Jeff McMahan’s framework pairs an ontological thesis – the Embodied Mind Account (EMA), on which personal identity persists with the brain’s capacity to generate consciousness, with an evaluative thesis – the Time-Relative Interest Account (TRIA), on which the badness of death varies with psychological continuity to one’s future. This article argues that, despite their common presentation as complementary “two levels,” EMA and TRIA interact in ways that leave the ultimate ground of death’s badness theoretically unstable, especially given EMA’s original-brain restriction and its division between the death of the conscious subject and that of the human organism. I propose a life-processes biological basis: the irreversible cessation of organismic life-processes (circulation, respiration, metabolism, and integrative functioning) constitutes the deeper ground of death’s prudential harm, while psychological continuity serves as an indicator of its degree when that basis remains intact. This preserves a unified ontology across developmental/pathological conditions and clarifies the relation between identity, survival, and the badness of death.
Suvremeni zdravstveni sustavi obilježeni su promjenom paradigme u pristupu čovjeku kao pacijentu. Dok je tradicionalna medicina utemeljena na biomedicinskoj paradigmi, trenutačno se sve više naglašavaju pristup skrbi usmjerene na osobu i personalizirana medicina. Iako su posrijedi koncepti koji naglašavaju višu razinu individualizacije skrbi i boljeg usklađenja dijagnostičko-terapijskih postupaka, riječ je ipak o dvama paradigmatski drugačijim pogledima. Dok personalizirana medicina proizlazi iz biomedicinskog okvira, skrb usmjerena na osobu potječe iz perspektive skrbi i težnje za cjelovitijim pogledom na pacijente. Iako postoji značajna razlika između ovih dvaju pristupa, pretpostavka je da se njihovim zbližavanjem i međusobnom dopunom može postići još viša razina holističkog pristupa i individualizacije s obzirom na to da se potpuno prilagođen dijagnostičko-terapijski pristup nadopunjuje uvažavanjem pacijentova iskustva i vrijednosnih sustava. Takav sveobuhvatan, a opet individualiziran pristup mora imati neposredan etički utjecaj, koji se ponajprije ogleda u primjeni načela autonomije. Naime, dok tradicionalno načelo autonomije zahtijeva pacijentovu slobodu u donošenju odluke na temelju dobivenih informacija, ono u navedenim sustavima mijenja svoje temeljno obilježje, jer osim što pacijent ima sebi prilagođene informacije u odlučivanju, u postupku informiranja i savjetovanja također se uzimaju u obzir i oni elementi koji su u tradicionalnom zadovoljenju načela autonomije zanemareni – životno iskustvo, sustavi vrijednosti i druga obilježja osobe.
The COVID-19 pandemic exposed profound ethical tensions in public health decision-making across Europe and India. This preliminary communication compares selected EU and Indian experiences through a narrative review of published ethical analyses covering triage, digital surveillance, research ethics, vaccine governance, migrant vulnerabilities, and the protection of fundamental rights. Literature was identified through systematic searches of PubMed, Scopus, and Web of Science using terms related to COVID-19 ethics, public health measures, triage, digital epidemiology, and vaccine governance. The review highlights how emergency public health measures frequently collide with the principles of equity, dignity, proportionality, transparency, and democratic accountability. EU literature emphasises the fragility of rights-based systems during crises, while Indian analyses draw attention to resource scarcity, digital inequities, and the ethical complexities of large-scale behavioural interventions. By placing these perspectives within a common analytical framework, this paper identifies convergent concerns: the risk of normalising emergency powers, unequal burdens on disadvantaged groups, and insufficient ethical safeguards in technological and clinical responses. These findings underscore the need to strengthen bioethics frameworks that can guide responses to future pandemics in diverse sociopolitical contexts.
Abstracted from experiences of philosophical counselling, which involve developing a deeper understanding of oneself and others, this paper discusses the critical moments when the counsellor and counselee question their knowledge claims. Often, knowledge of the self and others is complementary, facilitating self-reflection and learning. Similar to other counselling contexts, philosophical counselling presupposes the counsellor’s expertise and the counsellee’s openness to change. In this process, people often feel exposed and vulnerable before they feel empowered. Furthermore, since philosophical counselling aims to enable the counsellee to live a contemplative life, counselling becomes a ground for constant negotiation about self and others, their identities, definitions, and transformations. Inevitably, in this counselling process, one enters someone’s personal space, defined by the boundaries one draws around oneself. Although the counselling space is deliberate, entering the personal space may sometimes feel unwelcome. This act of overstepping, shifting, blurring, or breaking the boundaries may be understood as a transgression. Finally, the paper highlights the underlying philosophical assumptions that make the counselling process possible, discusses perspectives that may not regard transgression as an issue in philosophical counselling, and identifies conditions that may make transgression relevant for it.
