AIM:To evaluate the real-world effectiveness, safety, and tolerability of ofatumumab in people with relapsing multiple sclerosis (pwMS) in Croatia. METHODS:We conducted a retrospective observational study in eight Croatian hospitals (March 2022-March 2025). Clinical, MRI, and laboratory data were collected before treatment initiation and every six months. Effectiveness measures included annualized relapse rate (ARR), MRI activity, and sustained accumulation of disability (SAD), and the proportion achieving no evidence of disease activity (NEDA-3). Safety assessments included adverse events (AEs), immunoglobulin levels, infections, and pregnancy outcomes. RESULTS:The study included 665 pwMS (65.6 % female; mean age 40.2 ± 10.7 years; 59.7 % treatment-naïve). Median follow-up was 1.55 years. ARR decreased from 0.70 ± 0.67 pre-treatment to 0.03 ± 0.18 post-treatment (p < 0.001). MRI activity occurred in 17.1 % of patients; 76.7 % achieved NEDA-3. SAD was observed in 6.3 % of pwMS, with male sex as the only independent predictor. Ofatumumab discontinuation occurred in 4.2 % of patients, mainly due to pregnancy. Injection reactions occurred in 15.8 % and infections in 7.4 % (3 hospitalizations). IgG and IgM declined slightly over time, with low IgM (<0.4 g/L) persisting in >10 % after two years, but without correlation to infection rates. Two malignancies were observed. Pregnancy outcomes were favorable in most cases. CONCLUSION:In a real-world Croatian cohort, ofatumumab demonstrated high effectiveness in reducing relapses and MRI activity, with a favorable safety profile over three years. These findings align with pivotal trial results, supporting ofatumumab as an effective and well-tolerated therapy for active relapsing MS in clinical practice.
Uvod: Godine 1896. na hrvatskom je tlu zabilježena jedna od najranijih primjena novootkrivenih rendgenskih zraka, čime započinje 130-godišnji razvoj radiologije od eksperimentalne fizikalne metode prema samostalnoj kliničkoj, nastavnoj i znanstvenoj disciplini. Rani razvoj odvijao se policentrično, ponajprije u Rijeci, Zagrebu i Splitu. Cilj: Prikazati ključne događaje ranog razvoja radiologije u Hrvatskoj, od prvih rendgenskih eksperimenata i medicinskih snimaka do razvoja stručne literature, edukacije i institucionalizacije profesije, uz analizu dosad nedovoljno korištene arhivske građe. Materijali i metode: Provedeno je povijesno-analitičko istraživanje primarnih arhivskih izvora, suvremene medicinske i dnevne periodike, enciklopedijske i biografske građe, bolničkih monografija te relevantne historiografske literature. Istražena je građa Hrvatskog državnog arhiva i Državnog arhiva u Zagrebu te novopronađena građa Arhiva Jugoslavije u Beogradu. Pretraženi su fondovi Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Središnje medicinske knjižnice i bolničkih knjižnica, publikacije Hrvatskog liječničkog zbora, Liječnički vjesnik , Liječničke novine , povijesna novinska građa te Hrvatska enciklopedija, Medicinska enciklopedija i Hrvatski biografski leksikon. Rezultati: Recepcija Röntgenova otkrića u Hrvatskoj bila je vrlo brza: zagrebački Obzor o novim zrakama izvještava već 8. siječnja 1896. godine, a Liječnički vjesnik u veljači iste godine. Prof. Peter Salcher 20. veljače 1896. godine u Rijeci izvodi prve dokumentirane rendgenske pokuse na hrvatskom tlu, uključujući snimanje ruku barunice Josephine Vranyczany; izvorne snimke sačuvane su u fondu HR-HDA-782. Na njegov poticaj 1897. osnovan je Röntgen-komitet i nabavljen uređaj koji je 1899. predan Gradskoj bolnici sv. Duha, čime se nova tehnologija rano prenosi iz eksperimentalnog u bolničko okruženje. U Zagrebu prof. Vinko Dvořák 1897. godine pred Zborom liječnika Hrvatske demonstrira Röntgenove zrake i izrađuje među najranijim medicinskim rendgenskim snimkama, dok se rendgenska tehnologija početkom 20. stoljeća primjenjuje i u analizi krapinskih fosila te u radovima prof. Miroslava Čačkovića iz 1907. i 1913. godine. Arhivska i historiografska građa dodatno dokumentira prijelaz od eksperimenta prema profesiji. Zorica Zec i Ela Vidić-Quinc školovane su u Holzknechtovu institutu kao prve hrvatske rendgenske asistentice, a dr. Srećko Hofman 1923. godine postaje prvi službeno zaposleni radiolog Bolnice sestara milosrdnica te 1924. preuzima novoosnovani Odjel za dijagnostičku i terapijsku radiologiju. Posebno vrijedna dokumentacija Hrvatskog državnog arhiva rekonstruira profesionalni put dr. Branka Bressana, prvog redovito educiranog hrvatskog radiologa, uključujući njegovo školovanje u Beču, profesionalno radijacijsko oštećenje s amputacijom ruke te izbor za pročelnika radiološke Sekcije Zbora liječnika 