Psihološka istraživanja koja uključuju antropometrijske mjere ili eksperimentalne manipulacije ljudskih lica, korištena su za testiranje hipoteza vezanih uz socijalnu percepciju različitih atributa poput privlačnosti, zdravlja, kompetentnosti ili pouzdanosti na temelju oblika i izgleda ljudskoga lica. Čest, i vremenskizahtijevan korak pri ovakvim istraživanjima je tzv. delineacija, odnosno postavljanje fiducijalnih markera na standardizirana i istaknuta anatomska obilježja lica. Tradicionalno, istraživači se za provođenje ovog koraka oslanjaju na ljudske procjenjivače. U ovom radu testira se opravdanost korištenja algoritama računalnogvida u provođenju delineacije ljudskoga lica. Korištena je standardizirana i istraživački validirana baza lica Chicago Face Database, koja uz visoko kvalitetne fotografije ljudskih lica različite etničke pripadnosti, u validacijskomsetu podataka prikazuje i niz antropometrijskih obilježja koje su odmjerili ljudski procjenjivači. Na navedenoj bazi fotografija ljudskih lica provedena je delineacija pomoću Face++ servisa računalnog vida. Konvergentna valjanost procjena računalnog algoritma u odnosu na ljudske procjene testirana je pomoćuniza koeficijenata korelacije. Utvrđeno je da je algoritamski provedena delineacija u visokoj mjeri istovjetna onoj koju su proveli ljudski procjenjivači, te se u raspravi argumentira mogućnost primjene ovih nalaza u praksi psiholoških istraživanja.
Ovo kvantitativno psihološko istraživanje analizira prediktivne odnose između temeljnih psiholoških potreba, digitalnih afordansi i online ponašanja. Uzorak je obuhvatio 119 žena (20–46 godina; M = 22,98; SD = 4,95) upisanih u programe ranoga i osnovnoškolskoga odgoja i obrazovanja. Podaci su prikupljani u trifaze tijekom tromjesečja; u prvoj i drugoj fazi korištene su fokus-grupe i alat umjetne inteligencije uz Q-sort tehniku za izradu i oblikovanje 52 čestice online ponašanja, a u trećoj fazi mjerene su temeljne psihološke potrebe i operacionalizirane čestice online ponašanja. Konfirmatorna faktorska analiza identificirala je pet struktura digitalnoga sebstva i identiteta: digitalno kolaborativno učenje, digitalnu participaciju u zajednici, upravljanje resursima i privatnošću, kognitivnu produktivnost i kreativno izražavanje uz AI te emocionalnuregulaciju i multimedijalnu stimulaciju. Strukturno modeliranje pokazalo je da temeljne psihološke potrebe predviđaju sukladne strukture digitalnoga sebstva i identiteta. Rezultati pružaju uvide u digitalna ponašanja u kontekstu suvremene psihologije, potreba edukatora te odgoja i obrazovanja.
Premda postoje i drugi načini, danas se intelektualna razvijenost najčešće izražava kvocijentom inteligencije (IQ). U članku se pregledno obrazlaže povijest uporabe pet različitih kvocijenata inteligencije u našoj, ali i u svjetskoj psihološkoj teoriji i praksi. Uz dva klasična IQ-a, Sternov kao decimalni i Termanov kao cjeloviti broj, koji su izračunavani kao omjer između mentalne (MD) i kronološke (KD) dobi, razvijena su i tri devijacijska kvocijenta. Prvi je ponudio David Wechsler 1939. s aritmetičkom sredinom M=100 i sa standardnom devijacijom (SD) od 15 jedinica, Raymond Cattell 1951. ponudio je drugo rješenje, s M=100 i sa SD od 24 jedinice i na kraju Maud Merril 1960. razvija treći oblik s M=100 i sa SD od 16 jedinica. Dokumentirano je da se u Hrvatskoj „decimalni“ kvocijent zadržao sve do sredine 1980-ih. EFPA Board of Assessment u Test Review Model 2025. zalaže se za korištenje isključivo IQ-a sa SD od 15 jedinica. Budući da će trebati vremena da se to prihvati kao jedinstveni standard i s obzirom na dosadašnju raznolikost veličina IQ-ova, potrebno je i daljeuz kvocjent inteligencije navoditi i pripadajuću standardnu devijaciju.
