Ovim se radom nastojalo dodatno rasvijetliti Schmittovu kritiku marksizma i liberalizma rekonstrukcijom njegova argumenta o racionalnom i iracionalnom unutar dviju doktrina. Schmitt ukazuje na zajednički racionalni temelj dviju doktrina, odnosno racionalističku filozofiju, koja se ipak očituje u različitim oblicima racionalnosti dviju doktrina: apsolutnom racionalizmu marksizma i relativnom racionalizmu liberalizma. Uz to, Schmitt analizira i specifičan racionalizam Katoličke Crkve, sugerirajući da se takav racionalizam nadopunjuje iracionalnim i mitskim, a što je ključno za političko s obzirom na to da racionalizam sam ne može predstavljatidovoljno snažan politički autoritet. Schmitt zaključuje da liberalizam to još nije spoznao pa se koristi primjerom marksističke doktrine da bi, prvo, ukazao na važnost iracionalnog, i drugo, da bi pokazao da se iracionalno ne može crpiti iz ekonomskoga polja. Schmittov je zaključak da je marksizam postao tako snažna politička sila u Rusiji zato što je mit o buržuju kao temeljnom neprijatelju tek u ruskom kontekstu zadobio nacionalni element, odnosno stopio se s ruskom mržnjom prema vrijednostima zapadnoeuropske civilizacije. Drugim riječima, da je mit o buržuju ostao unutar granica koje mu je Marx postavio, a to su granice ekonomskoga, marksizam nigdje ne bi uspio u političkoj mobilizaciji.
Kao državu koja se osamostalila usred rata 1990-ih, Domovinski rat predstavlja ključni povijesni događaj za Hrvatsku, u funkciji njezina utemeljiteljskog mita. Selektivnom primjenom povijesnih činjenica o sukobu, glavni mitotvorci koriste Domovinski rat kao politički mit važan za suvremeni hrvatski nacionalni identitet. Ovaj pročišćeni narativ o prošlosti, koji konstruiraju i promiču i elite i neelite, posebno je vezan uz ratne veterane. Od 1990-ih veteranske udruge igrale su veliku ulogu u hrvatskoj politici pamćenja, jačajući režim hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Nakon Tuđmanove smrti i izborne pobjede oporbe, veteranske udruge i skupine odigrale su veliku ulogu u održavanju ratnog narativa. Branitelji su bili posebno aktivni tijekom 2000. – 2002. kada su uspješno zagovarali dominantni narativ o ratu, opstruirajući hrvatsku suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. No, nakon očuvanja dominantnog narativa, mnoge braniteljske udruge sudjelovale su u pregovorima ili rekonstrukciji narativa kada su se 2004. – 2005. priklonile novoj vladinoj politici suradnje s ICTY-jem radi europskih integracija. Analizom arhivskih dokumenata i medijskih izvještaja, članak ukazuje na pragmatizam mnogih veteranskih udruga u odnosu na one lojalne svojim bivšim suborcima.
Rad prikazuje formalne ovlasti koje zakonodavni okvir Sjedinjenih Američkih Država propisuje zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u pitanjima vojnih ovlasti. Fokusirajući se na administracije posljednja četiri američka predsjednika, autori pokušavaju dati odgovor na pitanje je li njihovo vojno djelovanje bilo u skladu s Rezolucijom o ratnim ovlastima iz 1973. i Dopuštenjima za upotrebu vojnih snaga iz 1991., 2001. i 2002. Uzimajući u obzir posljedice razvoja (vojne) tehnologije na promjene načina ratovanja i interpretacije raznih oblika vojnih sukoba, ovaj članak poseban naglasak daje na istraživanje odnosa dviju grana vlasti u suvremenomdobu. U radu se analiziraju formalne nadležnosti koje predsjedniku propisuje američko zakonodavstvo kao vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga te Kongresu kao zakonodavnom tijelu kojem je zadaća biti protuteža predsjedniku. Kroz tri teorije vojnih ovlasti analiziraju se vojna djelovanja četiri američka predsjednika te njihov odnos s Kongresom. Zaključno, autori donose smjernice za koje smatraju da bi američko zakonodavstvo trebalo uključivati kako bi zakonodavna vlast odnose moći u procesu vojnog djelovanja vratila u ravnotežu, kako je izvorno zamišljeno.
