U ovom radu bavimo se razumijevanjem i tumačenjem Girardove mimetičke teorije kojom na temelju profanih književnih i biblijskih tekstova tumači mimetičko nasilje kao izvor religijskih i kulturnih ograničenja ili kanaliziranja nasilja na društvenoj razini. Mimetizam zajedno s mehanizmom žrtvenoga jarca u mitskoj interpretaciji kanalizira nasilje prema lažnom i privremenom miru, a zapravo ga podržava i perpetuira u obrednom i žrtvenom obliku. Tek je biblijska antropologija, posebice novozavjetna, demistificirala i raskrinkala mitsku žrtvenu logiku, otklanjajući sliku o Bogu kao nasilnom i krvožednom božanstvu koje treba umiriti krvlju. U evanđeoskim prikazima Isusove smrti na križu Girard vidi konačno dokidanje žrtvenog mehanizma i logike jer se tu stvarnost promatra iz perspektive nevinosti žrtve, a ne iz perspektive progonitelja koji, čineći žrtvu žrtvom, pokušavaju uspostaviti društveni mir, a zapravo samo perpetuiraju mimetičko nasilje i vode društvo u propast. Krist je samo izvanjski gledano žrtva, a zapravo se radi o njegovu predanju Ocu iz ljubavi, što je jedini ispravni put dokidanja nasilja. Rad smo podijelili u tri cjeline, tumačeći najprije mimetičku teoriju i mehanizam žrtvenog jarca, potom Kristov križ kao raskid s nasiljem i na kraju smo uvažili neke kritike i prigovore Girardovoj teoriji.
U radu se bavimo analizom djelovanja filozofa Stjepana Zimmermanna u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (25. travnja 1921. – 12. srpnja 1941.) i Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (12. srpnja 1941. – 25. travnja 1946.). Ovom se temom do sada istraživači Zimmermannovog života i rada nisu bavili. U radu se započinje kratkim govorom o nastanku i razvoju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Akademijinom dokidanju i uspostavljanju. Nakon toga izlaže se o Zimmermannovu djelovanju u Akademiji: polazi se od njegova izbora za akademika, zatim se izlaže o Zimmermannovu radu u odborima Akademije, pisanju izvještaja o novim dopisnim članovima Akademije, njegovim održanim predavanjima u Akademiji te spisateljskom radu u kontekstu izdanja Akademije. Na kraju rada kratko se izlaže i o njegovu promišljanju o promjeni imena Akademije. Zaključak je rada da je Zimmermann bio aktivni član, ali nikada nije obnašao višu dužnost u Akademiji.
Krsto Stošić (1884. – 1944.) bio je svećenik, vjeroučitelj i pisac koji je svojim djelovanjem obilježio javni i kulturni život Šibenika u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Njegov je doprinos osobito značajan u istraživanju kulturne prošlosti Šibenika. Predano je prikupljao i dokumentirao građu iz prošlosti svoga grada: dokumente, knjige, umjetnine i različite vrijedne predmete. Osnovao je prvi muzej u gradu Šibeniku, u koji je pohranio dio prikupljene građe. Istražujući prošlost svoga grada, njegova prirodna i kulturno umjetnička blaga, došao je do mnogih vrijednih saznanja koja je marljivo zapisivao. Neka je djela objavio, ali mnoga su ostala u rukopisima. U Muzeju grada Šibenika čuva se vrijedna zbirka njegovih rukopisa. Među njima nalazi se cjelina „Šibenske crkve“. Ona sadrži 21 pisanu radnju o crkvama i samostanima u Šibeniku. Opisane su: katedrala sv. Jakova, samostani i crkve sv. Frane, sv. Lovre i sv. Dominika, crkve sv. Ivana, sv. Nikole, sv. Grizogona ili Antuna opata, sv. Grgura, Svih svetih, sv. Barbare, sv. Mihovila na Kaštelu, sv. Ane s grobljem, Nova crkva, varoška crkva Gospe van Grada, Gospa Vrpoljačka, porušene crkve sv. Roka, sv. Petra i sv. Martina, crkva sv. Julijana i pravoslavni kršćani (i njihove crkve), kapele i kapelice, šibenska biskupija i kaptol te dominikanke i franjevke. Sadržaj ove cjeline vrijedan je materijal za proučavanje vjerskog i kulturnog života Šibenika. Brojni podatci koje Stošić iznosi, kao i njegova zapažanja i zaključci, veoma su značajni za povjesničare i osobito povjesničare umjetnosti, koji stoga u istraživanju šibenske umjetničke baštine često posežu za njegovim rukopisima.
