Cilj je ovoga istraživanja ispitati zastupljenost vrijednosti slobode, jednakosti i ravnopravnosti u ishodima učenja pedagogijskih kolegija u inicijalnom obrazovanju učitelja u Hrvatskoj. Primijenjena je kvalitativna sadržajna analiza uz kombinirani deduktivno-induktivni kodifikacijski pristup temeljen na konceptualno definiranom okviru triju vrijednosti. Rezultati pokazuju da su promatrane vrijednosti u ishodima učenja najčešće uključene implicitno, dok su eksplicitne formulacije rijetke i uglavnom vezane uz kolegije čiji sadržaj inherentno uključuje pitanja inkluzije, različitosti i socijalne pravednosti. U većini analiziranih kolegija utvrđena je niska frekvencija vrijednosno orijentiranih ishoda, što upućuje na ograničenu integraciju vrijednosne dimenzije na razini planiranog kurikuluma. Nalazi sugeriraju potrebu za jasnijim i dosljednijim uvrštavanjem navedenih vrijednosti u planirane ishode učenja da bi se jasnije usmjerio razvoj profesionalne odgovornosti i vrijednosne orijentacije budućih učitelja. Istraživanje otvara mogućnost za daljnje analize koje bi uključile nastavne prakse i studentske perspektive, radi cjelovitijeg razumijevanja načina na koje se vrijednosti oblikuju i prenose u inicijalnom obrazovanju učitelja.
U članku se raspravlja o pojmu praktične istine u djelu Elizabeth Anscombe. Razlikuju se dvije koncepcije praktične istine. Dok prema prvoj koncepciji praktičnu istinu ostvaruje svaka uspješno izvršena namjera, prema drugoj koncepciji praktičnu istinu ostvaruje samo ona uspješno izvršena namjera koja je ujedno ostvarenje dobra specificiranog u prvoj premisi praktičnog rasuđivanja. Anscombeina analiza namjerne radnje zahtijeva da to dobro bude formalno, tj. da se kao dobro računa sve što se djelatniku pojavljuje kao dobro. No na taj način dobivamo nezadovoljavajući pojam praktične istine. Stoga je potrebno da dobro specificirano u prvoj premisi bude stvarno dobro. No to ima za posljedicu da je svaka namjerna radnja moralno dobra ili loša. Anscombeina koncepcija praktične istine na koncu nas suočava s dilemom: ili ćemo praktičnu istinu smatrati moralno neutralnom kategorijom ili ćemo morati prihvatiti prilično strogu moralnu poziciju, u kojoj status moralno indiferentnih radnja ostaje bez objašnjenja.
Ovaj rad primjenjuje interpretativno-fenomenološku analizu (IPA) da bi istražio iskustvo kršćanske odgovornosti u suvremenom pluralnom društvu. Interpretativni okvir rada čini sociološka misao Željka Mardešića, a empirijski dio temelji se na intervjuima s članovima Kršćanskoga akademskog kruga. Nalazi pokazuju da sudionici kršćansku odgovornost razumiju kao refleksivan proces povezivanja osobne vjere, identiteta i svakodnevnoga djelovanja, a ne samo kao posljedicu religijske pripadnosti. Pluralno društvo doživljavaju istodobno kao izazov religijskom identitetu i kao prostor dijaloga i društvene odgovornosti. Budući da je riječ o idiografskom IPA istraživanju na malom homogenom uzorku, rezultati se ne mogu statistički poopćavati, nego pružaju produbljen uvid u iskustva sudionika i suvremene oblike kršćanske religioznosti.
U kontekstu krize odnosa, gubitka duhovnih orijentira i porasta individualizma, ljubav se sve češće svodi na psihološki konstrukt ili emotivni impuls. Ovaj rad polazi od pretpostavke da je ljubav višedimenzionalan fenomen koji uključuje psihološku, etičku i duhovnu dimenziju. Usporedba dvaju autora, Berta Hellingera i Ericha Fromma, pruža komplementarne uvide koji pridonose dubljem razumijevanju odnosa između psihoterapije i duhovnosti. Hellinger ljubav promatra kao pokret duše unutar obiteljskih sustava, dok je Fromm opisuje kao etički čin koji zahtijeva volju, samospoznaju i predanost. Unatoč teorijskim razlikama, oba autora smatraju da ljubav nije emocija, već unutarnja orijentacija prema istini i cjelovitosti. Analiza se temelji na hermeneutsko-komparativnom pristupu kojim se razmatraju različita tumačenja ljubavi kod Hellingera i Fromma. Poseban je naglasak stavljen na mogućnosti integracije sistemskog i individualnog pristupa u suvremenoj psihoterapijskoj praksi. Cilj je omogućiti dijalog o ljubavi kao iscjeljujućoj snazi koja povezuje psihoterapiju, duhovnost i humanističku misao.