Osobe s mentalnim poremećajima izložene su sustavnom omalovažavanju u većini životnih područja. Prevladava mišljenje da su te osobe inferiornije i nepoželjnije u odnosu na druge osobe opće populacije i/ili da su prijetnja kulturno-normativnim osnovama. Predmetom su nerazumijevanja, predrasuda i diskriminirajućeg ponašanja ne samo od šire okoline, već i članova obitelji. Stigma je jedna od najraširenijih te najopipljivih društvenih barijera koja sprječava osobe s mentalnim poremećajima u obavljanju aktivnosti svakodnevnog života. Rezultat je socijalne dinamike, a manifestira se različito od kulture do kulture, od razdoblja do razdoblja. Koncept „stigme” definira se u smislu predrasuda utemeljenih na stereotipima koje rezultiraju diskriminacijom.Cilj je rada neempirijskom teorijskom analizom prikazati različite pristupe razumijevanju stigme. Da bi se stigma u odnosu na osobe s mentalnim poremećajima mogla razumjeti, ona se u ovom radu sagledava kroz kombinaciju problema znanja (neznanja), stavova (predrasuda) i ponašanja (diskriminacije). Kako bi se olakšala socijalna inkluzija onih koji su izravno „pogođeni” iskustvom mentalnih poremećaja, valja se učinkovito boriti za smanjenje i/ili protiv stigme/diskriminacije na različitim razinama društva (pojedinca s mentalnim poremećajima i članova njegove obitelji, u odgojno-obrazovnim ustanovama, na radnom mjestu, na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini). Pritom je nužno koristiti pristup invaliditetu u okviru inkluzije kojim se invaliditet sagledava ne samo s aspekta oštećenja, već i učinaka društveno nametnutih barijera i predrasuda s kojima se suočavaju osobe s mentalnimporemećajima. Ovaj model promiče koncept socijalnog uključivanja na osnovi građanskih prava, a ne paternalističke „pomoći”.
Proper nutrition plays an important role in shaping our thinking and behaviour, and influences how food intake affects our emotions. The aim of the work was to assess the dietary habits and mental health of students. The study is a quantitative, cross-sectional research with observational-analytical methods. Students were selected using the convenience sampling method. Out of the total number of participants who participated in the study N=805. More frequent consumption of cakes/biscuits, fresh fruits, salad/raw vegetables, lemonade/soft drinks, meat/sausages and fish/seafood positively correlates with positive mental health. The development of the participants’ sense of coherence directly positively correlates with more frequent consumption of fresh fruit, lemonade/soft drinks and meat/sausages. Participants who consume fresh fruit, salad/raw vegetable, and lemonade/soft drinks less frequently perceive higher levels of stress. Frequent consumption of lemonade/soft drinks is negatively associated with anxiety, and along with meat/sausages, with depressive symptoms. Mental health correlates with the food categories cakes/biscuits, fresh fruit, salad/raw vegetable, lemonade/soft drinks, meat/sausages, fish/seafood, and fast/canned food.
Porast svjetske populacije uvjetuje povećanje proizvodnje hrane za 60 % do 2050. na globalnoj razini. Prema FAO-u oko 33 % proizvedene hrane gubi se u raznim fazama proizvodnje (uglavnom) u zemljama u razvoju, dok se stvaranje otpada od hrane odnosi na odbacivanje u maloprodaji i potrošnji u razvijenim zemljama. Bacanje hrane dolazi s visokom ekološkom i ekonomskom cijenom te predstavlja rasipanje resursa korištenih u proizvodnji, kao što su zemljište, voda, energija, ljudski rad, i dovodi do nepotrebnih emisija CO2 u atsmoferi. Pretvaranje hrane u otpad proces je koji se svakodnevno odvija na lokalnoj razini u svim dijelovima prehrambenog lanca, a izrazito je povećan u vrijeme turističke sezonalnosti. Većina faktora koji utječu na proces nije objektivna, nego se temelji na neusklađenosti nabave i potreba te krivoj percepciji izgleda i okusa hrane. Neracionalno upravljanje hranom doprinosi energetskoj neučinkovitosti, što znači da rasipanje hrane ima značajan negativan utjecaj na okoliš. Problem stvaranja otpada od hrane predstavlja jedan od ključnih izazova održivog razvoja i zaštite okoliša u turističkim destinacijama. Učinkovito upravljanje procesima smanjenja otpada od hrane ne doprinosi samo smanjenju troškova i ublažavanju ekoloških opterećenja već i jačanju održivog razvoja i turističkog doživljaja destinacije, jer je gubitak poštovanja prema hrani ponajprije kriza morala te zbiljski prijezir spram doma i čovjeka.
