This research was conducted with Croatian Homeland War veterans to gain a deeper understanding of the mechanisms of their resilience during the war and their recovery in the post-war period, with particular emphasis on the role of institutions and veterans’ associations, as well as the reintegration of the Croatian Danube region, where many veterans reside. Using in-depth interviews and focus groups with veterans and institutional representatives, this study examines how individuals and institutions responded to the risks and societal challenges generated by the war. Drawing on Ulrich Beck’s theoretical framework of the risk society, the study situates the Homeland War within the broader processes of modernization and the sociological construction of risk. The key findings show that veterans developed resilience through mechanisms such as a desire for life, humor, faith, and purpose-driven action. Institutional responses, particularly by the Ministry of Croatian Veterans, evolved over time, shifting from basic care provision to more nuanced psychosocial and reintegration programs, with veterans’ associations playing a crucial role. The research highlights the duality of veterans’ post-war experiences: while many express pride and satisfaction in their contributions, they also struggle with stigmatization and mental health challenges. The study underscores the heterogeneity of the veteran population and the need for interdisciplinary, participatory approaches in shaping public policies that recognize veterans not as passive recipients of aid but as active agents in societal development. These findings contribute to veteran studies by emphasizing the importance of resilience, recognition, and inclusive governance in post-conflict recovery.
Some observers of the pontificate of the Pope Francis define it as determined by postcolonial critique. However, such opinions carry the risk of a conceptual mess, given that postcolonialism is a wide-term burden with methodological heterogeneity. The Bishop of Rome is being criticised for his utterances, raising hopes in some and doubts in others. In fact, he is the Church’s leader who has to balance between vocal and sometimes uncompromising groups of believers who differently define their Catholic faith. The Pope’s alleged postcolonialism is one of the strongest causes of such ambiguity. An accurate reading of this teaching needs a confrontation with a summary of a multidisciplinary discussion on postcolonial theory. Putting them together allows one to argue that the label of »postcolonial Pope« corresponds less to this pontificate than the »decolonial Pope«. In other words, the theory of decoloniality seems to be more relevant in explaining Pope Francis’ teaching on colonialism and its aftermath. The article aims to argue that Pope Francis is a »decolonial« rather than a »postcolonial«. Even though the difference between the two seems slight, it may cause severe epistemic shortcomings and abuses. The paper applies Walter Mignolo’s concept of decoloniality to explain Bergolio’s stance and juxtaposes it with a brief summary of postcolonial theory. Finally, it exemplifies Francis’s approach to colonialism/neocolonialism, considering two fields of his teaching: inculturation and ideological colonisation. Literary analysis is the research method used in this article.
This article examines how digitalisation through artificial intelligence (AI) and virtual reality (VR) is changing our emotional lives and moral development, with a focus on adolescence. Digitalisation is understood not only as a technological change, but also as a socio-cultural change that reshapes knowledge, relationships, and identity. AI provides tools to simulate empathy, manage emotional regulation and support adaptive coping; while VR creates immersive environments that promote empathy, perspective-taking, and social sensitivity. Adolescence is highlighted as a particularly sensitive phase for these interventions, characterised by neurocognitive plasticity and the formation of a moral identity. Digital technologies can offer the opportunity to cultivate emotional virtues such as resilience, gratitude, and courage. At the same time, however, they harbour risks such as over-reliance on algorithms, emotional superficiality, and overwhelming virtual experiences. The article concludes that AI and VR should not replace human relationships but serve as complementary tools. A humancentred approach is essential to ensure that these technologies promote emotional virtues and contribute to human well-being.
The global health crisis caused by the coronavirus prompted various social entities to implement measures recommended by health institutions to mitigate and prevent the spread of the pandemic. This study focuses on the communication of religious institutions with their members in Croatia during the global health crisis. By examining documents from the World Health Organization and international religious institutions, ten principles of religious communities that can be used to address health crises are identified. It then assesses how religious communities in Croatia incorporated these principles into their official communications. The findings demonstrate that the guidance provided by religious communities in Croatia generally aligns with these principles. However, the analysis also reveals a lack of emphasis on the importance of inter-religious cooperation, the promotion of human rights protection, and the condemnation of hate speech and violence. Furthermore, none of the documents highlight the significance of the witnessing character of faith.
