji štit protiv obmane i samoobmane, u ovom članku razmatramo pet praktičnih primjena koje se navike potpune transparentnosti sa sobom – ali, još važnije, s Bogom – razvijaju u našem kršćanskom hodu vjere.
Kristova crkva braće u Zagrebu od svog osnutka 1946. godine pa do početka sedamdesetih bila je jedna od najvećih i najaktivnijih zajednica na području Hrvatske. Smještena u samom centru u blizini glavnog zagrebačkog trga u Gajevoj 9a, brojila je oko stotinjak članova. Članovi crkve bili su aktivni u evangelizaciji, najviše putem dijeljenja traktata, osobnim svjedočenjem i obilaženjem okolnih mjesta, unatoč ograničenjima ondašnjeg režima. Dva puta godišnje održavale su se konferencije na kojima su se okupljale sve bratske zajednice iz bivše Jugoslavije. Crkvu su posjećivali poznati inozemni propovjednici poput Bakhta Singa i Rogera T. Fostera. Posjete raznih inozemnih misionara, posebice iz Švicarske i Engleske, kasnije i Njemačke, otvorilo je već tijekom šezdesetih godina nove mogućnosti, posebice mladima, za sudjelovanjem u kršćanskim događanjima i izvan zemlje. Uz putovanja i konferencije redovito su se organizirali izleti za mlade te kampovi u Gorskom kotaru, blizu Lokvarskog jezera, ali i odlasci u Englesku, što je sve ostavilo veliki pečat na životima mladih. Izdavaštvo je zauzimalo bitno mjesto u evangelizaciji te ohrabrivanju, učeništvu i podizanju vjernika. Dr. Branko Đaković, jedan od starješina Kristove crkve braće u Zagrebu, iza sebe je ostavio značajan broj prijevoda kršćanske literature, a njegovo najveće prevoditeljsko djelo predstavlja prijevod cjelokupnog Svetog pisma. Također, njegov Biblijski rječnik prvi je biblijski protestantski rječnik na području tadašnje Jugoslavije, a njegovi su biblijski prijevodi prvi standardni protestantski prijevodi na području Hrvatske. U prvom djelu donosi se pregled nastanka bratskih crkava u Europi, kako se taj pokret proširio na područje bivše Jugoslavije te nastanak i razvoj Kristove crkve braće u Zagrebu. Drugi dio govori o organizacijskoj strukturi Kristove crkve braće u Zagrebu, a u trećem dijelu razmatra se njezin rad, djelovanje i izdavaštvo. Od izdavaštva, malo pobliže se govori o Bratskom vjesniku, biblijskim prijevodima te nastanku Biblijskog rječnika. Također se donosi životopis starješine Branka Đakovića i još nekih važnih osoba za život zajednice.
Knjiga Tužaljki od velikog je značaja za židovsku kulturu. Budući da odražava opetovane nesreće i tragične događaje koji su oblikovali židovsko nacionalno iskustvo tijekom povijesti, njezin utjecaj proteže se izvan njezinih religioznih dimenzija. U ovom članku autor nudi razrađenu književnu i teološku analizu Knjige Tužaljki, naglašavajući njezinu važnost unutar židovske kulture i religijske tradicije. Knjiga se istražuje ne samo kao izraz žalosti nad traumatičnim razaranjem Jeruzalema i Prvoga Hrama u 6. stoljeću pr. n. e. nego i kao strukturirano pjesničko djelo koji sadrži edukativne, didaktičke i moralne poruke. Članak je podijeljen na tri glavna dijela. Prvi dio pruža općenit i sažet uvod koji čitatelju može pomoći u razumijevanju raznih vidova knjige, uključujući njezinu povijesnu pozadinu, porijeklo njezina naslova, tradiciju njezina nastanka kao i mjesto u kanonu Hebrejske Biblije. Drugi i glavni dio članka analizira strukturu i književni žanr knjige kao i tematsku organizaciju njezinih pet poglavlja. Tu se ističu jedinstvena jezična obilježja Tužaljki i njihov utjecaj na hebrejski jezik i književnost, kako staru tako i modernu. Posljednji dio bavi se teološkim paradoksom vjere u pravednoga Boga usred patnje i nepravde, što je središnji motiv Knjige Tužaljki. Autor istražuje pravce nastojanja rabinske književnosti da stekne uvid u odgovor judaizma na pitanje patnje i nevolja u svijetu. Analiza uključuje odlomke rabinskih tekstova, povezujući klasičnu židovsku misao sa suvremenim raspravama. Članak spaja književne i teološke uvide, nudeći višeslojno razumijevanje Tužaljki kao kulturnoga, povijesnog i religijskog artefakta.