U članku se raspravlja o pojmu praktične istine u djelu Elizabeth Anscombe. Razlikuju se dvije koncepcije praktične istine. Dok prema prvoj koncepciji praktičnu istinu ostvaruje svaka uspješno izvršena namjera, prema drugoj koncepciji praktičnu istinu ostvaruje samo ona uspješno izvršena namjera koja je ujedno ostvarenje dobra specificiranog u prvoj premisi praktičnog rasuđivanja. Anscombeina analiza namjerne radnje zahtijeva da to dobro bude formalno, tj. da se kao dobro računa sve što se djelatniku pojavljuje kao dobro. No na taj način dobivamo nezadovoljavajući pojam praktične istine. Stoga je potrebno da dobro specificirano u prvoj premisi bude stvarno dobro. No to ima za posljedicu da je svaka namjerna radnja moralno dobra ili loša. Anscombeina koncepcija praktične istine na koncu nas suočava s dilemom: ili ćemo praktičnu istinu smatrati moralno neutralnom kategorijom ili ćemo morati prihvatiti prilično strogu moralnu poziciju, u kojoj status moralno indiferentnih radnja ostaje bez objašnjenja.
Na temelju arhivskih izvora, Vojnovićevih bilježaka i relevantne literature u radu se prikazuje akademska karijera Konstantina Vojnovića na Sveučilištu u Zagrebu i odnos Kraljevske hrvatsko-slavonsko dalmatinske zemaljske vlade prema njemu. Bio je redoviti profesor građanskoga prava na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu, tri puta dekan i dva puta prodekan toga fakulteta, dva puta prorektor Sveučilišta, a u akademskoj godini 1877./1878. i rektor. Bio je član povjerenstva za državne ispite pravno-povijesnog i sudbenog razdjela te član različitih sveučilišnih odbora. Umirovljen je 1891. godine u dosad nerazjašnjenim okolnostima.
Cilj je ovoga istraživanja ispitati zastupljenost vrijednosti slobode, jednakosti i ravnopravnosti u ishodima učenja pedagogijskih kolegija u inicijalnom obrazovanju učitelja u Hrvatskoj. Primijenjena je kvalitativna sadržajna analiza uz kombinirani deduktivno-induktivni kodifikacijski pristup temeljen na konceptualno definiranom okviru triju vrijednosti. Rezultati pokazuju da su promatrane vrijednosti u ishodima učenja najčešće uključene implicitno, dok su eksplicitne formulacije rijetke i uglavnom vezane uz kolegije čiji sadržaj inherentno uključuje pitanja inkluzije, različitosti i socijalne pravednosti. U većini analiziranih kolegija utvrđena je niska frekvencija vrijednosno orijentiranih ishoda, što upućuje na ograničenu integraciju vrijednosne dimenzije na razini planiranog kurikuluma. Nalazi sugeriraju potrebu za jasnijim i dosljednijim uvrštavanjem navedenih vrijednosti u planirane ishode učenja da bi se jasnije usmjerio razvoj profesionalne odgovornosti i vrijednosne orijentacije budućih učitelja. Istraživanje otvara mogućnost za daljnje analize koje bi uključile nastavne prakse i studentske perspektive, radi cjelovitijeg razumijevanja načina na koje se vrijednosti oblikuju i prenose u inicijalnom obrazovanju učitelja.