Rad istražuje mogućnost prijateljstva između čovjeka i umjetne inteligencije polazeći od pretpostavke da je takav odnos ontološki asimetričan. Na primjerima Bine 48 i „sućutnog pukovnika“ pokazuje se da umjetna inteligencija može oponašati dijalog, ali ne i ostvariti uzajamnost, jer nema vlastiti τέλος ni φρόνησις, nego djeluje unutar zadane funkcionalne svrhe. U svjetlu Aristotelove trodiobe prijateljstva razvidno je da su s umjetnom inteligencijom mogući samo oblici prijateljstva iz koristi i užitka, dok je prijateljstvo iz vrline isključeno zbog odsutnosti trajnog moralnog habitusa (ἕξις) i cjelovitog karaktera (καλοκἀγαθία). Zaključuje se da umjetna inteligencija može oblikovati odjek dijaloga, ali ne i zajednički horizont smisla na kojem se temelji mogućnost prijateljstva.
Knjižnica Franjevačkog samostana u Našicama bogata je riznica povijesne baštine čiju građu čine brojni primjeri ranoga tiskanog materijala nastalog nakon prve pojave tiskarskog stroja. Iznimnu vrijednost samostanske knjižnice čine inkunabule, vrijedni tiskani primjerci knjiga i dio kulturne baštine iz rane povijesti tiskarstva. U ovom se radu daje prikaz analize zbirke deset inkunabula Franjevačkoga samostana u Našicama. Osnovni je cilj ovoga rada analizom inkunabula dati prikaz moguće iznimne baštinske vrijednosti građe samostanske knjižnice u Našicama koja se ogleda u pohranjivanju te čuvanju starih i vrijednih malobrojnih knjiga iz prvoga desetljeća tiskarstva.
O neraskidivoj vezi svetoga Vlaha i Dubrovnika napisani su brojni radovi i knjige. Najviši izraz te povezanosti predstavlja proslava 3. veljače na blagdan svetoga Vlaha, poznata dubrovačka Festa. Kao neizostavan dio kulturnog identiteta lokalne zajednice Festa je zbog svoje vrijednosti i posebnosti prepoznata i na međunarodnoj razini te uvrštena na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine. Ona je, zapravo, preslika nekadašnje Dubrovačke Republike, njezinih vrijednosti i društvenih uzusa. Tijekom povijesti Dubrovačka je Republika osnivala župe i gradila crkve posvećene svetom Vlahu, a neke od njih i danas, premda skromnije, obilježavaju blagdan svoga zaštitnika. Naslov rada metaforički aludira na potrebu osvješćivanja i vrednovanja običaja slavljenja i štovanja svetoga Vlaha u dubrovačkoj okolici. Valja napomenuti da će se istraživanje ograničiti samo na tri središta: Slano, (Ston) i Janjinu. U radu će se donijeti sjećanja i zapisi o proslavama svetoga Vlaha u navedenim središtima. Provest će se lingvistička analiza koja će pokazati riznicu raznovrsnih jezičnih oblika bitnih za proučavanje hrvatske jezične povijesti, ali i posvjedočiti o veličini i značenju Feste.