This article explores the entangled relationship between queer theory and political economy through a critical rereading of Plato’s metaphysics. Challenging Andrew Parker’s claim that Marxist productivism necessitates the “unthinking” of sexuality, the author argues that theatricality—often coded as queer—is not opposed to production but constitutive of it. Drawing on Philippe Lacoue-Labarthe’s assertion that “mimesis has always been an economic problem”, the analysis traces Plato’s repudiation of mimetic arts as a moral reaction to the destabilizing effects of market exchange in ancient Athens. Far from being a secondary distortion of “real” labor, theatricality emerges as the repressed condition of production itself: laborers must first performatively approximate Plato’s cosmological ideals of endogenous activity, exposing the inherent queerness of productive acts. Close readings of Ion, Sophist, Cratylus and Timaeus reveal how Plato’s horror of theatrical passivity mirrors his anxiety about market circulation and sexual receptivity. The article critiques Derrida’s deconstruction of Plato for neglecting this politico-economic substratum, proposing instead that queer theory might reorient itself toward the mimetic economies. Ultimately, the piece reimagines queerness not as production’s excluded other but as its hidden logic—a disruptive force within the very “abode of production” Marx sought to unveil.
Ovaj rad analizira postkapitalističku hipotezu prema kojoj digitalna tehnologija i procesi informatizacije destabiliziraju temeljne kategorije kapitalizma: rad, vrijednost i vlasništvo. Povijesni pregled, od Marxa do Frankfurtske škole i suvremenih autora, pokazuje da je problem transformacije kapitalizma trajna teorijska preokupacija. U recentnoj literaturi izdvajamo tri interpretativne perspektive. Tradicionalisti (Morozov, Srnicek, Vercellone, Best, Dinerstein i Pitts) tvrde da digitalna ekonomija ostaje u okviru kapitalističke prilagodljivosti, opisujući je pojmovima poput tehnokapitalizma, platformskog kapitalizma ili kognitivnog kapitalizma. Optimisti (Hardt i Negri, Mason, Rifkin, Bastani) ističu da digitalne mreže sadrže emancipacijski potencijal i omogućuju razvoj kooperativnih, netržišnih oblika proizvodnje van tržišno-robne paradigme. Pesimisti (Varoufakis, Durand, Dean, Wark) upozoravaju na uspon tehnofeudalizma čija su obilježja digitalna renta, algoritamski nadzor i privatizacija suvereniteta. Zaključuje se da je trenutak prije svega tranzicijski: digitalizacija potkopava tržišno-robnu logiku, ali postkapitalističko društvo još nije oblikovano.
As a country gaining independence amid the 1990s war, the Homeland War represents a pivotal historical event for Croatia, serving as its founding myth. By selectively using historical facts about the conflict, the main mythmakers use the war as a political myth important for Croatian contemporary national identity. This sanitised view of the past, constructed and promoted by elites and non-elites, is especially tied to war veterans. Since the 1990s, veteran associations played a significant role in Croatia’s memory politics, reinforcing the regime of Croatian President Franjo Tuđman. After Tuđman’s death and the subsequent opposition’s electoral victory, veteran associations and groups played a major role in keeping the war narrative alive. Veterans were especially active during the 2000-2002 period, when they successfully advocated the dominant narrative about the war, obstructing Croatian cooperation with the International Criminal Tribunal for former Yugoslavia. However, after preserving the dominant narrative, many veteran associations took part in negotiating or re-constructing the narrative when, in 2004-2005, they aligned with the new government policy of cooperating with the ICTY for the sake of European integration. By analysing archival documents and media reports, the article points to the pragmatism of many veteran groups contrasted to those loyal to their former fellow combatants.
U razlici spram ranije tradicije prirodnog prava, Kant napuštanje prirodnog stanja i stupanje u građansko stanje ne shvaća kao savjet razboritosti niti Božju zapovijed, nego kao moralnu dužnosti ili a priori zahtjev čistoga praktičnog uma. Kantovo moralno utemeljenje prijelaza iz prirodnog u građansko stanje u ovom se radu rekonstruira preko tri elementa njegova Pravnog nauka. Prvo, prirođeno pravo na slobodu Kant ne izvodi iz žudnje za samoodržanjem ili neke druge (navodne) prirodne sklonosti čovjeka, nego iz „čovječanstva” u našoj osobi, koje je u krajnjoj instanci utemeljeno u umnoj slobodi ili čovjekovoj sposobnosti za moralno samozakonodavstvo. Drugo, stečeno pravo (na posjedovanje izvanjskih predmeta) shvaćeno je kao nužno za puno očitovanje našeg prirođenog prava, a ne kao sredstvo za postizanje neke izvanjske svrhe (npr. zadovoljenje potreba, ostvarivanje koristi). Oba prava (stečeno izravno, a prirođeno neizravno) Kant, treće, razmatra pod pretpostavkom prirodnog stanja, u čijoj je umnoj ideji da nikada ne možemo biti sigurni od međusobnog nasilja zbog prava svakoga da po svojoj procjeni i jednostrano primjenjuje silu prema drugima. Takvo stanje je „nepravno” jer pravo zahtijeva da se htijenje jednoga može po općem zakonu uskladiti sa slobodom ostalih. U prirodnom stanju sloboda je po definiciji nemoguća pa čisti praktični um bezuvjetno zapovijeda, neovisno o svakom interesu, tj. isključivo sa stajališta slobode: exeundum e statu naturali.