1936. godine. Institucionalizacija se nastavlja osnutkom Katedre za rendgenologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu 1921. godine pod vodstvom Laze Popovića i Centralnog rentgenološkog instituta 1927. godine; Popović između 1923. i 1935. objavljuje četverosveščanu Kliničku rentgenologiju , a od 1937. uređuje Radiološki glasnik . Njegovi personalni spisi u Hrvatskom državnom arhivu dokumentiraju i profesionalnu bolest uzrokovanu rendgenskim zračenjem, zbog koje je 1939. zatražio umirovljenje. Novopronađena građa Arhiva Jugoslavije u Beogradu, osobito Popovićev Prikaz postanka i razvitka Centralnog rentgenološkog instituta Medicinskog fakulteta u Zagrebu i izvorni tlocrt Instituta, dodatno dokumentira plansko objedinjavanje dijagnostike, terapije, nastave i znanstvenog rada. U Dalmaciji je rendgenski uređaj u sanatoriju dr. Jakše Račića u Splitu uveden već 1902.–1903. godine, a 1909. ondje djeluje zaseban „Rentgenov zavod“. Split je 1930. godine bio domaćin III. kongresa Sveslavenskog saveza za rendgenologiju i radiologiju i prvog sastanka Jugoslavenskog društva za rendgenologiju i radioterapiju, dok civilna bolnica vlastiti uređaj dobiva 1940. godine. Zaključak: Rendgenska tehnologija u Hrvatskoj prihvaćena je vrlo brzo nakon Röntgenova otkrića, a njezin se razvoj odvijao policentrično, kroz međusobno povezane inicijative u Rijeci, Zagrebu i Dalmaciji. Prijelaz od fizikalnog eksperimenta prema samostalnoj medicinskoj disciplini ostvaren je povezivanjem kliničke primjene, sveučilišne nastave, specijalističke edukacije, profesionalnog organiziranja i javnozdravstvenih potreba. Nova arhivska građa dodatno nadopunjuje dosadašnju historiografiju, osobito dokumentiranjem profesionalnih sudbina ranih radiologa te prostornog i organizacijskog razvoja Centralnog rentgenološkog instituta u Zagrebu. Time se rani razvoj hrvatske radiologije pokazuje kao proces istodobne tehnološke, stručne i institucionalne modernizacije medicine.
Background: In contemporary critical care practice sedation is predominantly maintained with intravenous agents, most notably propofol, benzodiazepines, and dexmedetomidine. More recently, inhalational sedation using volatile anesthetics such as sevoflurane and isoflurane has been increasingly utilized. The advantages of this approach include precise control of drug delivery and elimination, better regulation of sedation depth, faster awakening, and a lower risk of drug accumulation. Methods: Data were collected at the Department of Internal Medicine, University Hospital Centre Split, from the hospital information system and through clinical patient monitoring, with informed consent and approval from the Ethics Committee. A case of a 65-year-old patient admitted due to theophylline intoxication, respiratory failure, and severe metabolic acidosis is presented, requiring intubation and mechanical ventilation. During treatment, vital signs, laboratory parameters, and depth of sedation were monitored. Results: During treatment, stable hemodynamic, adequate sedation depth, and rapid recovery of consciousness following discontinuation of sedation were achieved. Early extubation was successfully performed, with no signs of neurological or renal complications. These findings are consistent with available literature confirming the safety and efficacy of short-term inhalational sedation. Conclusions: Inhalational sedation with sevoflurane represents an effective and safe therapeutic option in intensive care units, particularly for patients with complex comorbidities, offering advantages such. as rapid titration, minimal accumulation, and favorable clinical outcomes
OBJECTIVES:Maternal vascular malperfusion (MVM) refers to dysfunctional uteroplacental circulation and is associated with increased risk of adverse maternal and fetal outcomes. The diagnosis of MVM is one of the most common pathological diagnoses in term placentas. The aim of the study was to test the interrater reliability of the MVM Amsterdam criteria. METHODS:A group of 12 international perinatal pathologists reviewed digital histological sections of placentas (n=29; 20 MVM/ 9 non-MVM controls), applying published Amsterdam workshop consensus criteria. Kappa statistics were used for interobserver agreement analysis. RESULTS:Agreement levels on final MVM diagnosis according to Amsterdam consensus were calculated as slight to fair (K-values of 0.187 and 0.260, p<0.001). Substantial agreement was reached one time for infarcts (K-value of 0.707, p<0.001). Complementary tested criteria achieved none to moderate agreement. CONCLUSIONS:Our results highlight the need to refine current MVM criteria to support consistent international diagnosis.