U ovom se radu želi predstaviti knjiga hrvatskog povjesničara, filozofa i pisca katoličke provenijencije Iza bodljikave žice. Svjedočanstvo o životu Hrvatske u srbokomunističkoj Jugoslaviji Nikole Čolaka (Janjevo, 1914. – Padova, 1996.), koja je tiskana u Padovi 1977., nakon što je autor bio prisiljen emigrirati u Italiju zbog svojih osobnih i političkih uvjerenja, a danas se čuva zajedno s čitavim njegovim opusom u Hrvatskom državnom arhivu kao Osobni fond Nikole Čolaka (HR-HDA-1946). Čolak opisuje događaje i ljude u razdoblju od 5. svibnja 1945. u Zagrebu do 17. kolovoza 1966. u Zadru, to jest odlaska u emigraciju. Kroz cijelo djelo moguće je pratiti piščeve misli, razmatranja i poglede na tadašnju situaciju i povijesne događaje koji progovaraju o dubokoj vjeri i povjerenju u Višu Silu koja vodi sve stvorenje, pa tako i njegov život. Nikada ne klonuvši duhom, upornim radom te spremnošću da podnese svoj dio tereta, kako u zatvorima i logorima (u Popovači, Velikoj Pisanici, Sisku i Lepoglavi), tako potom, od 1947., i u civilnom društvu bez političkih i građanskih prava, Čolak predstavlja paradigmu hrvatskog naroda koji, predavši sve Bogu, neumorno radi za boljitak i napredak znanosti i svakodnevice te prava na samoodređenje Hrvatske kao suverene države. Čitajući njegovo djelo, dobiva se intimna perspektiva ljudi, događaja, komunističkog režima i sustava koja nadilazi svakodnevicu. Autor opisuje događaje i ljude bez suđenja i širinom koja se zrcali u transcendentalnim koordinatama te je, zbog svoje usmjerenosti i ukorijenjenosti u antičkoj i kršćanskoj filozofiji, iznimno aktualan kao etički i moralni primjer te svjedok svog vremena sadašnjim i budućim generacijama.
Članak istražuje filozofiju prava Vladimira S. Solovjova, jednoga od najvažnijih ruskih mislilaca 19. stoljeća. U središtu su njegove ideje Svejedinstva, Bogočovještva i Sofije, povezane s personalističkim shvaćanjem osobe i ljudskog dostojanstva. Metodološki, rad se temelji na hermeneutičko-komparativnoj analizi, uspoređujući Solovjovljevu misao s tradicijom prirodnog prava i personalizmom 20. stoljeća. Solovjov pravo definira kao „minimum dobra“ – nužan okvir za sprječavanje kaosa i uspostavu pravednog poretka – dok ga istodobno promatra u eshatološkoj perspektivi, kao put prema konačnom jedinstvu čovječanstva u Bogu. Odbacujući pravni pozitivizam i sekularna svođenja prirodnog prava, naglašava neraskidivu vezu prava i morala. Time anticipira personalizam 20. stoljeća te nudi viziju univerzalne zajednice utemeljene na ljubavi, pravdi i dostojanstvu svake osobe. Doprinos rada ogleda se u isticanju Solovjovljeve filozofije prava kao preteče personalizma i kao relevantnog izvora za suvremene rasprave o temelju prava i ljudskog dostojanstva.
Mletačka opsada Zadra 1345. – 1346. podrobno je dokumentirana u dva anonimna historiografska izvora pisana sa suprotstavljenih pozicija zaraćenih strana. Sa zadarske strane opsadu opisuje djelo Obsidio Iadrensis (Arhiv HAZU, Zbirka kodeksa, II a 35, iz 1532. godine), a s mletačke Cronica Iadretina (Ms Marcianum Lat. X 300 iz 15. stojeća) i njezin talijanski prijevod iz 15. stoljeća pod naslovom Como la cità de Zara revellò ala cità signoria de Venesia. Djela obiluju citatima iz Biblije te grčke i latinske književnosti s područja filozofije morala, vojne vještine i prava i do sad nisu bili predmet znanstvene analize. U prvom dijelu rada identificirani su književni citati i pridruženi izvornim književnim djelima i autorima, a zatim je opisano njihovo mjesto i uloga u narativu o konkretnom sukobu. U drugom dijelu rada provedena je tipologija citata. Istraživanje je pokazalo da citati pridonose osvjetljavanju pitanja odnosa zaraćenih strana, karaktera sudionika, moralne i pravne opravdanosti rata i primijenjene strategije te stoga predstavljaju bitni element u konstruiranju narativa o opsadi Zadra 1345. – 1346. godine. Ukazano je na sličnosti i razlike u tretiranju tekstualnih autoriteta iz kojih su citati preuzeti, kako između sva tri promatrana djela, tako i u odnosu latinskog teksta i talijanskog prijevoda iz 15. stoljeća, koje svjedoče o vulgarizaciji jezika i teksta u cjelini.