Članak prikazuje gnosticizam kao oblik univerzalne ljudske težnje prema transcendentnom znanju, a ne kao povijesno ograničen religijski fenomen ili školu mišljenja. Iz te perspektive članak ispituje kako se drevni obrasci traženja znanja manifestiraju u suvremenom digitalnom okružju. Koncept »kibergnoze« uvodi se kako bi se opisala interakcija između tradicionalnih puteva traženja mudrosti i digitalnih tehnologija. Kroz analizu koja obuhvaća rane hereziološke izvore i suvremenu znanost – uključujući djela Michaela Williamsa i Karen King – uz ispitivanja kibernetičke teorije Williama Gibsona do suvremenih transhumanističkih pokreta, ova studija otkriva uvjerljiv paradoks. Dok moderni projekti digitalnog učitavanja uma i snovi o virtualnoj stvarnosti mogu površno nalikovati gnostičkim težnjama za oslobođenjem od fizičkih ograničenja, oni umjesto toga predstavljaju inverziju autentične gnoze. Dok je Valentin u Fragmentu H učio da Sinova objava pročišćava srce tako da je ‘blažen onaj koji ima takvo srce jer će Boga vidjeti’ (Valentinus, Fragment H; Clement, Strom. 2.114.6), povezujući samospoznaju izravno s božanskom vizijom, suvremeni »kibergnostici« teže tehnološkom bijegu kao obliku korisnosti. Članak zaključuje da kibergnosticizam ne predstavlja ispunjenje već zamjenu istinske gnoze jer se ljudska težnja za transformacijom smanjuje digitalnim simulacijama koje oponašaju umjesto da postižu istinsko prosvjetljenje.
Because of its literary beauty and theological reflection, Luke 7:11-17 has attracted the attention of many scholars. Most of them hold that the central message of this kerygmatic account is faith in the risen Jesus Christ. However, an analysis of Luke 7:11-17 from a communication perspective – which pays special attention to the pragmatic force and function of the text – leads to the conclusion that the central message of the account is God’s visitation of the widow, who belongs to those whom Scripture calls ῾ănāwîm Yhwh – »the poor of God«. The communication context, marked by inner and external debates about God’s faithfulness to his promises, together with the communication strategy focused on the widow, the mother of an only son, places at the center God’s coming into the widow’s »today«. In Jesus Christ, the eschatological prophet, God has fulfilled his salvific promises, and in his encounter with the widow he revealed his compassionate and merciful face. In God’s coming into the widow’s »today« the reader is invited to live his faith in Jesus the Savior authentically and joyfully bear witness to it. Moreover, recognizing in one’s own »today« the place of God’s salvific visitation and being aware that salvation passes through the paths of the small and marginalized, the poor and the oppressed, the reader is invited to go out to meet their neighbor and, through concrete acts of love, mercy, compassion and responsibility, to build a »Church which goes forth« in which everyone feels accepted and loved like a son in the Father’s house.
Članak se bavi istraživanjem uloge samosuosjećanja i samoempatije kao oblika intrapersonalne komunikacije u očuvanju mentalnog zdravlja i emocionalne otpornosti u suvremenom društvu obilježenom brzim društvenim, kulturalnim i tehnološkim promjenama. Kroz razvoj samosuosjećanja (ljubaznost prema sebi, svijest o zajedničkoj ljudskosti i usredotočena svjesnost) i samoempatije (svjesno prepoznavanje i razumijevanje vlastitih emocija), pojedinci mogu poboljšati psihološku otpornost, smanjiti stres, depresiju i anksioznost te unaprijediti međuljudske odnose. Oba procesa povezana su sa smanjenjem samokritičnosti i povećanjem emocionalne stabilnosti. Poseban naglasak stavljen je na duhovnu dimenziju samosuosjećanja i samoempatije, ukazujući na važnost odnosa prema Bogu u oblikovanju unutarnjeg odnosa prema sebi, pri čemu je kršćansko poimanje ljubavi, milosrđa i prihvaćanja ključno. Također se ističe kako oba procesa mogu biti naučena i razvijana kroz različite psihološke i duhovne intervencije. Autori zaključuju da su samosuosjećanje i samoempatija ključni resursi za osobni razvoj i društvenu koheziju te predlažu njihovu širu primjenu kroz obrazovne i preventivne programe kao odgovor na izazove suvremenog svijeta.