Despite empirical evidence demonstrating the benefits of physical activity (PA) for mental health, the mechanisms linking PA and mental health remain uncertain. Thus, this study aims to investigate the mediating role of self-perception of PA and mental toughness in the relationship between PA and psychologicalwell-being. In this cross-sectional study, a sample of 381 employed adults aged 21 to 42 years (M = 32.01, SD = 5.34; 64.53% female) completed scales measuring PA intensity, mental toughness, and psychological well-being, and reported their self-perceived PA level. Data was analysed using serial mediation analysis. The resultsindicated that PA’s direct contribution to psychological well-being was not statistically significant. The serial path of the mediation model revealed a statistically significant positive contribution of PA to psychological well-being via increased self-perception of PA and enhanced mental toughness. The findings suggest that the relationship between PA intensity and psychological well-being may be explained through individuals’ self-perception of their PA and their mental toughness. Specifically, those who engage in more intense PA also tend to perceive themselves as more physically active, which is associated with higher levels of mental toughness and ultimately contributes to enhanced psychological well-being.
Profesionalna zrelost definira se kao spremnost pojedinca da donese primjerenu odluku o svojoj karijeri. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati kako su osobne karakteristike i okolinski faktori povezani s profe sionalnom zrelosti srednjoškolaca. U anonimnoj online anketi sudjelovalo je 168 učenika i učenica koji poha đaju četvrti razred gimnazije ili strukovne škole u Hrvatskoj. Od osobnih karakteristika obuhvaćeni su spol, školski uspjeh, osobine ličnosti i diferenciranost interesa, dok su od okolinskih faktora uključena roditeljska ponašanja (podrška, interferencija i nedostatak roditeljske uključenosti) te podrška školskog sustava (struč ne službe ili razrednika). Rezultati su pokazali da su učenice profesionalno zrelije od učenika te da su školski uspjeh i osobine ličnosti (savjesnost, ugodnost, neuroticizam i otvorenost k iskustvu) pozitivno povezani s profesionalnom zrelosti, dok povezanost s diferenciranošću interesa nije značajna. Profesionalna zrelost pozitivno je povezana s roditeljskom podrškom te negativno s roditeljskom interferencijom i nedostatkom roditeljske uključenosti. Također je dobivena pozitivna korelacija između percipirane podrške stručne službe i profesionalne zrelosti, dok korelacija s percipiranom podrškom razrednika nije bila značajna. Dodatno, hi jerarhijskom regresijskom analizom utvrđeno je da okolinski faktori objašnjavaju 9 % varijance profesionalne zrelosti povrh osobnih karakteristika adolescenata, što upućuje na mogućnost različitih intervencija s ciljem postizanja optimalne razine profesionalne zrelosti adolescenata.
Previous research has shown that changes in the spectral power of the alpha, beta and theta rhythms can be a good indicator of the load caused by performing different types of cognitive and psychomotor tasks. In this study, neural activity was recorded while performing the Fitts’ Tapping Tasks, a kindof psychomotor tasks. These tasks were used since their difficulty is objectively quantified and expressed in bits. The tasks used had difficulty levels of 2, 4 and 6 bits. The aim of the study was to determine how sensitive the changes in the power spectrum of the three frequency bands is in relation to changes in taskdifficulty. 35 participants between the ages of 19 and 22 took part in the study. All participants were righthanded and had no neurological diagnoses. During the performance of the tasks, the EEG was recorded, as well as electrooculography (EOG). The EEG was also recorded during the resting phase, in which the subjectssat with their eyes open. The electrodes for EEG recording were placed at the following positions: F3, F4, FC3, FC4, C3, C4, CP3, CP4, P3, P4, Fz, FC, Cz. The results showed that all three frequency ranges (α, β and θ) were able to distinguish periods of task performance from periods of rest, since spectral powers were differentfor different conditions. Changes in the alpha power were found in the parietal area, while changes in the beta and theta rhythms were dispersed. A change in task difficulty led to changes in the power of the beta rhythm, but not of the alpha and theta rhythms. With increasing task difficulty, the power of the beta rhythm increased in all used electrode positions, but these changes are not linear, as there is a difference when comparisons are made for tasks of 2 and 6 bits, and 4 and 6 bits, but not for 2 and 4 bits. These changes were interpreted as a consequence of an increase in cognitive load.