U članku je obrađen pojam Palestine na temelju povijesti, etimologije i pravopisnih razlika u biblijskom i modernom hebrejskom jeziku. Palestinsko je ime nastalo u kontekstu izraelske i židovske nacionalne povijesti, te lingvističkih procesa u kojima je hebrejski jezik ključan. Preko njih je potom ušlo u druge vjerske i političke zajednice, uključujući one koje su palestinstvu pridodale nova tumačenja te oko njega razvile snažne suvremene identitete i političke vizije. Na temelju najranijih vrela najprije su obrazloženi podrijetlo Filistejaca i etimologija filistejskog imena te susljedna pojava palestinskog imena u grčko-latinskim tekstovima. Objašnjeno je zašto se naziv Palestina od početaka cionističkog pokreta i tijekom mandatnog razdoblja koristio u židovskom cionističkom nazivlju. Nakon 1948. godine izraelski su Židovi prestali koristiti palestinsko ime u surječju cionističkih projekata te ga, djelomice posljedično, sve više preuzimaju Arapi. Do 1960-ih palestinstvo je postalo najvažniji dio identiteta velikog dijela palestinskih Arapa, a u međunarodnom kontekstu kroz palestinstvo, koje se posljednjih godina sve češće povezuje s drevnim identitetima, artikulira se suprotnost cionizmu. Kroz hebrejski se pravopis može odrediti sadržaj palestinskog imena te razlučiti drevni, povijesni i mandatni od arapskoga političkoga naziva. Usprkos toj mogućnosti, kao i sve većoj političkoj relevantnosti palestinskog identiteta, izraelsko razumijevanje palestinstva na jezičnoj se razini doima površnim i zbrkanim. Ovo je prvo istraživanje u kojemu je, kroz pregled najvažnijih hebrejskih rječnika, te jezične politike Akademije za hebrejski jezik, otvoreno pitanje nedosljednosti u pisanju palestinskog imena u modernom hebrejskom jeziku.
The study analyses the attitudes of the Slovak Catholic bishops in the period following the collapse of the communist totalitarian regime in the former Czechoslovakia. These bishops expressed support for the establishment of an independent Slovak Republic as a subject of international law. Although they did not intervene directly in the political developments of the newly emerging democracy, they publicly declared—through pastoral letters and various official statements—that the Slovak nation was likewise entitled to its own statehood. The most prominent ecclesiastical figures of this period were the then Slovak Metropolitan and Archbishop of Trnava, Monsignor Ján Sokol, and the Bishop of Nitra, Cardinal Ján Chryzostom Korec. The article also presents the views of the Slovak Catholic exile, Cardinal Jozef Tomko, who at that time served in the Holy See during the pontificate of Pope John Paul II, the first Slavic pope. By the time of the Slovak national emancipation movement’s culmination (1990–1992), Slovakia had already achieved ecclesiastical independence. During the socialist era, Pope Paul VI, following negotiations between the Holy See and the then Czechoslovak Socialist Republic, had issued on 30 December 1977 the papal constitutions Qui divino and Praescriptionum sacrosancti. These documents separated the territory of the Trnava Apostolic Administration from the Archdiocese of Esztergom and aligned the boundaries of the remaining Slovak dioceses with the existing state borders. In this way, the territory of Slovakia was definitively separated from the former Kingdom of Hungary also in the canonical sense. The independent Slovak Republic, established peacefully and constitutionally on 1 January 1993 through the dissolution of the Czech and Slovak Federative Republic, was recognized first by the Holy See, led by Pope John Paul II.
This paper offers a biblical-theological analysis of John 11:17–44, with particular attention to the themes of faith and hope. Through a close reading of Jesus’ dialogues with Martha and Mary, it explores the distinctive Johannine perspective on faith and eschatology. In the Fourth Gospel, faith in Jesus is not merely a future-oriented hope, but a present participation in divine life. This theological vision reflects what biblical scholars have identified as John’s “realized eschatology”—a perspective in which eternal life is not solely a future promise but a present reality for those who believe in the risen Christ. The paper argues that, for John, to believe in Jesus now is to already enter into the space of God. In light of the Jubilee Year 2025, which the Catholic Church celebrates as a time of renewed faith and hope, this study highlights the contemporary relevance of John’s eschatological vision. By analyzing the narrative of the raising of Lazarus, particularly through Jesus’ encounters with Martha and Mary, the paper seeks to offer a deeper understanding of how the Gospel of John connects present faith with the reality of eternal life.