Članak analizira ikonografiju lika oranta u starokršćanskoj umjetnosti iz povijesno umjetničke i teološke perspektive. Lik oranta jedan je od najranijih kršćanskih likova sačuvan u sepulkralnom kontekstu. Riječ je o antropomorfnom liku uzdignutog stava, raširenih ruku, koji reflektira molitvenu gestu. Baštinjen iz riznice kasnoantičkog religijskog i umjetničkog imaginarija, taj je lik u kršćanskim zajednicama bio prihvaćen i oplemenjen novim značenjskim »subjektom« – kršćaninom – spašenim po otajstvu Kristova križa i uskrsnuća. S obzirom na svoj položaj i simboličku funkciju, lik oranta zrcali običaje i predaju, vjeru i liturgijsku praksu rimskih kršćana. Stoga se razmatranja pojedinih segmenata umjetničkog govora i spektra ikonografskih elemenata uz korespondenciju s povijesnim, literarnim i umjetničkim vrelima nalaže polazištem za interpretaciju kojom će se utvrditi elementi vizualne starokršćanske kulture.
U ovom radu razmatra se pitanje: Postoji li razlika između korištenja pojma mehanizma kod ranih i novih mehanicista? Zastupa se teza prema kojoj se rani i novi mehanicisti razlikuju po sljedećim aspektima: 1) eksplanatornim ciljevima i 2) ontologiji Ranim mehanicistima autor naziva atomiste te novovjekovnog modernog filozofa Descartesa. U suvremenim filozofskim raspravama novim mehanicistima nazivaju se autori koji se koriste pojmom mehanizma kao uzročno-eksplanatornom strukturom u biologiji (npr mehanizam sinteze proteina). Razlika između ranih i novih mehanicista u odnosu na prvi aspekt jest u tome što se rani koriste pojmom mehanizma s ciljem objašnjenja cjelokupnog funkcioniranja svijeta i korištenja analogije tijela sa strojem, a novi se koriste pojmom mehanizma u svrhu objašnjenja bioloških fenomena Razlika u odnosu na drugi aspekt jest u tome što rani mehanicisti kao ontološku podlogu uzimaju atome i prazni prostor, a novi dualnu ontologiju, tj entitete i aktivnosti kao nužne dijelove mehanizama.
U radu su predstavljeni rezultati socijalno-etičkog istraživanja kojemu je cilj utvrditi aktualno stanje socijalno-evangelizacijskog potencijala mladih svećenika u Crkvi đakovačko-osječkoj. Istraživanje je provedeno u razdoblju od 30. siječnja do 20. veljače 2025. godine na namjernom uzorku mladih svećenika do 35 godina (N=14) sa svrhom traganja za odgovorom na istraživačko pitanje: Što je moguće učiniti kako bi se pridonijelo razumijevanju i življenju vjere pod socijalnim vidom kod svih vjernika Crkve đakovačko-osječke, a posljedično tomu i ostvarenju njezine sinodalnosti? Rad je podijeljen na četiri dijela. U prvom dijelu predstavljena je induktivno-deduktivna metoda prema kojoj je istraživanje provedeno, a u drugom socijalno-etički teorijski okvir u svjetlu kojega su provedena sva tri metodološka koraka te metode. U trećem dijelu predstavljeni su rezultati anketnog istraživanja koji su socijalno-etički prosuđeni kako bi se dobio uvid u stanje iskorištenosti socijalno-evangelizacijskog potencijala mladih svećenika. U četvrtom su dijelu predložene pastoralne smjernice za doprinos boljoj iskorištenosti njihova potencijala, a posljedično tomu i za doprinos razumijevanju i življenju vjere pod socijalnim vidom te ostvarenju sinodalnosti Crkve đakovačko-osječke.