Dok se mnogi znanstveni radovi usredotočuju na objekt(e) štovanja u Otkrivenju, u ovome članku razmatraju se funkcije štovanja u 4. i 5. poglavlju Otkrivenja, njihova povezanost s teologijom hrama te način na koji takvo štovanje doprinosi izgradnji svijeta. Polazeći od pregleda različitih drevnih bliskoistočnih kultura, najprije se definira značenje teologije hrama. Potom se promatra štovanje u odnosu na teologiju hrama te se naglašava njegova funkcija identifikacije i orijentacije. Nadalje, kroz prizmu teologije hrama analizira se i štovanje u Otkrivenju 4 i 5, a na temelju toga izvode se zaključci o njegovim funkcijama. Budući da štovanje ima ulogu u ostvarenju vizije prema kojoj će cijeli svijet jednoga dana postati Božji hram, ono se može razumjeti kao čin stvaranja koji odjekuje iz samog Božjeg prijestolja.
U članku su objavljeni sažeti i djelomični rezultati petogodišnjeg istraživanja (2022. – 2026.) na znanstvenom projektu „Crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj (1990. – 2020.)“. Članak se objavljuje u dva dijela, u proljetnom i jesenskom izdanju časopisa Kairos. Prvi dio usredotočen je na pravni položaj, restrukturiranje i stanje crkava reformacijske baštine u Hrvatskoj 2021. godine. U drugom se dijelu razmatra i analizira goruće pitanje njihova duhovnog, teološkog i društvenog identiteta. U prvom dijelu članka obrazloženi su ciljevi projekta, primijenjena metodologija istraživanja i korištenje nazivlja te su definirani ključni pojmovi i obrazložene osnovne karakteristike spomenutih crkava. Zatim je istražen pravni položaj crkava nakon izdvajanja Republike Hrvatske iz Jugoslavije i njezina osamostaljenja 1991. godine. Pravni položaj crkava u Republici Hrvatskoj uspostavljen je Ustavom, Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica, Ugovorima pojedinih vjerskih zajednica s Vladom RH i pratećim provedbenim aktima. Nakon toga započeo je proces restrukturiranja crkava koji je iscrpno istražen, a najvažnija saznanja obrazložena su u članku. Na kraju članak donosi statističke podatke restrukturiranih crkava reformacijske baštine na dan 28. ožujka 2021. godine.
Fokus ovog članka je na tome kako evanđeoske crkve, posebice u Hrvatskoj, općenito gledaju na ulogu i položaj krštenja u vodi u procesu učeništva. Međutim, odnos između krštenja i učeništva poslužit će kao prilika za istraživanje drugih aspekata procesa učeništva, posebice odnos između evangelizacije i učeništva. Stoga, u prvom dijelu članka ukratko ćemo raspraviti i ispitati neke ključne elemente „Velikog poslanja“ kako bismo stekli uvid u poslanje te vidjeli različita tumačenja i razumijevanja tog teksta. Na temelju Evanđelja, drugi dio članka istražuje kako bi Isusovi sljedbenici razumjeli i definirali učeništvo na temelju svog iskustva s Isusom, i kako bi to iskustvo oblikovalo njihovo razumijevanje Velikog poslanja. Treći dio članka bavi se odnosom (ili bolje rečeno dihotomijom) između „evangelizacije“ i „učeništva“ u svrhu postizanja razumijevanja ovih dviju aktivnosti koje je više u skladu s novozavjetnim učenjem. Posljednji dio članka posvećen je ulozi i položaju krštenja u vodi u procesu učeništva. Budući da je svrha ove rasprave procijeniti teologiju i praksu evanđeoskih kršćana u pogledu ispravnog razumijevanja krštenja u vodi i posljedično tome, procesa učeništva općenito, predlažu se četiri stvari: 1. Usvajanje definicije učeništva koja u svojoj srži ima odnose, a ne metodu, program ili aktivnosti; 2. Revizija razumijevanja odnosa između „evangelizacije“ i „učeništva“; 3. Podsjetnik da je svrha evangelizacije stvaranje „učenika“, a ne „obraćenika“; 4. Obnova biblijskog položaja krštenja u vodi koje bi trebalo predstavljati odgovor osobe, tj. njezin „da“ na poruku evanđelja.