Rapid scientific and technological developments increasingly generate bioethical dilemmas affecting decisions about human life, other living beings, and the environment. Addressing such dilemmas requires systematic bioethics education, and teacher education provides an important pathway for fostering ethical awareness in future generations. This study aims to identify prospective teachers’ needs regarding the development of a BEEP. Using a basic qualitative design, data were collected through semi-structured interviews with 35 prospective teachers from a Faculty of Education in western Türkiye and analyzed through content analysis. The findings indicate that participants generally have limited prior knowledge of bioethics and lack formal education on the subject. Nevertheless, they emphasized the importance of bioethics education for professional development and for fostering an ethically aware society. The identified needs were organized around four components: learning outcomes, content, teaching-learning processes, and evaluation. Participants highlighted competencies related to understanding bioethical concepts, critical thinking, empathy, and ethical decision-making, and emphasized interdisciplinary content, experiential and dialogic pedagogies, and reflective assessment practices. These findings provide an empirically grounded basis for developing BEEP in teacher education.
The moral status of the non-human animals is one of the most current areas of interest of ethics research. This is because the question of the status of non-human animals should be reconsidered, as traditional attempts to justify granting them rights have focused on identifying similarities between animals and humans. However, from an ontological and epistemological perspective, this question is poorly formulated and problematic; it should instead be framed as: “What are the conditions under which an entity becomes a moral subject?” In seeking an answer, this article revisits the history of Western philosophy to examine how this question has been understood, with the aim of clarifying contemporary positions and proposing a solution: to treat animals in ways comparable to how we treat one another and to refrain from using them instrumentally, instead respecting them as partners.
Rasprave o svijesti u umjetnoj inteligenciji često se temelje na komputacijskom funkcionalizmu – pretpostavci da je izvođenje odgovarajućih računskih procesa dovoljno za pojavu svijesti. Znanstvenici poput Bena Goertzela i Josche Bacha brane ovu poziciju, tvrdeći da je funkcionalna arhitektura, neovisno o fizičkom supstratu, ključna za razumijevanje uma. Thomas Metzinger, iako otvoren prema mogućnosti strojne svijesti, upozorava na duboke etičke implikacije te zagovara moratorij na razvoj fenomenalno svjesnih sustava dok ne razvijemo adekvatne etičke okvire. Brojni mislioci – poput Neda Blocka, Marka Solmsa i Davida Bentleyja Harta – upozoravaju na teorijske i ontološke manjkavosti funkcionalističkih i komputacijskih pristupa. Block ističe biološku ukorijenjenost svijesti, dok Solms smatra da bez afektivnih komponenti umjetni sustavi ne mogu posjedovati um. Hartov kritički zaokret odbacuje mehanicističku metafiziku na kojoj počivaju ovi pristupi. Hart tvrdi da umjetna inteligencija, iako učinkovita u simulaciji intencionalnog ponašanja, ostaje ontološki nesposobna za svijest, moralnu unutrašnjost ili refleksivnost – čime se potencira njezina neodgovornost i etička neutralnost. Hartova kritika naglašava da se iza privida racionalnosti i učinkovitosti krije tehnokratski model moći: AI ne predstavlja svjesnu volju, već impersonalnu logiku Kapitala koja zamagljuje etičku odgovornost i produbljuje strukturalnu nepravdu.