Prije pet godina počela je XVI. redovita Biskupska sinoda nazvana Prema sinodalnoj Crkvi: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje. Riječ je o Sinodi koja se odvija prema preuređenom statutu u tri faze i s nizom svojih tematskih, radnih, metodskih i drugih posebnosti. Autor se u ovom tekstu ograničio na prikaz drugog zasjedanja sinodske skupštine, njezina završnog dokumenta i početka provedbene faze. Najprije uvodno informira o tijeku priprema za to vrijeme sinodskog zborovanja s posebnim osvrtom na deset izdvojenih pitanja i na neke radne susrete sinodalaca. Zatim daje pregled duhovne pripreme za taj skup Sinode, donosi uvid u njegov način rada i u odabir sudionika. U nastavku tematizira donošenje Završnog dokumenta i papinu Notu kojom prihvaća i odobrava zaključke Sinode. Posljednja točka ovog članka obrađuje još posve nedorečenu fazu praćenja provedbe sinodskog dokumenta u mjesnim Crkvama, odjeke sinodskog procesa u Hrvatskoj i neke zanimljive prijedloge i zahtjeve za oživotvorenje sinodalnosti u Božjem narodu. Nakon smrti pape Franje njegov nasljednik Lav XIV. potvrdio je smjernice za provedbu Sinode svojega prethodnika.
U ovom radu fokusirali smo se na razne upotrebe indikativa prezenta u novozavjetnom grčkom jeziku kako ih opisuju i ilustriraju tri poznate gramatike: Blass – Debrunner, Zerwick i Wallace. U prvom dijelu pokušali smo doći do onih značajki grčkih glagolskih vremena koje su u temelju raznolikosti njihove upotrebe. U tom vidu Blass – Debrunner naglašava važnost aktionsarta, a Zerwick aspekta. Prema Wallaceu aspekt je osnovno značenje nekog glagolskog oblika dok aktionsart, kao širi pojam, predstavlja aspekt u kombinaciji s leksičkim, gramatičkim ili kontekstualnim značajkama. U drugom dijelu članka fokusirali smo se na različite upotrebe indikativa prezenta u novozavjetnom grčkom jeziku. Na sveukupno osamnaest primjera, uglavnom iz Matejeva evanđelja, pokušali smo pokazali koliko su za prepoznavanje pojedine upotrebe uz aspekt i vrijeme važni kontekst, leksičko značenje glagola i druge gramatičke značajke. Analizirali smo i četiri hrvatska prijevoda navedenih primjera i zaključili da bi pojedini prijevodi u slučaju različitih upotreba indikativa prezenta mogli i trebali biti puno precizniji.
U ovom radu autoru je cilj prikazati načine prevođenja grčkih riječi koje označavaju drago kamenje, odnosno minerale u Novom zavjetu s naglaskom na Knjigu Otkrivenja. Još konkretnije, autor analizira minerale koji se spominju u temeljima novog grada Jeruzalema u Otk 21,19-20 te nastoji prikazati načine prevođenja njihova naziva. U drugom koraku rada autor analizira neke dosadašnje hrvatske, ali i strane prijevode toga nazivlja u Novom zavjetu te ukazuje na njihove probleme. Adekvatan prijevod tih naziva uvelike može pomoći i u što boljoj egzegetsko-teološkoj analizi rečenog biblijskog odlomka, a onda i u tumačenju cjelokupne Knjige Otkrivenja. Metodologija kojom se služi autor u svom radu je leksičko-semantička analiza grčkog teksta Knjige Otkrivenja u svjetlu uporabe toga nazivlja u kontekstu Knjige Otkrivenja, a na temelju mogućeg starozavjetnog predteksta, koji je za autora ovoga rada vrlo vjerojatno tekst Knjige Izlaska (Izl 28,17-20LXX). Uz poznavanje leksika autor je također svjestan i činjenice kako se pojedini nazivi koje analizira trebaju tumačiti i u danom kontekstu Otkrivenja te stoga dio svoje analize posvećuje prikazu konteksta samog biblijskog odlomka. Sve pak stoga što se autor vodi tezom da pojedine riječi svoje istinsko zna čenje dobivaju tek u kontekstu uporabe u točno određenom biblijskom odlomku. Istu tezu autor želi također podvrgnuti analizi jer se na taj način stvara i egzegetski instrumentarij za interlinearni prijevod Novog zavjeta na bilo koji suvremeni jezik, pa tako i na hrvatski jezik.
