Ovim se radom nastojalo dodatno rasvijetliti Schmittovu kritiku marksizma i liberalizma rekonstrukcijom njegova argumenta o racionalnom i iracionalnom unutar dviju doktrina. Schmitt ukazuje na zajednički racionalni temelj dviju doktrina, odnosno racionalističku filozofiju, koja se ipak očituje u različitim oblicima racionalnosti dviju doktrina: apsolutnom racionalizmu marksizma i relativnom racionalizmu liberalizma. Uz to, Schmitt analizira i specifičan racionalizam Katoličke Crkve, sugerirajući da se takav racionalizam nadopunjuje iracionalnim i mitskim, a što je ključno za političko s obzirom na to da racionalizam sam ne može predstavljatidovoljno snažan politički autoritet. Schmitt zaključuje da liberalizam to još nije spoznao pa se koristi primjerom marksističke doktrine da bi, prvo, ukazao na važnost iracionalnog, i drugo, da bi pokazao da se iracionalno ne može crpiti iz ekonomskoga polja. Schmittov je zaključak da je marksizam postao tako snažna politička sila u Rusiji zato što je mit o buržuju kao temeljnom neprijatelju tek u ruskom kontekstu zadobio nacionalni element, odnosno stopio se s ruskom mržnjom prema vrijednostima zapadnoeuropske civilizacije. Drugim riječima, da je mit o buržuju ostao unutar granica koje mu je Marx postavio, a to su granice ekonomskoga, marksizam nigdje ne bi uspio u političkoj mobilizaciji.
Kao državu koja se osamostalila usred rata 1990-ih, Domovinski rat predstavlja ključni povijesni događaj za Hrvatsku, u funkciji njezina utemeljiteljskog mita. Selektivnom primjenom povijesnih činjenica o sukobu, glavni mitotvorci koriste Domovinski rat kao politički mit važan za suvremeni hrvatski nacionalni identitet. Ovaj pročišćeni narativ o prošlosti, koji konstruiraju i promiču i elite i neelite, posebno je vezan uz ratne veterane. Od 1990-ih veteranske udruge igrale su veliku ulogu u hrvatskoj politici pamćenja, jačajući režim hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Nakon Tuđmanove smrti i izborne pobjede oporbe, veteranske udruge i skupine odigrale su veliku ulogu u održavanju ratnog narativa. Branitelji su bili posebno aktivni tijekom 2000. – 2002. kada su uspješno zagovarali dominantni narativ o ratu, opstruirajući hrvatsku suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. No, nakon očuvanja dominantnog narativa, mnoge braniteljske udruge sudjelovale su u pregovorima ili rekonstrukciji narativa kada su se 2004. – 2005. priklonile novoj vladinoj politici suradnje s ICTY-jem radi europskih integracija. Analizom arhivskih dokumenata i medijskih izvještaja, članak ukazuje na pragmatizam mnogih veteranskih udruga u odnosu na one lojalne svojim bivšim suborcima.
Rad prikazuje formalne ovlasti koje zakonodavni okvir Sjedinjenih Američkih Država propisuje zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u pitanjima vojnih ovlasti. Fokusirajući se na administracije posljednja četiri američka predsjednika, autori pokušavaju dati odgovor na pitanje je li njihovo vojno djelovanje bilo u skladu s Rezolucijom o ratnim ovlastima iz 1973. i Dopuštenjima za upotrebu vojnih snaga iz 1991., 2001. i 2002. Uzimajući u obzir posljedice razvoja (vojne) tehnologije na promjene načina ratovanja i interpretacije raznih oblika vojnih sukoba, ovaj članak poseban naglasak daje na istraživanje odnosa dviju grana vlasti u suvremenomdobu. U radu se analiziraju formalne nadležnosti koje predsjedniku propisuje američko zakonodavstvo kao vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga te Kongresu kao zakonodavnom tijelu kojem je zadaća biti protuteža predsjedniku. Kroz tri teorije vojnih ovlasti analiziraju se vojna djelovanja četiri američka predsjednika te njihov odnos s Kongresom. Zaključno, autori donose smjernice za koje smatraju da bi američko zakonodavstvo trebalo uključivati kako bi zakonodavna vlast odnose moći u procesu vojnog djelovanja vratila u ravnotežu, kako je izvorno zamišljeno.
This article explores the entangled relationship between queer theory and political economy through a critical rereading of Plato’s metaphysics. Challenging Andrew Parker’s claim that Marxist productivism necessitates the “unthinking” of sexuality, the author argues that theatricality—often coded as queer—is not opposed to production but constitutive of it. Drawing on Philippe Lacoue-Labarthe’s assertion that “mimesis has always been an economic problem”, the analysis traces Plato’s repudiation of mimetic arts as a moral reaction to the destabilizing effects of market exchange in ancient Athens. Far from being a secondary distortion of “real” labor, theatricality emerges as the repressed condition of production itself: laborers must first performatively approximate Plato’s cosmological ideals of endogenous activity, exposing the inherent queerness of productive acts. Close readings of Ion, Sophist, Cratylus and Timaeus reveal how Plato’s horror of theatrical passivity mirrors his anxiety about market circulation and sexual receptivity. The article critiques Derrida’s deconstruction of Plato for neglecting this politico-economic substratum, proposing instead that queer theory might reorient itself toward the mimetic economies. Ultimately, the piece reimagines queerness not as production’s excluded other but as its hidden logic—a disruptive force within the very “abode of production” Marx sought to unveil.
Ovaj rad analizira postkapitalističku hipotezu prema kojoj digitalna tehnologija i procesi informatizacije destabiliziraju temeljne kategorije kapitalizma: rad, vrijednost i vlasništvo. Povijesni pregled, od Marxa do Frankfurtske škole i suvremenih autora, pokazuje da je problem transformacije kapitalizma trajna teorijska preokupacija. U recentnoj literaturi izdvajamo tri interpretativne perspektive. Tradicionalisti (Morozov, Srnicek, Vercellone, Best, Dinerstein i Pitts) tvrde da digitalna ekonomija ostaje u okviru kapitalističke prilagodljivosti, opisujući je pojmovima poput tehnokapitalizma, platformskog kapitalizma ili kognitivnog kapitalizma. Optimisti (Hardt i Negri, Mason, Rifkin, Bastani) ističu da digitalne mreže sadrže emancipacijski potencijal i omogućuju razvoj kooperativnih, netržišnih oblika proizvodnje van tržišno-robne paradigme. Pesimisti (Varoufakis, Durand, Dean, Wark) upozoravaju na uspon tehnofeudalizma čija su obilježja digitalna renta, algoritamski nadzor i privatizacija suvereniteta. Zaključuje se da je trenutak prije svega tranzicijski: digitalizacija potkopava tržišno-robnu logiku, ali postkapitalističko društvo još nije oblikovano.
