Miroslav Krleža Institute of Lexicography

Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji jedonesen 7. travnja 1963. i nazvan „Poveljom samoupravljanja“, imaoje u cilju praktično realizirati marksističku koncepciju prema kojoj ćese radnička klasa organizirati kao država. Iako se uvođenjem novogustava nisu uspjele potaknuti dublje gospodarsko-političke promjene,vremensko razdoblje u kojemu se izrađivao bilo je karakterističnopo sve većem broju javnih nastupa istaknutih intelektualaca, naposeekonomskih teoretičara, u kojima su kritički raspravljali o temeljnimdruštvenim problemima. Usporedno s ustavnim promjenama nasaveznoj razini, u karlovačkom su kotaru otpočele pripreme zaizradu novoga perspektivnog plana razvoja za razdoblje od 1964. do1970. godine. Cilj ovog članka, napisanog na temelju neobjavljenogaarhivskog gradiva, novinskih članaka i relevantne historiografskeliterature, jest prikazati gospodarske prilike u karlovačkome kotaru u1963. godini. Kroz analizu realizacije proizvodno-financijskih ciljevaodređenih gospodarskih sektora i njima pripadajućih poduzeća, uradu se pojašnjava koliko je karlovačko gospodarstvo bilo uspješno ugodini koja je prethodila početku provedbe spomenutog perspektivnogplana razvoja.

U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji 1965. započelo se s provedbom dotad najcjelovitije gospodarske reforme, čija je provedba trebala rezultirati većim poštivanjem liberalnih ekonomskih načela, kao i njezinim znatnijim uključivanjem u međunarodno tržište. Najposlije je to trebalo dovesti do modernizacije ekonomskoga sustava, povećanja produktivnosti, rješavanja strukturalnih neuravnoteženosti, implementacije suvremenih tehnologija u proizvodnju, učinkovitije integracije industrijskoga sektora, povećanja konkurentnosti izvoza te poboljšanja platne bilance. Reforma je imala i vrlo važnu političku komponentu, koja se, uglavnom, odnosila na pokušaj izmjene mentaliteta gospodarstvenika i administracije, odnosno njihove veće distanciranosti od metodologije centralnoga planiranja i upravljanja gospodarskim tijekovima. U radu napisanom na temelju relevantne historiografske literature i članaka lista Borba, analizira se položaj bankarskoga sustava u kontekstu opisanih reformskih procesa, napose s aspekta njegovih temeljnih karakteristika, načina funkcioniranja te uloge koju je imao u provedbi investicijskih projekata.

Rad se bavi odnosom dvojice nezaobilaznih aktera hrvatske povijesti medicine – Mirka Dražena Grmeka i Vladimira Dugačkog – s ciljem rekonstrukcije njihove profesionalne i osobne dinamike, koja se tijekom četiri desetljeća razvijala od klasičnoga mentorskog odnosa do dubokoga intelektualnog prijateljstva. Polazeći od Thallerove definicije povijesti medicine kao discipline koja nadilazi puko kronološko bilježenje činjenica i ulazi u širi društveni i epistemološki kontekst, nameće se potreba analize razvoja međusobnoga odnosa Mirka Dražena Grmeka i Vladimira Dugačkog, koji je transcendirao uobičajene okvire mentorstva, prerastajući u prijateljstvo i plodnu intelektualnu suradnju koja je značajno obogatila hrvatsku i europsku povijest medicine. U metodološkom smislu, u radu se koristi interdisciplinarni pristup, kombinirajući klasičnu povijesnu analizu arhivske građe s kulturološkim tumačenjem njihova intelektualnog kruga. Time se pokušava nadomjestiti historiografski nedostatak – činjenica da je njihov odnos dosad bio marginaliziran, osobito u privatnoj dimenziji koja se pokazuje ključnom za razumijevanje njihova zajedničkog djelovanja. Njihov je odnos bio utemeljen na ne samo zajedničkim intelektualnim interesima nego i na dubokom međusobnom poštovanju i prijateljstvu, oplemenjenom bogatstvom različitosti, iznimnom stručnosti te predanosti sustavnom istraživanju povijesti medicine. Stoga se njihov odnos može promatrati ne samo kao osobna i profesionalna povezanost dvojice znanstvenika nego i kao model razvoja povijesti medicine, koja upućuje na nužnost povezivanja apstraktnih koncepata i empirijskih istraživanja. U tom smislu, njihovo nasljeđe ostaje trajno upisano u temelje hrvatske, ali i europske povijesti medicine. Princip razvoja njihova odnosa, od mentorstva do prijateljstva, vrijednost je koja nije samo akademska, već duboko ljudska. Podsjeća da su humanost, altruizam i empatija neraskidivi dijelovi medicine, kao što je i njezina povijest.