Rad iznosi tezu da je ljudska slabost Božjih riječi u Pismu dio Božjeg izbora pri sastavljanju Pisma te da je u biblijskom prijevodu treba očuvati. Tu se tezu utemeljuje na nauku dogmatske konstitucije Dei Verbum i potkrepljuje relevantnim primjerima u prijevodima Pisma. U prvom dijelu rada iznosi se nauk Dei Verbum o božansko-ljudskoj naravi Pisma, koji afirmira ljudsku slabost Pisma kao spasonosnu, te se navode smjernice Dei Verbum za tumačenje i prevođenje Pisma, koje podrazumijevaju očuvanje ljudske slabosti u biblijskom prijevodu. U drugom dijelu rada donose se primjeri uklanjanja ljudske slabosti Božjih riječi u drevnim i modernim prijevodima Pisma – ažuriranje teologije (biblijski politeizam > monoteizam; Bog Otac koji kuša > čuva od kušnje), odstranjivanje sablazni (Izaijino poslanje otvrdnuća > konstatiranje otvrdnuća; Isusova grubost >ozbiljnost), pojašnjavanje nejasnoća (Adamova strana > rebro; Koheletova mudrost > ispraznost), dotjerivanje izričaja (kršćanska hrabrost > muževnost) – te se ukazuje na dalekosežne negativne učinke takvih biblijskih prijevoda na crkvenom i teološkom polju (Wirkungsheschichte). U zaključku rada donose se glavni rezultati te se predstavlja masoretsko očuvanje konsonantskih lectiones difficiliores Pisma kao uzor poštivanja i čuvanja Božjih riječi i kao poticaj na očuvanje ljudske slabosti Božjih riječi u prijevodu Pisma.
Pavlov grčki jezik je sofisticiran kolokvijalni jezik koine, prošaran stilskim elementima iz Septuaginte i tradicije sinagoge na grčkom govornom području. Sintaksa Pavlovih poslanica otkriva utjecaj govornog jezika. Ovaj rad pokazuje te sintaktičke osobitosti na primjeru Gal 2,1-10, gdje pred sobom imamo komad živog emocionalnog govora. Nije riječ o tek uređenom svakodnevnom govoru nego o dobro osmišljenom govoru govornika koji ne gubi lako nit, već ju čvrsto drži u ruci uz dva prekida, parentezom u r. 8 i dvostrukom apozicijom u r. 9, a zatim ju retorički učinkovito zatvara. Egzegeza te perikope pokazuje da je riječ o konzultaciji s apostolima u Jeruzalemu oko Pavlova evanđelja »neobrezanja«, koje dobiva legitimitet.
Prevođenje bilo kojeg teksta bremenit je posao jer ustaljenu jezičnu strukturu vlastitu jednom sistemu prebacuje u drugi u kojem vladaju slični, ali ne isti uzorci koji bi sam proces činili linearnim. Ta je poteškoća još uočljivija kod drevnih tekstova, posebnokod Biblije, i to zbog dugog vremena njezina nastajanja, zbog zbirnog karaktera njezina autora, te zbog velike vremenske, kulturne i komunikacijske udaljenosti od našeg vremena. No, unatoč mnoštvu otegotnih okolnosti s kojima se susreće svaki prevoditelj, postoji i jedna bitna olakotna okolnost, a to je književni karakter Biblije koji omogućuje pristup Bibliji kao i drugim velikim književnim djelima, primjenjujući na nju spoznaje i sredstva moderne literarne kritike. Iako u Bibliji postoji mnoštvo neliterarnih tekstova, nakana promatranja Biblije kao književnosti nije tražiti književnost u Bibliji, nego promatrati »cjelinu« Biblije kao književnost. Biblija dijeli s drugim velikim književnim djelima upotrebu književnih rodova, vrsta i figura, što je na najočitiji način svrstava u red književnih dijela. Povrh toga ona posjeduje i svoj specifični sustav označavanja koji ne mora odgovarati ničemu u realnosti već stvara svoju vlastitu realnost. U tom kodnom sustavu najznačajnija je upotreba tipologija, intertekstualnosti,eha i aluzija koje imaju heurističku ulogu kao hermeneutički vodiči svakog čitatelja. Preko nekoliko primjera pokušali smo pokazati važnost osnovnih karakteristika Biblije kao književnosti, o čemu bi i svaki prijevod morao voditi računa ako želi zadržativlastiti literarni karakter.
