
S osamostaljenjem Republike Hrvatske, definiranje i utvrđivanje državnih granica sa susjednim državama postalo je jedno od ključnih političkih i pravnih pitanja. Osim s Mađarskom, granični sporovi s ostalim bivšim socijalističkim republikama bivše Jugoslavije ostali su u različitom stupnju neriješeni. Republika Hrvatska ima kopnene granice sa Slovenijom, Mađarskom, Srbijom, Bosnom i Hercegovinom te Crnom Gorom. Ovaj rad daje pregled stanja kopnenih granica Republike Hrvatske do danas. U uvodnom dijelu prikazuje se ustavnopravni, pravni i stručni okvir relevantan za rješavanje međunarodnih kopnenih graničnih pitanja, s posebnim naglaskom na ulogu međunarodnog prava, bilateralnih ugovora te geodetskih standarda. U središnjem dijelu rada prikazuje se kronološki i analitički pregled graničnih odnosa sa svakom od susjednih država, uz isticanje ključnih sporova, pregovaračkih procesa i institucionalnih razvojnih faza. Posebna pozornost posvećuje se promjenama u pravnim pristupima te utjecaju političkih okolnosti na dinamiku razgraničenja i obilježavanja granica. Zaključak donosi stručnu ocjenu trenutačnog stanja neriješenih graničnih pitanja te procjenjuje učinkovitost postojećih mehanizama za njihovo rješavanje. Cilj rada je ponuditi smjernice za rješavanje otvorenih graničnih pitanja kroz daljnji razvoj političkog, pravnog i geodetskog okvira granica Republike Hrvatske, u skladu s međunarodnim standardima i najboljom praksom.
Istočnohrvatski višegranični prostor se tijekom 18. stoljeća našao na raskrižju vojno-političkih, društvenih, ekonomskih, kulturnih i drugih utjecaja i interesa, ali i raznorodnih komunikacija te primjene inovacija u različitim područjima života. Upravo su zbog vojnih sukoba i ratnih devastacija potrebe za novim vještinama i znanjima o prostoru rasle, a strani stručnjaci koji su ih uvodili omogućavali su njegovo bolje poznavanje. Habsburško-osmanski ratovi i potrebe vojne i civilne administracije za preciznim kartama su na savsko pograničje privukli najveće tadašnje kartografske stručnjake srednje Europe. Cilj je ovoga rada preispitati njihovu ulogu, posebno u okviru rada Komisije za razgraničenje, osnovane prema odlukama Mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine. Kvalitativnom komparativnom analizom orografije, hidrografije i naselja središnjeg dijela savsko-dravskog međurječja nastojali smo preispitati ulogu vojnih kartografa u napretku geo-vizualnog poznavanja toga prostora. Segmenti topografskih karata za analizu birani su upravo po kriteriju je li kartirani prostor bio uključen u spomenutu vojnu izmjeru Slavonske krajine (poput okolice Broda na Savi) ili smješten dalje od granice pa stoga ostao bez terenskih mjerenja (Požeška kotlina).
Prostor južne Hrvatske tradicijski se i povijesno naziva Dalmacijom, pri čemu se uz to ime vežu određeni oblici regionalne identifikacije. Takva identifikacija očituje se u svakodnevnoj uporabi pojma u različitim diskursima, uključujući govor, medije i turističku promidžbu. Međutim, riječ je o identitetu koji nema političku ni institucionalnu autonomiju izvan upravno-teritorijalnog ustroja Republike Hrvatske te se manifestira isključivo kao dopunska, uža razina identifikacije unutar jedinstvenog hrvatskog nacionalnog korpusa. Pojmovi poput „Dalmatinac“ ili pridjev „dalmatinski“ stoga se mogu razumjeti kao kulturno-geografske odrednice koje u povijesnom i identifikacijskom smislu primarno predstavljaju jednu od nižih razina prostornog identiteta u okvirima hrvatskoga povijesnog i kulturnog prostora.Kao odraz takve subnacionalne identifikacije i njezine simboličke prisutnosti u javnom prostoru, toponim odnosno regionim Dalmacija često se pojavljuje u ergonimima – imenima privatnih tvrtki, obrta i udruga. Ovaj rad temelji se na pretraživanju relevantnih baza ergonima s ciljem identifikacije i kvantifikacije subjekata koji u svojim imenima sadrže navedeni regionim ili njegove jezične varijacije. Analizom prostorne distribucije tih regionima, uključujući njihovo geokodiranje i kartiranje na razini jedinica lokalne samouprave, donose se zaključci o dosegu i obilježjima regionalne identifikacije u južnoj Hrvatskoj.
