
U ovom ću članku na temelju arhivske i novinske građe prikazati na koji je način Jugoslavija pomogla arapskim državama tijekom Šestodnevnog rata, kada ih je napala Država Izrael. Šestodnevni rat nije bio ni prvi ni posljednji arapsko-izraelski sukob u koji je Jugoslavija bila uključena, diplomatski ili gospodarski, no ističe se po dominantnoj i iznenadnoj izraelskoj pobjedi nakon koje je Jugoslavija odlučila raskinuti odnose s Izraelom. S druge strane ovaj je rat doveo do jačanja arapskog nacionalizma i islamskog fundamentalizma u arapskom svijetu, a napose u Palestini, što će oblikovati jednu od najpoznatijih terorističkih organizacija Hladnog rata – Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), koja je opstala sve do današnjih dana. Poseban naglasak u članku stavit ću na gospodarske odnose Jugoslavije i nekoliko važnijih arapskih država.
U radu se razmatraju arhitektonski sklop i fortifikacijske osobine te višestoljetna povijest tvrdog grada Steničnjaka na Kordunu, ruševine kojeg leže kraj zaseoka Roknići u Donjem Sjeničnjaku, 18 km jugoistočno od Karlovca. Rad se oslanja na pokušaj rekonstrukcije izgleda obrambeno-stambenog kompleksa Steničnjaka i njegovih razvojnih faza, provedene na temelju pisanih i slikovnih izvora. Steničnjak se u dokumentima prvi put spominje 1278, a napušten je 1613. godine. U 18. stoljeću započela je sustavna razgradnja Steničnjaka radi dobivanja kamene građe, tako da su se od njega očuvali tek skromni ostatci vidljivi prilikom novijeg uvida u teren.
Jedna od rijetkih cjelovitih biografskih obrada Ante Starčevića do danas je ostala knjiga Dr. Ante Starčević. Njegov život i njegova djela poznatoga pravaškog intelektualca i katoličkog svećenika Kerubina Šegvića, objavljena početkom 1911. godine. Kao jedan od prvaka Starčevićeve stranke prava pod vodstvom nećaka „Staroga“, Mile Starčevića, Šegvić je svojom biografijom pružio prijeko potreban i lako čitljiv povijesni prikaz života i djela Ante Starčevića, ali i publicističko djelo koje je polemiziralo s ostalim strankama u Banskoj Hrvatskoj u vrijeme političke fragmentacije pravaštva pred Prvi svjetski rat. Ovaj članak na temelju nepoznatih izvora i relevantne literature daje kontekst nastanka i recepcije Šegvićeve knjige od njegova upoznavanja s Antom Starčevićem 1896. pa do prvih značajnijih reakcija na njegovu knjigu prije izbijanja Prvoga svjetskog rata te je analizira s obzirom na moderne historiografske kriterije i onodobni povijesno-politički kontekst.
U radu se razvoj interesa za žensku povijest na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu smješta u kontekst trendova u (hrvatskoj) historiografiji i povijesti samog Odsjeka. U prvom se dijelu kroz pregled nastavnih sadržaja, kvalifikacijskih radova i znanstvenih publikacija prati polagan ulazak ženskih tema u akademski prostor te se detektiraju poticaji i prepreke ovog procesa. Drugi dio rada posvećen je analizi prisutnosti žena na Odsjeku za povijest, kako na razini studentske populacije, tako i u nastavnom kadru.
Rimska povijest Apijana iz Aleksandrije (2. st. kršć. ere) važan je izvor za staru povijest hrvatskog povijesnog prostora. Sačuvani dio 9. poglavlja sadrži Apijanovu definiciju geopolitičkog pojma Ilirik u različitim opsezima, etnogeografiju područja, popis protohistorijskih i antičkih ratova koji su se vodili na njemu. Koristan je za znanstveno istraživanje povijesne geografije i vojne, političke i diplomatske povijesti, pa i za (zlo)upotrebu u političke svrhe. Stoga hrvatski znanstvenici i političari kontinuirano posežu za Apijanovim tekstom. U 17. st. Ivan Lučić Trogiranin i Stjepan Gradić tragali su za što ispravnijom verzijom grčkog izvornika, podvrgnuli je kritičkoj obradi i objavili njezin prijevod na latinski jezik. U 19. st. Ljudevit Gaj i Ivan Kukuljević Sakcinski objavili su hrvatske prijevode Apijanova Ilirskog poglavlja iz pera Ante Starčevića. On se Apijanovim tekstom započeo baviti po Gajevoj narudžbi prema starim izdanjima iz Gajeve knjižnice, ali je nastavio zbog vlastitog zanimanja na temelju opsežnije tiskane podloge. Tako se dogodilo da su iste, 1863. godine tiskana dva različita Starčevićeva prijevoda. Čini se da se Vjekoslav Babukić 1876. pripremao predložiti da se cijela Apijanova Rimska povijest objavi na hrvatskome. O kakvoći rada slavnih hrvatskih muževa na Apijanovom Ilirskom poglavlju svjedoči i rukopisna i tiskana dokumentacija (Sl. 2-5 i Prilog 1-3). Prevoditelji Stjepan Gradić i Ante Starčević pokazali su na tome poslu visoku stručnost, sve uz svoju političku angažiranost. Taj se njihov rad u hrvatskoj literaturi ne vrednuje kako zaslužuje, a Apijan se potcjenjuje. Ovaj bi članak imao pridonijeti da se to ispravi.