Artificial Intelligence (hereafter: AI) and AI-based tools have become an integral part of modern society and are increasingly being implemented in the educational system, both among teachers and students. This paper analyses the attitudes and trust of Croatian religious education teachers towards the application of AI tools in everyday life and in Catholic religious education classes. The empirical research was conducted through a survey among 1,400 religious education teachers gathered in the Facebook group “Školski vjeronauk – Vjeroučitelji” (eng. Religious Education in School – Religious education teachers, hereafter: ŠVV), with 205 participants (14.43%) anonymously completing the questionnaire in February 2025. The results indicate an ambivalent attitude of religious education teachers towards AI. Despite their limited knowledge of AI, they still recognize its potential. At the same time, they express a certain level of caution, particularly regarding the generation and processing of religious content, although they ultimately do not fear that these tools will replace them in the future. The primary concern of religious education teachers relates to the possible reduction of the interpersonal dimension of teaching and emphasises the need for clearer ethical guidelines in the integration of AI tools into the educational system.
This essay analyzes Anselm’s argument for the existence of God in the Proslogion, and proposes that the Saint’s method of meditation has much light to shed upon how we understand the argument’s cogency and purpose. This method is derived through a survey of Anselm’s prayers and meditation. It is then applied to the Proslogion as an integral work. Such a reading raises questions about our previous approaches to Anselm’s argument, as well as our overall notions of what constitutes rationality and theological discourse.
Cilj je ovoga rada opisati Bernanosovu kristocentričnu viziju života i smrti na primjeru njegovih Razgovora karmelićanki, autorove drame kojoj književni kritičari nisu poklonili dovoljnu pozornost, a koja prepričava sudbinu tragično preminulih časnih sestara compiègnskog Karmela iz vremena Terora. Polazeći od gotovo zaboravljene novele vestfalske katoličke pjesnikinje Gertrud von Le Fort (Posljednja na stratištu), pokušat ćemo prikazati kako „francuski Dostojevski“ opisuje put prema Golgoti karmelskih svetica, koje svladavanjem vlastite prirode uz pomoć neograničene Božje milosti pobjeđuju strah od smrti u želji da Francuska zadrži slobodu slavljenja svetih misa i svećeničkih ređenja.
Recenzija knjige Magdalena Višić, Bibliodrama als Weg der Versöhnung in Kroatien. Herausforderungen und Impulse für pastoral und Katechese (pastoralpsychologie und Spiritualität; Bd. 23), Peter Lang, 2024., ISBN 978-3-631-90897-6.
Poziv na svetost neizostavna je i trajna sastavnica kršćanskog života. Iako se odnosi na sve vjernike, ipak ga, pored istih strukturalnih elemenata, svatko ostvaruje u okviru poziva, životnog stanja, ali i osobnih odrednica kojima je obilježen. Pored ostalih strukturalni elemenata, crkvenost je pozivu na svetost bitna sastavnica. U ovome radu razlučuju se, na teološko-pastoralnoj razini, neki aktualni naglasci i izazovi poziva na svetost u suvremenom kontekstu, uz osvrt na svetost obitelji. Poziv na svetost u toj osnovnoj zajednici života s jedne je strane uklopljen u širi poziv svih vjernika na svetost, dok je s druge strane izdvojen, i to s ciljem ukazivanja na one elemente tematike koje bi u današnjem društvenom i pastoralnom kontekstu trebalo aktualizirati na suvremeniji način. U tom se pogledu poziv na svetost u braku i obitelji nastoji prepoznati i prikazati kao dimenzija života o kojoj ovise i s kojom su strukturalno povezane sve ostale sastavnice ukupnog kršćanskog života.
Cilj ovog rada je objasniti zašto kockarskom umu koji funkcionira tako da barata poluinformacijama - koje stvara iz percepcije, a ne iz mišljenja pojma - treba napor. Radi se o empirijskim podacima i opservacijama stečenima u dugogodišnjem radu s kockarima koje se kroz pojmovne analize i zaključke u ovom radu sintetizira u apstraktne i univerzalne zaključke, po principima eksperimentalne filozofije. Puno je točnije reći da se, u kockara, radi (najčešće) o zdravim osobama koje adaptiraju svoj razum prividom i apsurdom, a ne o bolesnim osobama. Dolazi se do zaključka da je nužna višeslojna obrada kockarske osobnosti kroz moralne filtere postojanja, u kojima se naporom i logički raščlanjuje istina od neistine, koji kockara stavljaju u centar svog bivanja (autonomija, autarkija), nasuprot ugodi, besmislu i ropskoj svijesti.