Razvoj informacijske tehnologije i novonastale životne okolnosti ubrzano mijenjaju obrazovne sustave koji postaju sve kompleksniji, a samoregulacija učenja (SRU) postaje ključni preduvjet učinkovitog učenja. Usvajanje komponenti SRU izuzetno je važno studentima nastavničkih studija kako za vlastito učenje tako i za poučavanje budućih učenika. Zbog toga je ispitano korištenje komponenti SRU, njihova povezanost s nizom relevantnih varijabli te njihov doprinos predviđanju prosječnog akademskog uspjeha (GPA), GPA po područjima i Zadovoljstvu s GPA u uvjetima nastave na daljinu (NND) kod studenata učiteljskih studija. Sudionici upotrebljavaju sve načine izvođenja NND, prosječno vrijeme u NND je 4 sata, a stavovi prema NND su prosječno negativni. Sva tehnologija im je dostupna, ali većina nije educirana za NND. Tijekom SRU u uvjetima NND adaptivne strategije učenja koriste više od maladaptivnih, a u situacijama akademskog neuspjeha najviše upotrebljavaju strategiju Traženje emocionalne (E) i instrumentalne (I) podrške od prijatelja. Postižu iznadprosječan GPA, najviši u umjetničkom i tehničkom, a najniži u prirodoslovnom području. GPA kao kriterij objašnjen je s 44 % varijance, a veći je što su sudionici: a) na višoj godini studija, b) većeg Zadovoljstva s GPA, c) više vremena proveli u NND, d) više koristili strategiju Postavljanje ciljeva, a manje strategije Upravljanje radom, vremenom i okolinom te Usmjerenost na minimalne zahtjeve. GPA prirodoslovnog područja objašnjen je s 31 % varijance kriterija, a veći je s većim: a) korištenjem strategije Traženje I podrške od nastavnika, b)Uvjerenjem da ostvarenje ciljeva ovisi o vanjskim čimbenicima, c) Uvjerenjem o nepromjenjivosti kognitivnih sposobnosti te s manjim: d) slanjem zadaća nastavnicima putem Merilina i e-maila i e) korištenjem strategije Samohendikepiranje. GPA tehničkog područja objašnjen je s 26 % varijance kriterija, a veći je što sudionici više: a) vremena provode u NND, b) koriste strategije Traženje I podrške od nastavnika te Kontrolu tijeka i ishoda učenja, a manje koriste: c) strategiju Usmjerenost na minimalne zahtjeve. GPA društvenog područjaobjašnjen je s 25 % varijance kriterija, a veći je što su sudionici: a) na višoj godini studija, b) većeg Zadovoljstva s GPA, c) ranije se vratili na praksu (u školu), d) više koristili strategiju Traženje E i I podrške od prijatelja, e) imali veće Uvjerenje o kontroli učenja, a manje: f) koriste strategiju Obrambeni pesimizam. GPA umjetničkog područja objašnjen je s 22 % varijance kriterija, a veći je s: a) većim korištenjem strategije Kritičko mišljenje te manjim korištenjem strategija: b) Obrambeni pesimizam i Usmjerenost na minimalne zahtjeve. GPA humanističkogpodručja objašnjen je s 20 % varijance kriterija, a veći je što su sudionici: a) na višoj razini studija, b) više koriste strategije Traženje E i I podrške od prijatelja i Traženje I podrške od nastavnika, a manje koriste: c) strategiju Memoriranje. Zadovoljstvo s GPA očekivano je objašnjeno znatno manje, tj. s 18 % varijance kriterija,a veće je s većim: a) GPA i b) korištenjem strategije Reguliranje truda. Ovo istraživanje ima teorijske i praktične implikacije za poticanje SRU općenito, kao i u različitim akademskim područjima u uvjetima NND.