Većina starobabilonskih geneza govori o stvaranju čovjeka iz božanskog mesa, krvi, pljuvačke i drugih organskih tvorevina. Međutim, u tom stvarateljskom ciklusu božanskih izljeva i sadržaja redovito se navodi i takozvana »glina«. Zastupamo tezu da su, uz božansko meso, krv i pljuvačku, klasični istočnjački antropozi u konstituciju stvaranja čovjeka redom uvrštavali i božanski rekrement, odnosno fekaliju kao primarni glinasti ljepljivi sadržaj koji je poslužio božanstvima oblikovati biće, doduše od božanskog materijala, ali s vrlo niskom razinom božanskih kvaliteta u sebi. Sveti pisac u Post 2,7 duboko je svjestan toga postulata pa u biblijsku priču o stvaranju čovjeka unosi posve suprotan materijal koji u svakom pogledu proturječi »organskoj glini«, točnije božanskoj fekaliji. Biblijski pisac izabrao je zato »zemljanu prašinu« kao glavni sadržaj ljudskog tijela. Time je uklonio i najmanji »mig« na mogući božanski izmet od kojega je, prema istočnjačkim klasičnim mitovima, oblikovano ljudsko tijelo. A o tome kako je Bog sastavio rastresitu prašinu, sveti pisac ne donosi ni riječi.
Following a quick historical excursus on how and why the interlinear editions (of the Old and) of the New Testament came into being, this paper examines the operational challenges that arise today, particularly with regard to the Greek text and the type oftranslation offered.
Naviještanje smrti, slavlje uskrsnuća i iščekivanje dolaska Isusa Krista utkani su, prožimaju i usmjeravaju cjelokupno djelovanje Crkve. Iščekivanje drugoga dolaska temelj je kršćanske nade koja gorljivo očekuje konačno ispunjenje otajstva Božje ljubavi. Iako je nada kroz povijest vodila Crkvu, odskočna daska novog pastoralnog zamaha prožetog nadom formira se 60-ih godina 20. stoljeća s radom Drugoga vatikanskog koncila. U svjetlu novih promišljanja ekleziologije i liturgije pastoralni postulati nadahnuti nadom doživljavaju modifikacije. Budući da ekleziološke promjene utječu na liturgiju, a obje usmjeravaju i vode djelovanje Crkve, Koncil u kontinuitetu s tradicijom dublje i sustavnije no ikada prije promišlja ta pitanja. Za razliku od ranijih koncila Drugi vatikanski koncil nije sazvan zbog krivovjerja ili doktrinarnih prijepora, već kako bi promišljao prisutnost Crkve u suvremenom svijetu. Unatoč velikim pomacima, ostaje prostor za daljnju primjenu liturgijsko-ekleziološke baštine Koncila – poput ekleziologije zajedništva i univerzalnog poziva na svetost – kako bi djelovanje Crkve uistinu bilo za »pastoral nade«. Na tom tragu tekst usmjerava pozornost na konkretan pastoralni projekt jedne župe, u kojem se – kroz ostvarenje univerzalnog poziva na svetost i djelatno sudjelovanje vjernika oblikovano u duhu Koncila – očituju praktične konture pastorala nade.
Rad istražuje eshatološku nadu kao hermeneutički ključ za razumijevanje čovjeka stvorenog na sliku Božju (imago Dei) i njegova dovršenja kao imago gloriae. Cilj je kontekstualiziranje eshatološke nade kao teološke kategorije koja na poseban način odražava dinamiku eshatološkog koncepta već da, još ne. Nada usmjerava čovjeka od sadašnjeg puta vjere prema njegovu ispunjenju u eshatonu. Pritom nadu određujemo kao transtemporalnu, pokretačku, kritičku i relacijsku, ali i kao onu koja svoje ishodište i temelj nalazi u pashalnom otajstvu Isusa Krista. Glavne teze rada temelje se na relacijskoj eshatologiji koja na čovjeka gleda kao na biće odnosā, te ga, nadalje, određuje kao imago peregrinans jer se njegov hodočasnički habitus, nošen nadom, transformira prema imago gloriae – u odnosu prema Bogu. Pritom križ i uskrsnuće nadi daju realistično i transcendentno uporište, onemogućujući njezino svođenje na psihološki optimizam. Konačno, nada otvara prostor za djelovanje i na pogled prema eshatološkoj zbilji, prema Bogu koji je naša nada (Kol 1,27).