This article explores the entangled relationship between queer theory and political economy through a critical rereading of Plato’s metaphysics. Challenging Andrew Parker’s claim that Marxist productivism necessitates the “unthinking” of sexuality, the author argues that theatricality—often coded as queer—is not opposed to production but constitutive of it. Drawing on Philippe Lacoue-Labarthe’s assertion that “mimesis has always been an economic problem”, the analysis traces Plato’s repudiation of mimetic arts as a moral reaction to the destabilizing effects of market exchange in ancient Athens. Far from being a secondary distortion of “real” labor, theatricality emerges as the repressed condition of production itself: laborers must first performatively approximate Plato’s cosmological ideals of endogenous activity, exposing the inherent queerness of productive acts. Close readings of Ion, Sophist, Cratylus and Timaeus reveal how Plato’s horror of theatrical passivity mirrors his anxiety about market circulation and sexual receptivity. The article critiques Derrida’s deconstruction of Plato for neglecting this politico-economic substratum, proposing instead that queer theory might reorient itself toward the mimetic economies. Ultimately, the piece reimagines queerness not as production’s excluded other but as its hidden logic—a disruptive force within the very “abode of production” Marx sought to unveil.
Ovim se radom nastojalo dodatno rasvijetliti Schmittovu kritiku marksizma i liberalizma rekonstrukcijom njegova argumenta o racionalnom i iracionalnom unutar dviju doktrina. Schmitt ukazuje na zajednički racionalni temelj dviju doktrina, odnosno racionalističku filozofiju, koja se ipak očituje u različitim oblicima racionalnosti dviju doktrina: apsolutnom racionalizmu marksizma i relativnom racionalizmu liberalizma. Uz to, Schmitt analizira i specifičan racionalizam Katoličke Crkve, sugerirajući da se takav racionalizam nadopunjuje iracionalnim i mitskim, a što je ključno za političko s obzirom na to da racionalizam sam ne može predstavljati dovoljno snažan politički autoritet. Schmitt zaključuje da liberalizam to još nije spoznao pa se koristi primjerom marksističke doktrine da bi, prvo, ukazao na važnost iracionalnog, i drugo, da bi pokazao da se iracionalno ne može crpiti iz ekonomskoga polja. Schmittov je zaključak da je marksizam postao tako snažna politička sila u Rusiji zato što je mit o buržuju kao temeljnom neprijatelju tek u ruskom kontekstu zadobio nacionalni element, odnosno stopio se s ruskom mržnjom prema vrijednostima zapadnoeuropske civilizacije. Drugim riječima, da je mit o buržuju ostao unutar granica koje mu je Marx postavio, a to su granice ekonomskoga, marksizam nigdje ne bi uspio u političkoj mobilizaciji.
U radu se propituju trendovi sigurnosnih strategija Europske unije, odnosno jednog aspekta sigurnosti – okolišnog. S obzirom na to da već više od tri desetljeća sigurnosne politike gledaju na okolišni element kao jedan od pet ključnih za (nad)nacionalnu, ali i individualnu sigurnost, u radu se razmatra zastupljenost tog elementa u strategijama sigurnosti Europske unije. Analiziraju se promjene u ključnim sigurnosnim dokumentima EU te se postavlja pitanje o zastupljenosti okolišne sigurnosti u sigurnosnim strategijama EU i mogućim posljedicama neuravnoteženih sigurnosnih politika. Analiziraju se četiri ključna sigurnosna dokumenta EU: Sigurna Europa u boljem svijetu (2003), Unutarnja sigurnosna strategija za Europsku uniju (2010), Globalna strategija za vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije (2016) te Strateški kompas za sigurnost i obranu (2022). Ne umanjujući značaj okolišne sigurnosti, zaključuje se kako prioritiziranje jedne dimenzije sigurnosti može generirati brojne sigurnosne rizike, no i da okolišna sigurnost može biti važan konstitutivni element nekih drugih sigurnosnih dimenzija. Tvrdi se da analizirani pristup okolišnim politikama može postati identitetsko pitanje, odnosno način izdvajanja i razlikovanja Europske unije od drugih nacionalnih i nadnacionalnih aktera te se u radu propituju moguće posljedice takve strateške orijentacije.