Različiti faktori utječu na zadovoljstvo poslom, no istraživanja koja uključuju utjecaj svakodnevnog stresa i njegov odnos s komunikacijom na poslu su u manjku. Svrha ovog rada je istražiti odnos između zadovoljstva poslom, psihičkog stresa i zadovoljstva komunikaci jom na poslu. U anketnom online istraživanju sudjelovalo je 77 punoljetnih osoba zaposlenih u različitim sektorima (Mdob = 37,7, SD = 8,09) od toga 59,7 % žena. Upitnik se sastojao od sociodemografskih pitanja, Ljestvice depresije, anksioznosti i stresa 21 (Lovibond i Lovibond, 1995), Upitnika zadovoljstva poslom (Spector, 1985) i mjere zadovoljstva komunikacijom na poslu koja je konstruirana za potrebe ovog istraživanja. Rezultati pokazuju da je zadovoljstvo poslom umjereno i negativno povezano sa simptomima stresa (r = -0,41, p < 0,01), te snažno i pozitivno sa zadovoljstvom komunikacijom na poslu (r = 0,75, p < 0,01) dok su stres i komunikacija slabo i negativno povezani (r = -0,25, p < 0,05). Hijerarhijska regresijska analiza pokazala je da odabrani prediktori objašnjavaju 61,5 % varijance zadovoljstva poslom. Značajnim su se prediktorima pokazali stres (β = -0,24, p < 0,01) i komunikacija (β = 0,69, p < 0,01) koja je uvedena u zadnjem koraku uz kontrolu ostalih prediktora i objasnila najveći dio varijance (ΔR2 = 0,42, p < 0,01). Zadovoljstvo komunikacijom najviše doprinosi općem zadovoljstvu poslom u odnosu na ostale prediktore, pa i simptome stresa. Praktično, rezultati upućuju na to da oblikovanjem radnog mjesta usvajanjem pozi tivnih i učinkovitih obrazaca komunikacije možemo znatno smanjiti stres i povećati zadovoljstvo poslom. Međutim, jasan odnos komunikacije i stresa u utjecaju na zadovoljstvo poslom potrebno je dodatno istražiti.
Dosadašnja istraživanja, u Republici Hrvatskoj i svijetu, pokazala su da su psihosomatski simptomi kod djece u značajnom porastu. Prevalencija simptoma kod djece je između 20 i 69 %, a mogu biti reakcije na stresne događaje, pokazatelji raznih psihičkih poremećaja i jedan od simptoma akutnih bolesti i kroničnihstanja. Psihosomatski simptomi utječu na kvalitetu života, karakteristike ličnosti i specifično životno iskustvo. Cilj: Ispitati povezanost samoprocjene kvalitete života i učestalosti i intenziteta psihosomatskih simptoma učenika viših razreda osnovne škole. Metoda: Učenici viših razreda osnovne škole (N = 207) anonimno su samoprocijenili pojavnost psihosomatskih simptoma i kvalitetu svog života. Upitnikom psihosomatskih simptoma za djecu i adolescente učenici su na listi od 35 simptoma (krvožilnih, respiratornih, gastrointestinalnih, dermatoloških, psihoneuroloških i drugih), i tri dopunska pitanja vezana za zdravstveni status,samoprocijenili učestalost doživljavanja navedenih simptoma u posljednja tri mjeseca s obzirom na stupanj ometanja procijenjenih simptoma u svakodnevnim aktivnostima. Na upitniku Personal Wellbeing Index učenici su na sedam područja (materijalno blagostanje, zdravlje, postignuće, međuljudski odnosi, sigurnost,povezanost i pripadnost zajednici te sigurnost u budućnosti) samoprocijenili zadovoljstvo kvalitetom svog života. Rezultati: Rezultati istraživanja pokazuju da je kvaliteta života umjereno povezana s frekvencijom i ometanjima psihosomatskih simptoma te općim zdravljem učenika. Samoprocjena općeg zdravlja učenikapokazala se kao snažniji prediktor kvalitete života u odnosu na frekvenciju psihosomatskih simptoma bez obzira na spol učenika. Utvrđena je razlika u učestalosti psihosomatskih simptoma između učenika 5. i 7. razreda, odnosno mlađi učenici navode manje psihosomatskih simptoma.