Teorija kartografske artikulacije (oblikovanja) znakova bavi se analizom strukture i značenja kartografskih znakova. Artikulacija podržava stvaranje učinkovitijih karata. Doprinosi kartografskoj praksi omogućujući optimiranje vizualnog dizajna i poboljšavajući razumijevanje korisnika pri radu s web kartama.S gledišta artikulacije, znakovi se dijele u skupine: znakovi bez artikulacije (ne mogu se podijeliti na jednostavnije dijelove); znakovi s jednom artikulacijom (komponente od kojih su sastavljeni nemaju vlastito znacenje) i znakovi s više artikulacija (sastoje se od dva ili više elemenata koji imaju vlastito značenje).Opće značenje artikulacijskih znakova nosi više informacija nego zbroj značenja njihovih komponenti. Velika prednost njihove upotrebe je ekonomičnost i jednostavnost. Omogućuju kodiranje više informacija u njima bez potrebe za stvaranjem mnogih novih znakova.Cilj istraživanja bio je istražiti različite razine artikulacije kartografskih znakova i kako one utječu na njihovu čitljivost, na brzinu čitanja i točnost korisnika prilikom uspješne interakcije s web kartom.
Praćenje pokrova zemljišta u aridnim i poluaridnim zonama pomocu daljinskog istraživanja kljucno je za razumijevanje procesa dezertifikacije i usmjeravanje strategija održivog upravljanja zemljištem. Ovo istraživanje procjenjuje ucinkovitost nekoliko nenadgledanih algoritama za segmentaciju i klasifikaciju slika, konkretno K-means i ISODATA (integrirani u QGIS), kao i SLIC, Mean Shift i Felzenszwalb (primijenjeni u Pythonu), u svrhu kartiranja pokrova zemljišta u jugoistocnom Maroku, saharskoj regiji izrazito osjetljivoj na degradaciju tla. Analiza se temelji na satelitskim snimkama Sentinel-2A prikupljenima tijekom sušne sezone (u travnju), pri cemu su korištene tri kombinacije RGB kanala (1 1 /8/2, 1 2/1 1 /4 i 8/4/3) radi boljeg razlikovanja kljucnih jedinica pokrova zemljišta: pješcanih dina, pustinjskih kora, rijetke vegetacije, rijecnih korita (wadi) i stjenovitih platoa.Rezultati pokazuju da svaki algoritam ima svoje specificne prednosti i ogranicenja ovisno o složenosti krajolika i parametrima segmentacije. K-means i ISODATA omogucuju brzu i lako tumacivu klasifikaciju, ali cesto miješaju mebuklase. S druge strane, naprednije metode poput SLIC-a (posebno s 500 do 1 000 segmenata), Mean Shifta (s prilagobenim širinama pojasa) i Felzenszwalba (na srednjoj skali) pružaju bolju prostornu razlucivost i tematsku preciznost, osobito za vegetaciju i linearne elemente, iako zahtijevaju više racunalnih resursa.Dobiveni rezultati naglašavaju važnost odabira metode u skladu s ciljevima analize i dostupnim resursima. Primjena tih tehnika daljinskog istraživanja predstavlja ucinkovit nacin unaprjebenja sustava pracenja dezertifikacije i podršku nacionalnim projektima, osobito onima koje koordinira Visoko povjerenstvo za vode, šume i borbu protiv dezertifikacije.