
Andrija Štampar nije bio samo liječnik već i ideolog narodnoga zdravlja čiji je utjecaj nadrastao granice tadašnje države. Kao predsjednik prve Svjetske zdravstvene skupštine i ključna figura u osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) te pionir razvoja javnoga zdravstva u svijetu, Štampar je promovirao zdravlje kao temeljno ljudsko pravo i društvenu odgovornost. Njegova doktrina temeljila se na vjeri da se zdravlje zajednice može unaprijediti isključivo socijalno-medicinskim mjerama i prosvjećivanjem naroda. Polazišna točka rada usporedba je povijesnoga konteksta prve polovice XX. st., obilježenoga agrarnom krizom, zaraznim bolestima i niskom razinom zdravstvene prosvjećenosti, sa suvremenim izazovima globalnoga, primarno hrvatskoga zdravstvenog sustava u XXI. st. Štamparova vizija zdravlja kao stanja potpunoga fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustva bolesti, postavila je temelje javnozdravstvene doktrine koja je i danas deklarativno prisutna u nacionalnim strategijama, no njezina praktična primjena suočava se s procesima komercijalizacije, depersonalizacije i tehnokracije u medicini. Ovaj rad analizira njegovih deset postavki, uspoređujući povijesni kontekst međuratnoga razdoblja s izazovima suvremenoga zdravstvenog sustava u XXI. st. Iako su Štamparovi principi nastali u specifičnim povijesnim okolnostima, njihova je univerzalnost neupitna te su trajno relevantni kao korektivni mehanizam suvremenom sustavu. Integracija Štamparove doktrine u moderne strateške okvire jedini je način za postizanje održivoga, pravednoga i učinkovitoga zdravstva te zahtijeva humanizaciju medicine i snažnu državu koja javno zdravstvo štiti od komercijalizacije. Država mora preuzeti aktivnu ulogu u zaštiti javnoga zdravstva od komercijalizacije, čime se štite najranjiviji članovi društva, a što ujedno predstavlja i temeljni razlog postojanja moderne socijalne države.
Sustavnije proučavanje narodne medicine u liječničkim krugovima odvijalo se isprva u redovima liječnika koji su razvijali interes spram povijesti medicine. Pionirska nastojanja u tom smislu pripisuju se Luji Thalleru, pioniru povijesti medicine kao akademske i istraživačke discipline. Bio je predsjednik Sekcije za povijest medicine Zbora liječnika Hrvatske, utemeljene na njegov poticaj 1936., u kojoj se okupljali njegovi istomišljenici i sljedbenici. Aktivnosti u sklopu povijesnomedicinske sekcije bile su poticaj i drugim liječnicima u istraživanjima hrvatske medicinske baštine, uključujući i narodnu medicinu, o čemu svjedoče i članci objavljivani u Liječničkom vjesniku . Za mandata Vladimira Ćepulića kao predsjednika Zbora, 1937. izgrađen je Hrvatski liječnički dom u Šubićevoj 9, u koji se uselio i Zbor. Dvije sobe Doma bile su predodređene za postav prvoga Muzeja za povijest zdravstva, otvorenoga za javnost 1944. godine. Muzejsku koncepciju oblikovali su Štamparovi suvremenici i istomišljenici, liječnici Vladimir Ćepulić i Stanko Sielski. Stalni postav Muzeja sadržavao je i zapaženu zbirku narodne medicine, prikupljačka logistika kojega će biti obrađena ovim radom te će se povezati s kontekstom Štamparove ideologije, najvažniju odrednicu koje je činilo zdravstveno prosvjećivanje i borba protiv zaostalosti i neznanja. Povijesni i ideološki kontekst te daljnja sudbina i potencijal ove zbirke bit će prikazani na primjerima aktivnosti Odsjeka za povijest medicinskih znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti pod vodstvom Mirka Dražena Grmeka te recentnih projekata realiziranih po osnutku Hrvatskog muzeja medicine i farmacije, među kojima se ističu izložba Muzejski vremeplov: zbirka narodne medicine kao okosnica izložbenog postava prvoga hrvatskog muzeja medicine i katalog zbirke narodne medicine objavljen u knjizi Narodna medicina – izvori i istraživanja.
Rad donosi nadopunu i novu interpretaciju ranije objavljene korespondencije između Andrije Štampara i Louisa Adamiča, dvojice istaknutih javnih intelektualaca i društvenih reformatora XX. st. čije je prijateljstvo započelo nakon osobnoga susreta u Zagrebu početkom 1933. godine. Njihov odnos razvijao se kroz dugogodišnju prepisku, ali i kroz osobne susrete tijekom Štamparovih boravaka u Sjedinjenim Američkim Državama 1938. i 1946. godine. Dosadašnja istraživanja temeljila su se prvenstveno na dvadeset pisama pohranjenih u rukopisnoj ostavštini Louisa Adamiča u knjižnici Princeton Universityja koja je još 1978. godine objavio književni povjesničar Ivo Vidan. Istraživanjem osobnoga arhivskog fonda Andrije Štampara u Hrvatskom državnom arhivu pronađeno je dodatnih devetnaest jedinica korespondencije, među kojima je četrnaest dosad nepoznatih pisama te jedna razglednica. Time je omogućena rekonstrukcija cjelovitije slike njihova odnosa, osobito u razdoblju Štamparova djelovanja u Kini, pri Higijenskoj organizaciji Društva naroda, te tijekom njegovih međunarodnih aktivnosti u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Uz novopronađena pisma, analizirani su i drugi relevantni izvori, uključujući Štamparov dnevnik iz razdoblja 1931–38. te njegova pisma supruzi Desanki, koji dodatno rasvjetljavaju privatnu dimenziju njegova života, profesionalne kontakte i međunarodnu mrežu poznanstava. Korespondencija pokazuje međusobno poštovanje dvojice autora, njihovu zajedničku socijalnu osjetljivost, kritički odnos prema političkim prilikama u međuratnoj Jugoslaviji te kasnije složene odnose prema poslijeratnoj jugoslavenskoj državi. Rad također upućuje na važnost osobnih arhivskih fondova, rukopisnih ostavština i međunarodne suradnje baštinskih institucija u rekonstrukciji biografija povijesnih aktera. Primjer komplementarne građe koja se danas čuva u Zagrebu i Princetonu potvrđuje važnost dostupnosti arhivskoga gradiva, njegove stručne obrade i digitalizacije za buduća istraživanja povijesti medicine, intelektualne povijesti i transnacionalnih mreža XX. st.