Ovisnost o internetu sve je prisutniji problem među studentima, koji može imati negativne učinke na njihovo akademsko funkcioniranje i psihološku dobrobit. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati medijacijsku ulogu ovisnosti o internetu u odnosu između zadovoljenja osnovnih psiholoških potreba (autonomije, kom petencije i povezanosti) i akademske prokrastinacije kod studenata. U istraživanju je sudjelovalo 247 stude nata, a korišteni su sljedeći instrumenti: Upitnik ovisnosti o internetu (IAT), Skala akademske prokrastinacije i Upitnik zadovoljstva osnovnih psiholoških potreba. Rezultati su pokazali da zadovoljenje potrebe za autonomijom i kompetencijom negativno predviđaju aka demsku prokrastinaciju, dok ovisnost o internetu ima doprinos u objašnjenju prokrastinacije povrh osnovnih psiholoških potreba. Medijacijska analiza potvrdila je da ovisnost o internetu posreduje između zadovolje nja ovih potreba i akademske prokrastinacije. Konkretno, zadovoljenje autonomije i kompetencije imalo je neizravne učinke na akademsku prokrastinaciju putem ovisnosti o internetu. Suprotno očekivanjima, zado voljenje potrebe za povezanosti nije imalo značajan ni izravan medijacijski učinak na akademsku prokrasti naciju.
Cilj istraživanja bio je validacija Skale poticanja samoreguliranog učenja. Istraživanje je provedeno na uzorku nastavnika i učenika, u dvije točke mjerenja. Skala je pokazala petfaktorsku strukturu, a identifi cirani su faktori: poticanje 1) planiranja učenja i strategija organizacije učenja, 2) metakognitivnog praćenja učenja, 3) elaboracije i vrednovanja, 4) razumijevanja i 5) ulaganja truda. Skala je na većem uzorku nastav nika u 1. točki mjerenja pokazala zadovoljavajuću valjanost, osjetljivost i pouzdanost. Test-retest poveza nost nastavničkih procjena umjerena je do relativno visoka, a povezanost nastavničkih i učeničkih procjena relativno niska, ali statistički značajna. U prilog valjanosti Skale poticanja samoreguliranog učenja govore i značajne povezanosti rezultata na skali i nastavničkih percepcija o poučavanju i učenju te nastavničkih pri stupa poučavanju.
Aktivno slušanje jedna je od ključnih komunikacijskih vještina u psihološkoj, ali i policijskoj djelatno sti. Istraživanje je provedeno na 239 policijskih službenika u Hrvatskoj. U svrhu istraživanja kreiran je upitnik kojim se ispitivalo korištenje tehnika u odnosu na žrtve i počinitelje. Također je korišten i IPIP-15 upitnik lič nosti te Upitnici emocionalne inteligencije i Upitnik emocionale regulacije i kontrole. Rezultati su pokazali da policijski službenici statistički značajno više upotrebljavaju tehnike aktivnog slušanja u postupanju prema žr tvama u usporedbi s postupanjem prema počiniteljima. Također se pokazalo da su emocionalno inteligentniji policajci koji bolje reguliraju i kontroliraju svoje emocije te koji imaju izraženiju crtu ugodnosti skloniji upotre bi aktivnog slušanja i prema žrtvama i prema počiniteljima. Iako postoji mnogo publikacija na temu aktivnog slušanja u policijskom poslu, ne nailazi se na slična istraživanja ovog tipa. Prednost istraživanja je i praktična iskoristivost rezultata u obliku njihove primjene u edukaciji policijskih službenika i srodnih zanimanja.
Elza Kučera (1883. – 1972.) razvila je interes za psihologiju tijekom doktorskog studija u Zürichu (1905. – 1908.). Nakon doktorata iz filozofije 1909. godine (prva Hrvatica s doktoratom filozofije) vratila se u Zagreb, gdje je započela pionirska psihološka istraživanja. Ključna postignuća su joj sljedeća:1. Uspostavila je prvi privatni laboratorij za eksperimentalnu psihologiju u svojem stanu u Zagrebu (1910. – 1914.).2. Objavila je prvi hrvatski rad iz eksperimentalne psihologije 1914. godine („Psihogalvanska refleksna pojava prema svom značenju za psihologiju čuvstva“).3. Prilagodila je Binet-Simonov test inteligencije hrvatskim prilikama.4. Provodila je međunarodna istraživanja o psihologiji naroda.5. Sudjelovala je u osnivanju strukovnih udruženja psihologa.6. Objavljivala je znanstvene radove iz psihologije sve do svoje 82. godine (1965.) premda je u profesionalnoj karijeri radila u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (1909. –1944.), gdje je postala prva knjižničarka u Hrvatskoj i prva žena sa stalnim zaposlenjem u državnoj službi u Hrvatskoj (1912.).Njezin pristup psihologiji bio je na razmeđi između eksperimentalne metode i filozofskog promišljanja, što se vidi iz njezinih radova koji često kombiniraju empirijska istraživanja s filozofskim konceptima. Iako se Ramiro Bujas tradicionalno smatra osnivačem eksperimentalne psihologije u Hrvatskoj, Kučera je zapravo prva provodila eksperimentalna psihološka istraživanja u Hrvatskoj i objavila prvi rad iz tog područja.