Suvremena promotivna praksa u zdravstvenoj komunikaciji značajno mijenja način na koji se pacijentima prezentiraju medicinske informacije i proizvodi, otvarajući pritom nova etička i regulatorna pitanja. Ovo se istraživanje bavi etičkim i normativnim izazovima medicinskog oglašavanja, s posebnim naglaskom na promociju lijekova u kontekstu sve intenzivnije upotrebe internetskih platformi. Polazi se od pretpostavke da digitalni mediji, unatoč potencijalu za povećanje dostupnosti zdravstvenih informacija, otvaraju prostor manipulativnim praksama koje mogu narušiti autonomiju pacijenata, potaknuti neracionalnu uporabu lijekova i dovesti u pitanje pravednost pristupa informacijama. Bioetički principi autonomije, dobročinstva, neškodljivosti i pravednosti primijenjeni su kao teorijski okvir za procjenu usklađenosti promotivnih aktivnosti s profesionalnim i društvenim standardima. Analiza relevantnih propisa ukazuje da normativni okvir Republike Hrvatske formalno pruža zaštitu, no istodobno ukazuje na manjkavosti u regulaciji digitalnih oblika komunikacije u području prikrivenog oglašavanja, sponzoriranih sadržaja i utjecaja na ranjive skupine. Ovo istraživanje zaključno ukazuje na važnost jačanja nadzora, transparentnosti i edukacije zdravstvenih radnika kako bi se osiguralo odgovorno medicinsko oglašavanje te potaknula racionalna uporaba lijekova.
This study investigates the prevalence and characteristics of distinct roles in cyberbullying: victims, perpetrators, and victim-perpetrators in elementary schools. The random sample consisted of 1.662 students from elementary schools in Zagreb, the capital of Croatia, and the research was conducted using the European Cyberbullying Intervention Project Questionnaire (ECIPQ). Participants were classified into cyberbullying roles based on their responses to ECIPQ and compared across a range of individual (gender, grade level, loneliness), digital (frequency and type of internet use), school-related (academic success, absenteeism), and family-related (parental relationship status) variables, as well as their tendency to report peer victimization. Based on the data, the most common role in cyberbullying was being non-involved, followed by victims, victim-perpetrators, and finally, perpetrators as the least common group. Findings revealed significant differences among the roles in nearly all examined domains. Victim-perpetrators reported the highest levels of loneliness, absenteeism, and internet use and were most likely to report experiences of victimization. Girls were more frequently classified as victims or victim-perpetrators, while students in higher grades showed greater involvement in cyberbullying. Reporting of peer victimization was significantly more common among students who experienced victimization. The role-based approach highlighted distinct patterns of emotional vulnerability and digital behavior, underscoring the need for early, targeted interventions focused on digital resilience, communication safety, and emotional support within elementary school environments.
Praksa surogatstva globalno uzima maha unatoč manjkavoj legislativi, neujednačenim zakonima, etičkim dvojbama, loše reguliranim postupcima i nedovoljno istraženim učincima na psihofizički integritet djeteta i zamjenske majke te učincima na društvo u cjelini. U Hrvatskoj i većini zemalja zamjensko je majčinstvo zabranjeno, a tamo gdje je dopušteno, zakonska se regulativa razlikuje, pa se negdje odobrava altruističko surogatstvo, a negdje i komercijalno. Zabrana surogatstva ne sprječava naručitelje da nađu zamjensku majku u inozemstvu, u čemu im pomažu posredničke agencije specijalizirane za ugovaranje surogatstva, ostvarujući pritom značajan profit. Prekogranično zamjensko majčinstvo, tzv. surogat-turizam, dodatno povećava rizik od narušavanja prava, interesa i dobrobiti djeteta, kao i zamjenske majke, koja je uglavnom slaboga socioekonomskog statusa, nedovoljno informirana o postupcima i rizicima i bez adekvatne pravne zaštite. Praksa komercijalnog surogatsva se, zbog svega navedenog, nerijetko opisuje kao eksploatacija žena i trgovanje uterusima. Posljedice po mentalno i tjelesno zdravlje odvajanja djeteta i majke neposredno ili ubrzo po rođenju uglavnom se ignoriraju ili su podređene interesu naručitelja. O biološkom učinku epigenetskih čimbenika na genom djeteta in utero u surogatstvu se gotovo uopće ne govori, iako znanstvena istraživanja intrauterine epigenetske mehanizme dovode u vezu s cjeloživotnim zdravljem. Potrebno je preispitivati praksu zamjenskog majčinstva s bioetičkog, pravnog, biološko-medicinskog i drugih aspekata ukorak sa znanstvenim spoznajama kako se ovaj novi oblik ostvarivanja roditeljstva ne bi pretvorio u globalni eksperiment nepredvidivih posljedica. Međunarodna koordinacija i ujednačena legislativa nužna je kako bi se dokinula komercijalizacija rađanja i zaštitili najbolji interes i prava djeteta i ljudska prava.
