
Članak analizira oporuku Frane Vodopić iz 1713. godine, kojom je u Anconi utemeljena trajna zaklada za pomoć siromašnim plemićkim djevojkama pri ulasku u samostan, naizmjenično u Anconi i Dubrovniku. Na temelju arhivskih izvora iz Državnog arhiva u Dubrovniku i arhiva Dubrovačke biskupije razmatra se sadržaj oporuke te način na koji je dubrovačka vlada tijekom 18. stoljeća provodila i prilagođavala oporučiteljičine odredbe. Posebna se pozornost posvećuje ulozi Senata u reguliranju postupka odabira kandidatkinja, upravljanju zakladnim sredstvima te usklađivanju oporučne volje s lokalnim institucionalnim i društvenim okolnostima. Kroz dva konkretna primjera korisnica legata prikazuje se praktična primjena zaklade i njezina važnost za obitelji koje nisu mogle osigurati sredstva za samostanski miraz. Rad ujedno ukazuje na širi društveni i institucionalni značaj pobožnih legata u ranonovovjekovnom Dubrovniku.
Borders limit the mobility of people, goods, and ideas–but do they inevitably inhibit development? Drawing on case studies from the Sava River Basin in the nineteenth century, this paper highlights instances where the liminal nature of places has contributed to the mobilization of resources in a culturally productive way. With a focus on works of architecture and the visual arts in three regions that now form part of Bosnia, Croatia and Serbia, it aims to identify interrelated events and developments.
Rad prikazuje imovinskopravni odnos podložnika prema zemlji na području Varaždinske i dijela Križevačke županije u drugoj polovini 18. stoljeća, ali i prije. Uočeno je da i u feudalnom razdoblju, na primjeru podložnika, pojam posjedovanja treba razlikovati od pojma vlasništva. Na temelju razrade hrvatsko-ugarskoga privatnog prava detaljnije su prikazani pojmovi dominium kao vlasništvo te possessio kao posjedovanje. Upozoreno je na to da se posjedovno pravo podložnika indirektno može naći i u pojedinim odredbama ondašnje osnovne pravne norme, popularno zvane Tripartit. Ono je konkretno prikazano kroz pojedine starije urbarske dokumente važeće za cijele zajednice i kroz prije nastale pojedinačne ugovore. Ovi posljednji upućuju i na brojne otprije postojeće običajne norme vezane uz posjedovno pravo. Detaljnije je posjedovno pravo prikazano u marijaterezijanskom hrvatskom Urbaru i drugim provedbenim urbarskim dokumentima druge polovine 18. stoljeća nastalima za spomenuto područje. Prikazane su razlike u posjedovnom pravu podložnika prema urbarskom zemljištu u odnosu na ono prema činženom zemljištu te razlike u posjedovnom pravu podložnika prije marijaterezijanskih urbarskih reformi i nakon njih. U jednom i drugom slučaju promatrano je što znači posjedovati zemljište, obveze koje proizlaze iz posjedovnoga prava, obiteljsko posjedovno pravo, nasljeđivanje posjedovnoga prava, transakcije posjedovnim pravom i ostalo.
U ovom radu analizira se Jeronimova tipologija monaštva u Pismu Eustohiji ( Epistula 22 ) kao diskurzivni instrument oblikovanja asketskoga subjekta. Polazeći od suvremenih historiografskih pristupa kasnoantičkom monaštvu koji monaške tekstove ne promatraju kao neutralne odraze prakse nego kao aktivne čimbenike njezina oblikovanja, rad povezuje koncept „društvene logike teksta” s foucaultovskim pojmom pastoralne moći. U tom se okviru Jeronimova klasifikacija monaha ( remnuoth , cenobitski život i pustinjački ideal) ne čita kao deskriptivni prikaz postojećih monaških skupina, nego kao normativna shema kojom se uspostavlja hijerarhija legitimnih i neprihvatljivih oblika asketskoga života. Posebna se pozornost posvećuje društveno-povijesnom kontekstu nastanka pisma (Rim, kasno 4. stoljeće), obilježenom aristokratskim kućnim asketskim krugovima, pluralnošću duhovnih autoriteta i nestabilnim granicama između monaha, klerika i „pobožnih žena” koje nastoje vlastite živote usmjeriti prema kršćanskoj askezi. Analiza pokazuje da Jeronim, pozivajući se na autoritet egipatskoga monaštva, zapravo intervenira u konkretne rimske asketske prakse. Negativnim prikazom remnuoth , idealizacijom cenobitske poslušnosti i uzdizanjem pustinjačkoga ideala Jeronim oblikuje kriterije legitimne askeze, usmjerava Eustohiju prema poželjnom modelu duhovnoga života i učvršćuje vlastitu poziciju pastoralnoga vodiča. Zaključno, rad pokazuje da tipologija monaštva u Epistula 22 funkcionira kao tehnologija discipliniranja kojom se asketske prakse postupno institucionaliziraju kroz diskurs, normu i nadzor.
The paper examines mobility across the Drava and Mura Rivers between the 15th and 17th centuries in the context of Ottoman incursions and expansion in Slavonia and Hungary. First, it analyzes the intensified mobility across the mentioned rivers due to akıncı incursions into Slavonia in the 14th and 15th centuries, which influenced the migration of civilians across the Drava into Hungary in order to escape the dangers of Ottoman expansion. Second, it examines the decline in mobility across the Mura after 1600, when it became a border river between the Habsburg and Ottoman Empires. This decline resulted from efforts by the Zrinski/Zrínyi noble family to protect their land between the Drava and Mura with the construction of watchtowers along the right bank of the Mura and constant guarding of this riverine border. The paper seeks to determine the extent to which this defense system was able to prevent mobility, as sources point to the conclusion that Ottoman raiders, and especially Tatar cavalry, successfully crossed the Mura numerous times during the 17th century.