U radu je riječ o inženjeru Giovanniju Francescu Rossiniju (1688. – 1764.), napose njegovu izvještaju o obilasku Dalmacije 1749. godine, sačuvanome u Beču. Najprije je obišao sjevernu Dalmaciju, tj. mletačko-habsburško granično područje, a potom i mletačko-osmansku granicu sve do Kleka. Vratio se brodom duž obale, stigavši u Zadar, polaznu točku svojeg putovanja. U izvještaju najprije piše o dalmatinskim konjičkim vojarnama, o malim graničnim utvrdama, zatim o znatnijim naseljima dalmatinskog zaleđa, napokon o obalnim gradovima. Najzanimljiviji i najvredniji dokument, međutim, jest dnevnik njegova putovanja, iz kojega se doznaje mnogo o okolnostima i teškoćama s kojima se susretao, poput loših cesta i jednako takvih vremenskih uvjeta. Njegovi zapisi svjedoče o tome da je bio precizan, savjestan i požrtvovan, što su u svojem osvrtu potvrdili sindici istražitelji, koji su ga i bili uputili u tu misiju. U radu su iskorišteni i dragocjeni podatci o njegovoj karijeri, sadržani u dokumentu iz Archivio di Stato u Veneciji.
Izraz, sarajevski časopis za književnu i umjetničku kritiku, tijekom 1959. prolazi kroz napetu fazu, obilježenu odgovorom Grge Gamulina na napad sovjetskog kritičara V. Skaterčikova. Navedena obrana dala je Gamulinu priliku da podcrta i učini nužnim dijalektičke kapacitete modernizma. Reagirao je Ljubo Babić, nastavljajući raniji sukob i odbijajući prihvatiti modernizmom propisano degradiranje forme i sadržaja. I jedno i drugo, i forma i sadržaj, sada iskazani kroz vještinu crtanja, bili su novi jamci kolektivne percepcije i etnički kodiranog identiteta. Varijacija na raniju Babićevu tezu o „našem izrazu” neugodno je podsjetila uredništvo Izraza da je konzervativistička inercija i dalje prisutna i dobro pozicionirana, što je značilo da su dobro odmjereni odgovori bili neizbježni. Oslonjeni na teze nekonvencionalna marksizma i Henrija Lefebvrea, oni će, svaki na svoj način, biti afirmativni pred hermeneutičkim nazorom Gamulinova priloga. Ivan Focht inzistirao je na osobnosti apstrakcije, dok je Hrvoje Lisinski na neuobičajen način spojio freudističke teze i Rembrandtovu sliku, a sve u namjeri da u problemsko središte modernosti stavi egzistencijalni strah i na njemu osovljenu dijalektiku forme i narativnih implikacija.
Publikacija (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici objavljena je 2024. godine kao zbirka raznorodnih tekstnih i vizualnih priloga koja sveobuhvatno prikazuje slučaj modernističkog kompleksa koji je u obalnom mjestu Krvavici, nedaleko od Makarske, kao lječilište za djecu s respiratornim bolestima vojnih osiguranika, sredinom 60-ih godina 20. stoljeća projektirao arhitekt Rikard Marasović. Publikacija istražuje povijest kompleksa – koji je od izgradnje promijenio nekoliko namjena, a početkom 21. stoljeća napušten je, zaboravljen i prepušten propadanju – ali i dokumentira djelovanje inicijativa koje ga od njegova ponovnog otkrivanja 2008. godine do danas dokumentiraju, predstavljaju javnosti te zagovaraju njegovu zaštitu i aktivaciju, zbog čega postaje simbol i žarište regionalne borbe za očuvanje arhitekture visokog modernizma socijalističke Jugoslavije. Ovaj tekst predstavlja publikaciju, analizira njezinu koncepciju, strukturu i sadržaj te reflektira njezino značenje u širem kontekstu bilježenja i zaštite modernističkoga graditeljskog nasljeđa.
U radu je riječ o inženjeru Giovanniju Francescu Rossiniju (1688. – 1764.), napose njegovu izvještaju o obilasku Dalmacije 1749. godine, sačuvanome u Beču. Najprije je obišao sjevernu Dalmaciju, tj. mletačko-habsburško granično područje, a potom i mletačko-osmansku granicu sve do Kleka. Vratio se brodom duž obale, stigavši u Zadar, polaznu točku svojeg putovanja. U izvještaju najprije piše o dalmatinskim konjičkim vojarnama, o malim graničnim utvrdama, zatim o znatnijim naseljima dalmatinskog zaleđa, napokon o obalnim gradovima. Najzanimljiviji i najvredniji dokument, međutim, jest dnevnik njegova putovanja, iz kojega se doznaje mnogo o okolnostima i teškoćama s kojima se susretao, poput loših cesta i jednako takvih vremenskih uvjeta. Njegovi zapisi svjedoče o tome da je bio precizan, savjestan i požrtvovan, što su u svojem osvrtu potvrdili sindici istražitelji, koji su ga i bili uputili u tu misiju. U radu su iskorišteni i dragocjeni podatci o njegovoj karijeri, sadržani u dokumentu iz Archivio di Stato u Veneciji.
U radu je riječ o inženjeru Giovanniju Francescu Rossiniju (1688. – 1764.), napose njegovu izvještaju o obilasku Dalmacije 1749. godine, sačuvanome u Beču. Najprije je obišao sjevernu Dalmaciju, tj. mletačko-habsburško granično područje, a potom i mletačko-osmansku granicu sve do Kleka. Vratio se brodom duž obale, stigavši u Zadar, polaznu točku svojeg putovanja. U izvještaju najprije piše o dalmatinskim konjičkim vojarnama, o malim graničnim utvrdama, zatim o znatnijim naseljima dalmatinskog zaleđa, napokon o obalnim gradovima. Najzanimljiviji i najvredniji dokument, međutim, jest dnevnik njegova putovanja, iz kojega se doznaje mnogo o okolnostima i teškoćama s kojima se susretao, poput loših cesta i jednako takvih vremenskih uvjeta. Njegovi zapisi svjedoče o tome da je bio precizan, savjestan i požrtvovan, što su u svojem osvrtu potvrdili sindici istražitelji, koji su ga i bili uputili u tu misiju. U radu su iskorišteni i dragocjeni podatci o njegovoj karijeri, sadržani u dokumentu iz Archivio di Stato u Veneciji.