Transplantacija srca, kao jedna od najkompleksnijih i najsuvremenijih medicinskih metoda, bolesnicima pruža nadu za produljenje života, ali ih istovremeno suočava s brojnim psihološkim i socijalnim izazovima. Razdoblje čekanja na transplantaciju može predstavljati duboko osobno i egzistencijalno iskustvo, obilježeno osjećajem bespomoćnosti, strahom od smrti, gubitkom kontrole te traženjem smisla u patnji. Logoterapija je usmjerena na otkrivanje smisla u patnji i izazovnim životnim okolnostima, naglašavajući mogućnost izbora stava prema onome što se ne može promijeniti. Njezin utemeljitelj, Viktor Frankl, smatrao je ključnim elementima logoterapije slobodnu volju, volju za smislom i smisao života. Egzistencijalna pitanja napose dolaze u prvi plan u situacijama suočavanja s ozbiljnim zdravstvenim teškoćama. Ovaj rad analizira egzistencijalne aspekte iskustva bolesnika tijekom procesa čekanja na transplantaciju srca, s posebnim naglaskom na mogućnosti logoterapije kao oblika psihološke podrške. Kliničko iskustvo pokazuje da logoterapijske intervencije mogu doprinijeti otkrivanju smisla u bolesti, prihvaćanju neizvjesnosti i jačanju svijesti o vlastitim životnim vrijednostima, štopozitivno utječe na psihološku otpornost i kvalitetu života bolesnika u ovome zahtjevnomrazdoblju.
Various ethical, legal, theological, and sociological issues arise around the topic of euthanasia. Discussions often become intense as they explore whether patients have the right to desire or even induce their premature death, or whether they have the right to refuse continuation of futile treatment. Proponents of euthanasia emphasize the right to autonomy, self-determination, freedom of will, and dignity. They argue that patients should have the right to choose their moment of death to avoid the humiliation and incapacity associated with a painful and prolonged journey toward death. On the other hand, those opposed to euthanasia stress that human life is, inherently, extremely valuable, which people have a duty to protect. They highlight the sanctity of life, the naturalness of its end, and the potential risk of abuse of the method, as its application could be extended to various vulnerable groups such as the elderly, people with disabilities, and the mentally ill. This article, without overlooking these interesting issues, attempts an interreligious examination of the matter, aiming to reveal how the three major monotheistic religions, as well as Hinduism and Buddhism, assess, interpret, and understand this practice. The purpose of the article is to highlight both the converging and diverging positions of different theories and to more fully understand the various theological and cultural dimensions that shape the contemporary bioethical perception of euthanasia.
Tijekom 21. stoljeća civilizacija se susreće s velikim promjenama kada je riječ o stilovima života. Ubrzan razvoj medicinskih znanosti i tehnologije pozitivno je utjecao na produljenje prosječnoga ljudskog života. S druge strane moderan način života dovodi do niza kroničnih nezaraznih bolesti i zdravstvenih tegoba koje se javljaju u sve ranijoj životnoj dobi i mladima narušavaju kvalitetu života. Dok su u 21. stoljeću u nekim siromašnim zemljama i dalje prisutne pothranjenost i neimaština, u bogatijim zemljama vlada epidemija preuhranjenosti. Djetinjstvo i adolescencija razdoblja su u kojima se kod mladih događa čitav niz promjena u tjelesnoj, socijalnoj i emocionalnoj domeni, ali i vrijeme stjecanja stavova prema osobnom zdravlju te životnih navika i ponašanja koja, ako nisu pravilna, čine osnovu i temelj za razvoj bolesti i tegoba koje predstavljaju ogroman teret, kako djeci i njihovim roditeljima tako i suvremenom društvu u cjelini. Pravo na zdravlje jedno je od temeljnih prava djeteta. Roditelji, škola i šira zajednica imaju moralnu odgovornost prema djeci u kontekstu njihova razvoja, obrazovanja i zdravlja. Odgovornost podrazumijeva donošenje odluka koje idu u svrhu zaštite i afirmiranja dobrobiti, uz poštovanje prava i dostojanstva svakog djeteta. Pojava rane pretilosti utječe na sve aspekte djetetova života te kao takva predstavlja značajan izazov za javno zdravlje i društvo. Životne se navike usvajaju od najranije dobi, stoga školska djeca zahtijevaju posebnu pažnju roditelja i škole kako bi se osiguralo da odrastu u zdrave mlade ljude koji će kao nositelji pozitivnih promjena oblikovati održivu budućnost.