Hrvatska vojna psihologija utemeljena je u studenom 1991. osnivanjem Odjela za vojnu psihologiju u Upravi za informativno-psihološku djelatnost Ministarstva obrane, nakon čega su u svaku brigadu, veću postrojbu i zapovjedništvo, a zatim i ustanove, raspoređeni vojni psiholozi. Ovomu je prethodilo djelovanjepsihologa u MUP-u te osnivanje Kriznog stožera HPD-a u kolovozu 1991., koji je usmjeravao uključivanje hrvatskih psihologa u obranu. Glavne djelatnosti od utemeljenja su:• sustav praćenja psihičke bojne spremnosti• psihologijska selekcija za prijam, izobrazbe i dužnosti te za novačenje do 2007., a zatim za dragovoljno vojno osposobljavanje• psihološka potpora i prevencija• vojnopsihologijska izobrazba u postrojbama i Hrvatskom vojnom učilištu.Od poratnih djelatnosti ističe se potpora i sudjelovanje u međunarodnim operacijama od 1999. godine. Svaka je djelatnost praćena brojnim uputama, propisima i priručnicima, od kojih se ističu 14 publikacija iz 1991./92. tetrotomni priručnik Vojne psihologije objavljen 2000.-2005., a 2007. preveden na mađarski i nagrađen ‘’Psihologijskom nagradom Zoran Bujas’’. Izvan vojske, strukovno djelovanje usklađuju Razred za vojnu psihologiju HPK i Sekcija HPD-a. Izborni predmet iz vojne psihologije izvode tri studija psihologije, u Zagrebu od 1992/93. Na godišnjim konferencijama hrvatskih psihologa do 2023. izloženo je 371 priopćenje 154 autora, uz niz drugih radova na domaćim i međunarodnim skupovima. Od 1996. vojna psihologija ima zakonski status struke unutar HV, 2001. nagrađene ‘’Psihologijskom nagradom Ramiro Bujas’’, a članica je Međunarodne udruge za vojno testiranje od 2004. godine. Sveukupno, od 1991. vojna je psihologija rasla s HV kao čvrsto ustrojena djelatnost, podupirala je ratne napore i pratila poratne mijene, čvrsto uvezana u hrvatsku i međunarodnu psihologiju, polazeći od prvog dana od načela o neraskidivoj povezanosti znanstveno-istraživačkog pristupa i primijenjenog vojnopsihologijskog rada, što je temelj za daljnje uspješno djelovanje.
The aim of the paper is to examine the assessment practices of lower secondary school students and to determine the extent to which these practices are compatible with the requirements of the curriculum, which aims to develop students` competencies. The data was collected through the comparative analysis of 36 assessment instruments from 17 schools in Kosovo. The most common practices of student assessment include assessment through tests, assessment through projects, quizzes, essays, and homework, while the most common and predominant practice is assessment through exam instruments. What differentiates these practices are objective, assessment planning, tasks, questions and other requirements. From the results, it appears that assessment planning is quite general in most cases and in some cases, it is not done at all. Although some of the forms of assessment are defined, the purpose is mostly missing and the learning outcomes that teachers should focus on when assessing each of the planned forms of assessment are missing. Also, the design of the exams used to assess students is mainly based on textbook content that focuses on reproducing information. Due to this form of assessment, there is a lack of assessment practices with a “developmental approach”, which is important and a prerequisite for students’ competent development.