Rad analizira političko-ekonomsku teoriju Adama Smitha te preispituje uzroke raspada feudalizma i nastanka modernog trgovinskog društva u njegovoj teoriji. Interpretativno, rad se fokusira na treću knjigu Bogatstva naroda, ali istražuje i druge važne dijelove tog kapitalnog djela. U radu se najprije razmatraju osnovne odrednice škotskog pristupa istraživanju povijesti, pri čemu se posebno analizira Smithovu stadijsku teoriju povijesti. Nakon toga, rad najprije istražuje Smithovo poimanje uzroka propasti antičkih trgovačkih poredaka, a zatim se u središnjem dijelu analizira niz uzroka i posljedica koji su srušili feudalnu hijerarhiju i omogućili nastanak novog ekonomskog poretka. Glavni argument rada je da Smithovi uvidi nadilaze uobičajenu interpretaciju njegove teorije u kojoj su vanjska trgovina i luksuz ključni pokretači propasti feudalizma i razvoja trgovinskog društva. Umjesto toga, ovaj rad tvrdi da su ljudska priroda i temeljna čovjekova težnja za unapređenjem materijalnih uvjeta ono što istinski pokreće transformaciju društvenog poretka u Smithovoj teoriji. Umjesto zaključka, rad se osvrće na važnu ulogu suverena i moderne države u održanju modernog društva zasnovanog na trgovini.
Autor u radu preispituje tezu da su postmoderne teorije doprinijele ulasku u epohu post-istine. Kritika se izvodi tako što se diskurs post-istine smješta u širi i stariji kontekstualni okvir narativa o krizi upravljivosti demokracija. Referentna točka tog kontekstualnog proširenja je izvještaj napisan za Trilateralnu komisiju iz 1975. pod nazivom Kriza demokracije: o upravljivosti demokracija (Crozier, Huntington i Watanuki). Izoliraju se sličnosti jezika i pojmovnih odnosa dvaju narativa o krizi. Diskurs post-istine zatim se reartikulira kao ponavljajući narativ opće krize upravljivosti nastale zbog "viška demokracije". Također ga se nastoji shvatiti kao zakašnjelu reakciju na transformaciju onog oblika moći modernog društva priklju- čenog na autoritet znanja/istine, a za koji se sada tvrdi da zapada u krizu, izme- đu ostalog pod teretom postmodernističkog naslijeđa. Diskurs o ulasku u epohu post-istine se, konačno, razumije kao vrsta nostalgije za hijerarhijskim, centraliziranim modelom distribucije znanja/istine.
Agresijom Ruske Federacije na Ukrajinu od 24. veljače 2022. godine međunarodni poredak kakav poznajemo od Drugog Svjetskog rata našao se pred izazovom vlastite opstojnosti. Činjenica izmijenjene globalne i europske sigurnosne arhitekture s narušenim povjerenjem u sustav međunarodnopravnih odredbi i međunarodno pravo kao mehanizam zaštite teritorijalnog integriteta i suverenosti država, pred države postavlja sigurnosne izazove. Države na taj izazov odgovaraju dvama sigurnosnim mehanizmima: jačanjem vojnih kapaciteta kroz politiku povećanja potrošnje na jačanje vlastitih vojnih komponenti i sustave sigurnosti te politikom napuštanja vojne neutralnosti i pristupanja vojnim savezima s drugim državama. Primjena dvaju navedenih sigurnosnih mehanizma predstavlja conditio sine qua non zaštite teritorijalnog integriteta i suverenosti država, kako u europskom tako i u hrvatskom kontekstu.
From early modernity, but particularly during the nationalist rise in the 19th century and again after the collapse of the Soviet Union, Russians have been obsessed with the quest for their identity. At the intersection of the West and East, between a nation and empire, Russia has never fully constituted itself as a nationstate, instead understanding itself as an empire searching for its place in the world. This identity search has manifested through the messianic mission of being a "Third Rome" and defender of Orthodox Christianity, or the protector of a "Russian World" as a political project echoing Russian imperial self-understanding. This article examines Russia's quest for identity by focusing on Gogol's troika as a political metaphor of Russia's messianic and imperial destiny, on Carl Schmitt's use the concept of katechon, historically rooted in Christian eschatology, on Alexander Dugin's view of Russian katechonic identity that brings together Russian messianism, imperialism, and nationalism to the eschatological dimension positioning Russia as the bulwark against the Antichrist embodied in Western liberal modernity, and finally, on Vladimir Putin's adoption of the "Russian World" concept, which has become an official part of Russian foreign policy that embraced the "state-civilization" identity as a historical destiny, justifying Russian imperialism, particularly in the context of Russia's imperial war campaign in Ukraine.