Novozavjetni stručnjaci uočili su neke poveznice između Djela 27 i Jonine priče te, konkretnije, između Jone i Pavla. Iako postoje i neke druge, namjeravam navesti samo šest sličnosti i šest razlika između ta dva protagonista, govoreći najprije o Joni, a zatim o Pavlu. Ovaj kontrastni tip usporedbe poznat je kao synkrisis. Uspoređujući dvije priče i dva protagonista, ovaj će članak pokazati kako Djela 27 opisuju Pavla kao Božjega pouzdanog i poslušnog proroka koji stoji u suprotnosti s Jonom. Na kraju ću navesti sedam kriterija intertekstualnosti Richarda Haysa te na temelju njih procijeniti synkrisis.
Čitajući Evanđelja, možemo primijetiti kako je Isus namjerno i sa svrhom prakticirao učeništvo koje počiva na odnosima. U želji da dosegne mnoštvo, Isus se usmjerio na malu skupinu ljudi s ciljem stvaranja učenika koji će stvarati učenike i to iz barem dvaju valjanih razloga: internalizacije i umnažanja. U kontekstu bliskih odnosa Isus je htio sebe na neki način umnožiti u njih dvanaest. No postavlja se pitanje zašto Crkva u velikoj mjeri ne nasljeduje takav model učeništva? U članku se navode dva moguća razloga: prvi je taj što propovijedamo evanđelje koje sadrži samo oproštenje, no ne i učeništvo, a drugi je razlog taj što smo Isusov model učeništva koji počiva na odnosima zamijenili programima. Uspoređujući razlike između programa i odnosa, u članku se donose dva provokativna zaključka: 1. Da smo mogli učiniti učenike propovijedajući ljudima, taj bi se posao davno već obavio. 2. Čak i najveći propovjednik koji je ikada živio – sâm Isus – nije se oslanjao na svoje propovijedanje da bi činio učenike. On se oslanjao na osobnu povezanost.
The article aimed to investigate and describe the biblical identity of the Churches of the Reformation Heritage (CRH) in the Republic of Croatia from 1990 to 2020. The author utilized sources such as newspapers, magazines, books, and social media published by the CRH during the relevant period, as well as personal observations of how CRH believers identified themselves, biblical texts, and his own long-term experience as a CRH member and an associate of CRH’s educational and research institutions. The biblical identity of the CRH is based on the fundamental common belief that the Bible is the Word of God and, therefore, the supreme authority for faith and life, which includes the identity that God gives to those who accept Christ as their Lord and Savior. The believers in CRH identified themselves, based on the New Testament texts, as born-again, consciously baptized, “in Christ,” saved, converted, God’s children and God’s family, Christ’s disciples, saints, Biblical or New Testament Christians, and as God’s, that is, Christ’s church. Biblical identity was primarily shaped through participation in local church activities, where the Bible was taught and studied, as well as through personal Bible reading and study. Certain deviations from biblical identity are also described.