Pojava i razvoj znanstvene psihologije i sveučilišnih studija psihologije u Hrvatskoj povezani su s počecima nastave psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ta povijest zajednička je svim psiholozima u Hrvatskoj. O povijesti psihologije u Hrvatskoj napisan je veći broj tekstova stoga smo se u ovom članku odlučili usmjeriti na osobe i događaje vezane uz okolnosti koje su prethodile pokretanju studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i pojedinim fazama njegova razvoja, uz nastojanje da pridodamo i neke manje poznate činjenice iz ranijeg razdoblja razvoja studija. Ovaj pregled okvirno se može razdijeliti u četiri kronološka razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća vrijeme do osnivanja prve Katedre za psihologiju osnovane na Filozofskom fakultetu 1929. godine, tijekom kojega se stvaraju pretpostavke za odvajanje studija psihologije iz okrilja filozofije i oblikovanje psihologije kao samostalne discipline. Drugo razdoblje obilježavaju djelovanje Ramira Bujasa od 1929. godine do umirovljenja 1949. godine i njegovi ustrajni napori na razvoju Katedre i samostalnog studija psihologije. Treće razdoblje obuhvaća rad Zorana Bujasa na ustrojavanju Odsjeka za psihologiju i oblikovanju studija psihologije do početka osamdesetih i njegov odlazak u mirovinu 1981. godine. Posljednje razdoblje obuhvaća vrijeme od sredine 1980-ih do danas, koje obilježava značajno povećanje broja nastavnika i studenata te otvaranje novih područja obrazovanja i istraživanja, osobito primijenjene psihologije.
Cilj je ovoga istraživanja ispitati odnose emocije gađenja u moralnoj domeni i učestalosti povreda prava i obveza u studentica. U istraživanju su dobrovoljno i anonimno sudjelovale studentice 3. i 4. godine petogodišnjega učiteljskoga studija (N = 64). Korišteni su subskala gađenja u moralnoj domeni i njoj sukladne mjere, za potrebe ovoga istraživanja sastavljen inventar lakših i teških povreda studentskih prava i obveza u skladu s postojećim pravnim aktom te skup pitanja o obilježjima uzorka (prosjek ocjena, dob, materijalni status i završena srednja škola). Rezultati hijerarhijske linearne regresijske analize potvrđuju prediktivnu valjanost i statistički značajnu negativnu povezanost emocije gađenja prema lakšim i teškim povredama s učestalošću ukupnoga sudjelovanja studenata u takvim eksplicitno i pravnim aktom definiranim povredama prava i obveza (npr. varanje na ispitu, obmanjivanje, krivotvorenje potpisa i dokumenata itd.). Petina se varijance razlika (21,22 %; R = 0,461) u učestalosti svih vrsta povreda može objasniti: a) razlikama studenata u (većem) gađenju prema takvom ponašanju (15,70 %; β = -0.38, p < 0,01) i b) dodatnim, samostalnim doprinosom (višega) prosječnoga ukupnoga dosadašnjega studijskog uspjeha (5,52 %; β = -0,24, p < 0,05). S obzirom na to da se radi o vrlo specifičnoj skupini sudionica—budućim učiteljicama sukcesivnih naraštaja djece u srednjem djetinjstvu—rezultati su interpretirani u skladu s utjecajem osobne sklonosti kršenju prava i obveza te kontinuiteta i stabilnosti u interindividualnim razlikama u ličnosti i njezinu odgojnom utjecaju na druge.
Pozitivni učinci redovite tjelesne aktivnosti odražavaju se na brojne biokemijske i fiziološke mehanizme ljudi, a isto tako na razinu anksioznosti, distresa i depresivnosti. Uvedene restriktivne mjere zbog pandemije COVID-a-19 negativno su utjecale na dinamiku tjelesne aktivnosti i mentalno zdravlje ljudi diljem svijeta. Stoga je cilj ovog istraživanja bio ispitati Interakcijski učinak između tjelesne aktivnosti i dobi na distres kod djece i adolescenata. Istraživanjem je obuhvaćeno ukupno 2404 učenika i učenica prosječne dobi od 15 godina. Primijenjena je Skala depresivnosti, anksioznosti i stresa (DASS-21) te su prikupljeni podaci o razini tjelesne aktivnosti. Rezultati dvosmjerne analize varijance uputili su na značajan glavni učinak tjelesne aktivnosti i dobi te njihovu međusobno značajnu interakciju za depresivnost, anksioznost i stres. Post hoc testom ispitan je glavni učinak tjelesnog vježbanja, a utvrđeno je da neaktivni i umjereno aktivni učenici imaju značajno više razine depresivnosti, anksioznosti i stresa od učenika koji imaju visoku i vrlo visoku razinu tjelesne aktivnosti. Učenici srednjih škola iskazali su značajno više razine depresivnosti i stresa od učenika osnovnih škola. Dobiveni rezultati ovog istraživanja potvrdili su značajnu Interakcijski učinak između tjelesne aktivnosti i dobi na distres kod djece i adolescenata. Radi očuvanja mentalnog zdravlja i prevencije razvoja distresa, od ključne je važnosti poticati djecu i mlade na redovitu tjelesnu aktivnost.