Complementary and alternative medicine (CAM) is increasingly present in oncology, challenging the boundaries of conventional practice and raising important bioethical issues. This cross-sectional study investigated perceptions of the therapeutic value of CAM among 832 participants: 411 oncology patients and 421 healthcare professionals at a Croatian university hospital. Using validated CHBQ and IMAQ instruments, the results showed that patients’ expectations were significantly higher than those of physicians (p<0.001), particularly regarding psychophysical well-being (72.1%), immune system support (89.8%), and reduction of side effects (82.9%). Nurses occupied a middle position. These discrepancies reflect empirical differences and deeper ethical tensions between clinical authority and patient autonomy. CAM is a space where patients assert agency, seek meaning, and strive for holistic healing beyond biomedical reductionism. The findings underscore the need for ethical integration of evidence-based CAM into oncology care, supported by improved education and respectful dialogue. Supporting informed decision-making requires bridging epistemological gaps while respecting patients’ values.
Information asymmetry is a term that describes the unequal distribution of information between two or more actors that, depending on the context in which it occurs, leads to inefficiency, mistrust and, in extreme cases, deception when one party (participant in the relationship) exploits an information advantage over the other. The description of the concept of information asymmetry in social policy towards people with blindness and visual impairment creates a framework in which it is possible to observe and recognize difficulties in the provision of information and the use of rights and services in social and health care. Due to the occurrence of information asymmetry, people with blindness and visual impairment are in a disadvantaged position, as they are not sufficiently informed about services and opportunities for additional social and health care and therefore do not perceive the services as such, which contribute to their development and improvement of living conditions. The aim of this paper is to provide an overview of the relevant literature and to update the occurrence of information asymmetry in the area of the above-mentioned systems and policies. The paper addresses three key aspects of information asymmetry for people with blindness and visual impairment: the impact on people with blindness and visual impairment, the role of experts and the factors that make it difficult for them to reach their professional standards in the field of information, and, finally, the aspect of social policy and opportunities for policy development.
„Čovjek više treba psiho-sintezu nego psiho-analizu”, piše ruski filozof Nikolaj Berdjajev, na čijem tragu ovaj rad želi istražiti sakrivenog čovjeka, u vidu psiho-sinteze koju može ponuditi filozofska praksa, jer čovjek je prema istom filozofu „zagonetka u ovom svijetu, možebitno i najveća zagonetka”. Odgonetanje te zagonetke, tog Homo absconditusa objelodanit će čovjeka drugačijeg od onog kojem je potrebna psihoterapija, kao oblik njege njegove duševne sastavine da se nosi s društvom, društveno-socijalnim, društveno-tehničko-ustrojstvenim stvarnostima vlastite neposredne realnosti. U duhu dobre filozofske prakse, usmjerene na liječenje čovjeka pod vidom psiho-sinteze mora se skrenuti pozornost na lučenje onoga sakrivenog u čovjeku, onoga što postoji pod maskom njegove društvene persone kao „stvaran čovjek”, a koji je u vidu psihoanalize „sjena” ili sakriveni, onaj do kojeg se mora doprijeti kako bi se uopće pristupilo putu njegova izlječenja.
At a certain stage in our existence, death will inevitably come to us all. Euthanasia and assisted suicide raise issues and pose questions that cannot be answered from the perspective of medicine alone. Disciplines such as bioethics, philosophy, and even literature and cinema also offer compelling frameworks from which to address such a complex phenomenon. The present paper explores the notions of euthanasia and assisted suicide through the lens of a contemporary British novel and its cinematic adaptation: Jojo Moyes’ Me Before You (2012), which was brought to the big screen by Thea Sharrock and released four years later in the UK. As has occurred with other writings and films that will be referenced, the novel and its adaptation provoked opposing reactions—many of them controversial. Is death a private choice in which no one but ourselves should interfere?