In this article, I explore what the Pastoral Epistles (Titus and 1-2 Timothy) say about disciplemaking. I deal with the goals of Paul’s teaching in the letters and the methods that he commended to Timothy and Titus and the churches they served. Goals: the twenty-seven New Testament documents emphasize different aspects of following Jesus toward maturity (i.e., goals of disciplemaking) as the situations they were written to and from necessitate. In the Pastoral Epistles, Paul’s specific goal is that his readers live virtuous lives, largely as defined by the pagan culture around them. He hopes that in so doing they will gain and maintain a hearing for the gospel. Thereby they would avoid or defuse negative stereotypes that were used against Christians and ease societal anxieties that were common in their world. Methods: in these letters, Paul commends the use of moral examples and appeals to honor and shame. He further exemplifies the use of creeds as a teaching tool for his churches. My purpose is to show that the Pastoral Epistles offer a unique perspective on disciplemaking, focusing on the importance of public witness and utilizing methods like imitation and conformity to social values. They do this to produce mature Christians who can effectively represent the gospel message in their communities.
This paper explores the challenges facing Christian higher education institutions, focusing on trends and “headwinds” that threaten operational viability. These institutions are argued to be at risk due to a loss of mission, rooted in a broader cultural shift away from biblical Christian discipleship. The paper uses a Wall Street-style risk assessment to categorize institutions into four quadrants based on headcount and investment: Thriving, Hoping, Inertia, and Struggling. The analysis reveals that a significant majority of Christian schools fall into the Struggling or Hoping categories, suggesting potential long-term viability issues. The paper suggests that the root cause of these challenges is not in attempting or failing to compete with secular schools, but rather, the neglect of discipleship as taught by Christ, predominantly in churches, thence passed along as under-discipled rising students. The paper proposes a return to “Empyreal Discipleship,” emphasizing the importance of faculty members as visible disciple-makers. By focusing on discipleship, Christian educational institutions can regain their competitive advantage and fulfill their mission of creating educated disciples. The paper concludes that the path forward involves prioritizing discipleship over mere education to navigate the social headwinds facing Christian higher education.
This article deals with the history of discipleship in Judaism and its transition from an individual obligation to a public education system. The article is divided into three main sections: The first section discusses the centrality of education to Torah study in Judaism as well as the Jewish legal concept of “educational obligation” as opposed to the modern legal concept of “right to education.” The second and central section examines the development of the Jewish obligation to educate – the transition from private to public education. The author analyzes the various Talmudic regulations that led to this transition and the relationship between them. At the end of this section, the author discusses the funding structure of the public education system and the right of parents to choose the educational framework for their children. In the third section, the author emphasizes the distinctiveness of Jewish education as the supreme value of the pure intellectual study of the Torah, which refers both to financial interests such as the teachers’ right to strike in Jewish law, and to dedication to study in times of severe hardship and darkness such as the time of the Holocaust. For this research, the author analyzes various Jewish sources, from the written Torah and the oral Torah. From the Talmud, the Mishnah, the Midrash, and rabbinic responsa from the Middle Ages to modern times. Much of this literature has been translated from Hebrew and Aramaic.
Using Luke 6:40 as a springboard, this paper examines how the formation of disciples occurs and how Luke’s moral logic works. Three aspects of formation are examined: the roles of imitation, community, and habit. For Luke’s moral vision, the study points out three key warrants: rewards, punishments, and imitation.
The central question of this article is why Jesus chose to enter Jerusalem on an animal, namely, a donkey, and what this reveals about his relationship with creation. The author’s primary contribution lies in exploring care for God’s creation through a Christological perspective, specifically by analyzing the biblical passage in Matthew 21:1-11. This analysis demonstrates how, through the donkey, Jesus reveals his royal identity and humble character while calling for change, imitation, and a different eschatological future. Together, these elements indicate that Jesus uses the animal world to express his identity and attributes, as well as to communicate the nature of the future world he invites his followers to. As a humble king, Jesus’ mission is to restore order to all things and to guide his fallen creation toward a “new creation,” where peace between man, God, and the rest of creation will be fully realized. Employing a “method of recovery” or re-reading the biblical text from an ecologically conscious perspective, the author examines the meaning of relevant Old Testament passages.