U ovom tekstu daje se pregled petog izdanja udžbenika Psihologija za srednja učilišta iz 1916. godine. Taj je udžbenik napisao hrvatski filozof, sveučilišni profesor, pedagog i književnik Gjuro Arnold (Ivanec, 1853. – Zagreb, 1941.). Udžbenik je, po nalogu visoke vlade, prvi put objavljen 1893. te potom još 1895., 1898., 1905., 1916., 1920. i 1923. godine. U udžbeniku je Arnold, kako je sam zapisao, sabrao iskustva koja je stekao kada je radio kao učitelj u “gimnaziji zagrebačkoj”. Udžbenik se, osim “Uvoda”, “Dodataka“ i “Literature”, sastoji od četiri dijela: “Pojave duši i tijelu zajedničke”, “Niže duševne tvorevine”, “Više duševne tvorevine” i “Pojave ljudske volje”. Iz popisa literature koji s nalazi na kraju udžbenika može se vidjeti da je Arnold bio upoznat s onodobnim kretanjima u psihologiji. U popisu, osim djela Wilhelma Wundta, navodi i djela sljedećih psihologa: Theodora Lippsa, Alfreda Bineta, Oswalda Külpea, Herberta Spencera, Édouarda Claparèdea, Gabriela Compayréa, Hansa Grossa, Bernarda Pereza, Williama Preyera i Williama Sterna. Ovaj udžbenik, koji je jedan je od prvih udžbenik za psihologiju u nas, dragocjeno je svjedočanstvo o promjenama koje su se početkom 20. stoljeća događale unutar psihologije, koja je tada još uvijek bila nova znanost te o tomu kako su se te promjene inkorporirale u obrazovni sustav na našem prostoru. U peto izdanje udžbenika Arnold je uveo neke novine i upotpunio neke paragrafe.
Odjel za psihologiju Sveučilišta u Zadru slijednik je Odsjeka za psihologiju osnovanog 1978. godine pri Filozofskom fakultetu u Zadru. U to vrijeme, osnivanje Odsjeka bila je vrlo hrabra i ambiciozna odluka. Krenulo se s malim brojem nastavnika i studenata, ali koji su u svom radu pokazali izuzetnu ustrajnost i entuzijazam. U ranim godinama, Odjel je bio usmjeren na temeljno obrazovanje studenata u području psihologije i postavljanje čvrstih temelja za psihologijsko istraživanje. S vremenom je rastao i razvijao se kadrovski, materijalno i znanstveno, te postao prepoznatljiv po svom istraživačkom radu i visokoj kvaliteti obrazovnog procesa. Kontinuirano se povećavao broj profesora i studenata, s iznimkom ratnog perioda u prvoj polovici devedesetih kad je preostalo svega nekoliko nastavnika i studenata, te kada se djelovalo u iznimno teškim uvjetima rada. Osim stvaranja generacija kvalificiranih psihologa, Odjel je ostvario brojne institucionalne suradnje nacionalnog i međunarodnog karaktera, a naši su djelatnici realizirali znatan broj znanstvenih i stručnih projekata. Također, tu su i bogata izdavačka djelatnost te organizacije velikog broja domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Danas smo svjedoci postojanja istovremeno etabliranog i modernog Odjela koji je s vremenom postao sinonim za izvrsnost u obrazovanju i istraživanju. Naši profesori i studenti zajedno su sudjelovali u mnogim znanstvenim projektima, razvijali nove istraživačke metode te pridonosili podjednako svim aspektima psihologije. Iako se ponosimo dosadašnjim ostvarenjima, namjeravamo i u budućnosti nastaviti razvijati našu instituciju, poticati inovacije u znanstvenoj i primijenjenoj psihologiji, te oblikovati nove generacije stručnjaka koji će biti spremni odgovoriti na sve složenije potrebe društva.