Rad polazi od teze da suvremena zdravstvena pismenost nije održiva bez kritičkoga mišljenja, osobito u digitalnom okruženju obilježenom infodemijom, pseudoznanstvenim tvrdnjama i manipulativnom zdravstvenom komunikacijom. Cilj je rada konceptualno povezati zdravstvenu pismenost s teorijama i standardima kritičkoga mišljenja te pokazati da se preventivna paradigma Andrije Štampara može interpretirati kao rani put prema onome što se danas može označiti kao kritički utemeljena zdravstvena pismenost. Metodološki, rad se temelji na analitičko-konceptualnoj sintezi literature o zdravstvenoj pismenosti, infodemiji i kritičkom mišljenju te na interpretativnoj analizi Štamparovih javnozdravstvenih načela. Na temelju europskih podataka HLS19 pokazuje se da je ograničena zdravstvena pismenost raširena te da povećava ranjivost na dezinformacije, pseudoznanstvene sadržaje i pogrešne zdravstvene odluke. Kritičko mišljenje pritom se određuje kao standardima vođeno prosuđivanje koje omogućuje procjenu izvora, dokaza, rizika i argumenata. Posebna se pozornost posvećuje neformalnim logičkim pogreškama u zdravstvenoj komunikaciji, poput lažne dileme, apela na strah, anegdotalnoga dokaza i privida autoriteta jer upravo one često posreduju širenje pseudoznanstvenih i komercijalno motiviranih poruka o zdravlju. U raspravi se argumentira da Štamparovo inzistiranje na prosvjećivanju, obrazovnoj ulozi liječnika i zajedničkoj odgovornosti za zdravlje pretpostavlja aktivnoga građanina, sposobnoga razumjeti, procjenjivati i odgovorno primjenjivati zdravstvene informacije. Zaključno se predlaže model kritički utemeljene zdravstvene pismenosti kao obrazovnoga i javnozdravstvenoga načela, koje može pridonijeti otpornosti na infodemiju, odgovornijem odlučivanju o zdravlju i snažnijoj ulozi obrazovanja u preventivnoj medicini.
Rad se bavi odnosom dvojice nezaobilaznih aktera hrvatske povijesti medicine – Mirka Dražena Grmeka i Vladimira Dugačkog – s ciljem rekonstrukcije njihove profesionalne i osobne dinamike, koja se tijekom četiri desetljeća razvijala od klasičnoga mentorskog odnosa do dubokoga intelektualnog prijateljstva. Polazeći od Thallerove definicije povijesti medicine kao discipline koja nadilazi puko kronološko bilježenje činjenica i ulazi u širi društveni i epistemološki kontekst, nameće se potreba analize razvoja međusobnoga odnosa Mirka Dražena Grmeka i Vladimira Dugačkog, koji je transcendirao uobičajene okvire mentorstva, prerastajući u prijateljstvo i plodnu intelektualnu suradnju koja je značajno obogatila hrvatsku i europsku povijest medicine. U metodološkom smislu, u radu se koristi interdisciplinarni pristup, kombinirajući klasičnu povijesnu analizu arhivske građe s kulturološkim tumačenjem njihova intelektualnog kruga. Time se pokušava nadomjestiti historiografski nedostatak – činjenica da je njihov odnos dosad bio marginaliziran, osobito u privatnoj dimenziji koja se pokazuje ključnom za razumijevanje njihova zajedničkog djelovanja. Njihov je odnos bio utemeljen na ne samo zajedničkim intelektualnim interesima nego i na dubokom međusobnom poštovanju i prijateljstvu, oplemenjenom bogatstvom različitosti, iznimnom stručnosti te predanosti sustavnom istraživanju povijesti medicine. Stoga se njihov odnos može promatrati ne samo kao osobna i profesionalna povezanost dvojice znanstvenika nego i kao model razvoja povijesti medicine, koja upućuje na nužnost povezivanja apstraktnih koncepata i empirijskih istraživanja. U tom smislu, njihovo nasljeđe ostaje trajno upisano u temelje hrvatske, ali i europske povijesti medicine. Princip razvoja njihova odnosa, od mentorstva do prijateljstva, vrijednost je koja nije samo akademska, već duboko ljudska. Podsjeća da su humanost, altruizam i empatija neraskidivi dijelovi medicine, kao što je i njezina povijest.