U radu su opisani načini izražavanja buduće radnje u Brevijaru Vida Omišljanina, hrvatskoglagoljičnome spomeniku s kraja 14. stoljeća, koji se odlikuje arhaičnim jezičnim obilježjima te većom zastupljenošću tekstova prevedenih s grčkoga jezika. Analizom je korpusa utvrđeno da u odabiru glagolskih oblika za izražavanje budućnosti ne dolazi do značajnijega odstupanja od hrvatske crkvenoslavenske norme (prezentski oblici, imêti, včeti, hotêti, budu + infinitiv, budu + l-particip). Isto tako, statistička je analiza pokazala da je glavni način za izražavanje buduće radnje prezent svršenih glagola te da, što se tiče učestalosti uporabe ostalih futurskih oblika, postoje određene razlike između tekstova s početka (2a–110d) i kraja rukopisa (379a–468b). Naime, stanje zabilježeno u tekstovima s kraja rukopisa više odgovara starijemu, starocrkvenoslavenskom sloju, što bi, kako se čini, moglo biti povezano s tradicijom prevođenja tih tekstova s grčkoga jezika.
U ovome se radu prikazuju odnosi odabranih hrvatskoglagoljskih brevijarskih prijepisa knjige Otkrivenje prema njihovim crkvenoslavenskim i inojezičnim predlošcima. Iz njih se mogu dijelom prepoznati različiti prevoditeljsko-prerađivački postupci pojedinih pisara. Zanimljive su inačice iz Brevijara Vida Omišljanina (BrVO) i njegove krčke skupine (BrVb1, BrVb2 i BrPad) koje se kao jedine među ostalim hrvatskoglagoljskim spomenicima oslanjaju i na vrlo staru crkvenoslavensku maticu blisku bosanskim tekstovima. Svi se ti prijepisi mogu na temelju ovdje provedene analize svrstati u četiri skupine: 1) BrVO, BrVb1, BrVb2 i BrPad; 2) BrVat5 i BrBer2 I; 3) BrN2; 4) BrMosk I. Sličnu podjelu potvrđuju i istraživanja drugih biblijskih knjiga.
The paper examines how the Methodian Sermon found in the Codex Clozianus might have been preached in a manner that used rhythmically regular prose to convey its messages with great rhetorical and artistic effect. As one of the earliest examples of the Old Church Slavic corpus, the sermon offers evidence of how oral presentation might have been effectively used to convey the newly introduced doctrinal teachings of the Moravian missionaries. The graphemic features of the text as it appears in the codex, as well as other rhetorical devices, often indicate an arrangement of phrasing that is consistent with an isocolic arrangement of the prose in accord with the isocolic principle that was a widespread feature of the medieval Slavic literary tradition. This rhythmical patterning, when seen as integral to any oral performance of the text, helps reveal the sermon’s message, an admonition to the listener to abide by the Christian doctrines concerning restrictions on consanguineous marriage between natural and spiritual kin. These admonitions are directed in a forceful way to those of high political status, and likely echo events that occurred during St Methodius’ Moravian mission and which are mentioned in the saint’s vita. Rulers, moreover, who have received their leadership roles by the will of God, are admonished to be staunch exemplars of the Christian way of life. An examination of the text’s rhetorical structures in view of the features of the isocolic principle reveals a consistent use of graphemic and rhetorical markers that help the preacher – or even the silent reader – to grasp these strict doctrinal messages.
Prilog je usredotočen na proučavanje teksta Pjesme nad pjesmama (Pj 1,1–11), koji je zapisan u hrvatskoglagoljskom Pariškom zborniku (CPar) iz 1375. godine, pohranjenom u Francuskoj nacionalnoj knjižnici u Parizu pod signaturom Slave 73. Raščlanjeni ulomak iz Pjesme nad pjesmama nalazi se na ff. 178v–179v i dio je oficija blagdana Rođenja Djevice Marije. Uvršten je kao štivo na vigiliju blagdana, slično onom u Proprium sanctorum hrvatskoglagoljskih brevijara. Nakon uspoređivanja teksta u hrvatskoglagoljskim brevijarima (14.–16. st.) i u Pariškom zborniku utvrđeno je da je tekst u CPar zasnovan na istome prijevodu kao i onaj u brevijarima, ali je revidiran, i to ponajprije na leksičkoj razini. Te izmjene približavaju tekst pučkome jeziku na mjestima koji izgledno nisu bili jasni onima koji nisu poznavali književni crkvenoslavenski jezik.
U Petrisovu zborniku (1468.) zapisan je oveći sklop legendarnih hagiografija, što je izniman slučaj jer su inače takve legende razasute po zbornicima. Prevedene su iz staročeškoga Pasionála, češke prerade Zlatne legende Jakoba de Voragine, zajedno s ostalim starohrvatskim neliturgijskim proznim prijevodima koji su nastali za boravka hrvatskih svećenika glagoljaša u praškom Emausu. U ovome radu posebnu pozornost posvećujemo tekstu o Svetoj Trojici te donosimo njegovu dosad neobjavljenu latiničnu transliteraciju i jezičnu analizu. Hrvatski tekst o Svetoj Trojici prema jezičnim značajkama morao bi biti preveden s češkoga jezika, i to iz nekoga starijega izvora od onih koji su sačuvani i koje analiziramo u tekstu. Smatramo da analizom hrvatskoga prijevoda i tekstološkom usporedbom s raspoloživim češkim tekstovima možemo pomoći u rekonstrukciji izvornoga češkog članka o Svetoj Trojici te odgovoriti na pitanje kada je nastao izvorni češki tekst o Svetoj Trojici. Ujedno se prijevodom članka o Svetoj Trojici potvrđuje prevoditeljska aktivnost hrvatskih svećenika glagoljaša do samoga kraja njihova boravka u Češkoj 1419. godine. Hrvatski su prijevodi zapisani u Petrisovu zborniku važni za razvoj češkoga Pasionála u cijelosti.
