U Stobreču kod Splita, poznatom iz povijesnih izvora kao Epetij (grčki Ἐπέτιον), helenističko urbano naselje iz zadnjih stoljeća prije Krista, 2024. godine započela su opsežna arheološka istraživanja zaštitnog karaktera koja su se pretvorila u najveća istraživanja ikad na ovom lokalitetu. Defi niran je bogat stratigrafski sklop koji je pružio slojevite nalaze, među kojima se ističu ostaci urbanističke infrastrukture: dijelovi helenističkih obrambenih bedema i kule, rimski sustav odvodnje i prometnica, kasnoantičkih gospodarskih (i stambenih?) objekata, a po prvi put potvrđeni su i materijalni tragovi ranijeg prapovijesnog naselja koje je prethodilo „grčkom“ Epetiju. Iz navedenih razdoblja, u okviru istraživanja, dokumentirani su brojni pokretni nalazi, preko 100.000 ulomaka predmeta, uključujući keramičke posude, alat, novac, dijelove nošnje te ostatke životinjskih kostiju i mekušaca. Ova istraživanja, čiji su pojedini preliminarni aspekti predstavljeni u ovom radu, bitno proširuju dosadašnja saznanja o povijesnoj i kulturnoj dinamici Stobreča te potvrđuju dijakronski razvoj naselja, njegovo sudjelovanje, kroz različite promatrane periode, u mreži jadranskih naseobina te ulogu u regionalnoj povezanosti i urbanizaciji.
Tijekom 2021. i 2022. godine provedena su istraživanja tri gomile smještene na jugoistočnome dijelu nekropole Nakovana – Zmijna. Radi se o tzv. prstenastome tipu gomilā sa središnjom grobnicom oko koje su dva ili tri koncentrična vijenca od kamenih blokova. U grobnicama su pronađeni ostaci više pokojnika, ulomci grčkih keramičkih posuda kao i brojni predmeti nošnje, nakita i oružja koji ukazuju da se radilo o višestrukome pokopavanju u grobnice. Načinom gradnje te brojem predmeta nošnje i nakita izdvaja se grobnica u gomili 1.01. Pronađeni nalazi datiraju pokopavanje u istraženim gomilama od kraja 5./početka 4. do u 3. st. pr. Kr. Rezultati istraživanja gomilā na nekropoli Zmijna svjedoče o kompleksnome grobnom ritualu i pogrebnoj praksi, dok materijalna ostavština ukazuje na intenzitet kulturnih kontakata sa susjednim, ali i udaljenim područjima.
U radu se donosi preliminarna obrada ranosrednjovjekovnog groblja Vaćani – Grlo. Prvo, zaštitno, istraživanje na ovom lokalitetu proveo je Muzej grada Šibenika početkom stoljeća i tada su istražena četiri groba. Krajem 2024. godine Institut za arheologiju u suradnji s Muzejom grada Šibenika provodi manja istraživanja u kojima je otkriveno 18 grobova. Grobovi su položeni u četiri reda i orijentirani zapad – istok. Na temelju njihova položaja može se zaključiti da se groblje širi u pravcu jugoistoka. Većina istraženih grobova pripada ukopima veoma male djece, jedan osobi od 16 do 18 godina i četiri starijim ženama. Zanimljiv je izostanak ukopa muškaraca u ovom dijelu groblja. Nalazi su pronađeni u devet grobova i uglavnom se radi o jednostavnim oblicima nakita. Temeljem 14C datacije ovi grobovi se mogu datirati u 11. i prvu polovicu 12. stoljeća.
Tijekom arheoloških istraživanja Staroga grada u Konjščini i Staroga grada u Donjoj Stubici pronađene su tri pravokutne pločice vrlo malih dimenzija. Na njihovim su površinama urezane linije brojčanika sunčanih satova koje, u kombinaciji s veličinom pločica, upućuju na to da je riječ o dijelovima preklopnih sunčanih satova. U izvornom su obliku ti predmeti bili opremljeni kompasom i korišteni kao prijenosni instrumenti prikladni za uporabu tijekom putovanja. Omogućavali su individualno mjerenje vremena s relativno točnim očitanjima na različitim lokacijama. Na temelju utisnutih godina izrade, preklopni sunčani satovi iz Hrvatskog zagorja datirani su u 16. stoljeće, a njihove funkcionalne, oblikovne i stilske značajke ukazuju na to da su proizvedeni u radionicama grada Nurnberga, tadašnjeg glavnog europskog središta izrade preklopnih sunčanih satova. Cilj je ovoga rada tipološkom i stilskom analizom pronađenih pločica, u usporedbi s nalazima preklopnih sunčanih satova s arheoloških lokaliteta i muzejskim primjercima unutar i izvan Hrvatske, steći nova saznanja o njihovu podrijetlu, osobito u utvrđivanju mjesta nastanka, izvornih radionica, te u mjeri u kojoj je to moguće, majstora koji su ih izradili.
Ancient Sirmium (Sremska Mitrovica, Serbia) was an important Roman city, especially during Late Antiquity. During the Tetrarchic period and the first half of the fourth century, the city underwent enormous expansion, and economic activities – including brickmaking – reached their peak. However, following the Battle of Hadrianople (Edirne, Turkey) in 378, the central and eastern Danubian provinces suffered the disintegration of their socioeconomic systems and the ruralisation of urban culture. Consequently, the local brick industry declined and, following the Hunnic conquest in the 440s, ceased entirely. Inhabitants of this period relied on perishable materials and/or recycled bricks for construction. The Romans reconquered Sirmium in 567, reintroducing limited brick production. The city was assaulted by the Avars in 567 and eventually besieged in 579–582. A testimony to these events is a surviving brick inscribed with a prayer against the Avar peril. The manufacture of this brick during an assault or siege suggests that brickmaking – traditionally an extramural activity – may have been practised intra muros in during the late sixth century. Through an analysis of the socioeconomic and urban context of fifth- and sixth century Sirmium , and by comparing the location of contemporary kilns in the wider region, this paper explores the hypothesis that brickmaking shifted to an intramural activity in late sixth-century Sirmium .