U kontekstu krize odnosa, gubitka duhovnih orijentira i porasta individualizma, ljubav se sve češće svodi na psihološki konstrukt ili emotivni impuls. Ovaj rad polazi od pretpostavke da je ljubav višedimenzionalan fenomen koji uključuje psihološku, etičku i duhovnu dimenziju. Usporedba dvaju autora, Berta Hellingera i Ericha Fromma, pruža komplementarne uvide koji pridonose dubljem razumijevanju odnosa između psihoterapije i duhovnosti. Hellinger ljubav promatra kao pokret duše unutar obiteljskih sustava, dok je Fromm opisuje kao etički čin koji zahtijeva volju, samospoznaju i predanost. Unatoč teorijskim razlikama, oba autora smatraju da ljubav nije emocija, već unutarnja orijentacija prema istini i cjelovitosti. Analiza se temelji na hermeneutsko-komparativnom pristupu kojim se razmatraju različita tumačenja ljubavi kod Hellingera i Fromma. Poseban je naglasak stavljen na mogućnosti integracije sistemskog i individualnog pristupa u suvremenoj psihoterapijskoj praksi. Cilj je omogućiti dijalog o ljubavi kao iscjeljujućoj snazi koja povezuje psihoterapiju, duhovnost i humanističku misao.
Ovaj rad primjenjuje interpretativno-fenomenološku analizu (IPA) da bi istražio iskustvo kršćanske odgovornosti u suvremenom pluralnom društvu. Interpretativni okvir rada čini sociološka misao Željka Mardešića, a empirijski dio temelji se na intervjuima s članovima Kršćanskoga akademskog kruga. Nalazi pokazuju da sudionici kršćansku odgovornost razumiju kao refleksivan proces povezivanja osobne vjere, identiteta i svakodnevnoga djelovanja, a ne samo kao posljedicu religijske pripadnosti. Pluralno društvo doživljavaju istodobno kao izazov religijskom identitetu i kao prostor dijaloga i društvene odgovornosti. Budući da je riječ o idiografskom IPA istraživanju na malom homogenom uzorku, rezultati se ne mogu statistički poopćavati, nego pružaju produbljen uvid u iskustva sudionika i suvremene oblike kršćanske religioznosti.
Rad istražuje trajnost i značenja biblijskih imena u suvremenim društvima polazeći od pretpostavke da imenovanje nije puka jezična činjenica, nego duboko ukorijenjena kulturna praksa. Analiza 104 zemlje pokazuje da biblijska imena ustrajavaju i u visoko sekulariziranim društvima, pri čemu se otkrivaju složeni odnosi između religijske tradicije, kulturne memorije i identitetskih procesa. Biblijska imena nisu samo znak osobne religioznosti, nego funkcioniraju kao transgeneracijski nositelji kulturnog pamćenja i simboli pripadnosti, koji u različitim kontekstima mogu poprimiti nove, nerijetko i sekularizirane, konotacije. Posebna pažnja posvećena je teoriji kulturne memorije (Assmann), antropologiji imenovanja (Bodenhorn i vom Bruck) i socio-onomastičkim pristupima. Empirijski podaci – primjerice razlike u preferenciji starozavjetnih i novozavjetnih imena među kršćanskim i muslimanskim zajednicama – služe kao ilustracija šireg procesa u kojem imenovanje postaje način održavanja kulturnog kontinuiteta i artikuliranja identiteta unatoč promjenama u individualnoj religioznosti. Rad stoga otvara mogućnost za daljnju raspravu o tome kako se religijski simboli transformiraju i nastavljaju živjeti unutar kulturnih praksi modernog čovjeka.
U radu smo predstavili odnos između institucionalne i personalne religioznosti motreno iz muslimanske teološke perspektive, poslije čega smo naznačili ključne izazove koji su, posebno kod mlađih, vrlo slojeviti i koji trebaju ozbiljnu analizu. Između ostalog, riječ je o djelomičnoj institucionalnoj izmaknutosti, kao i o sve razvedenijoj interpretativnoj podlozi na koju su mlađi upućeni, uslijed čega oni teško da mogu razaznati odgovarajuću duhovno-intelektualnu nit koju bi trebali usvojiti. Također, vrijeme u kojemu živimo gotovo da podrazumijeva neprestane promjene, koje u biti zbore o dubljem nezadovoljstvu, uslijed čega je institucijski format samoga razumijevanja religioznosti često u potpunosti neatraktivan, ali, ipak ga je moguće premošćivati neposrednom upućenošću na one kojima se religijska poruka ili poduka upućuje, suživljavanjem s njima te neprestanim samoispravljanjem. To je jedan od načina da se mladim ljudima »pomogne«, ali i da se postigne institucionalna relevantnost i kredibilnost.
Istočno-jadranska obala i otoci su se tijekom ranoga novog vijeka našli na raskrižju vojno-političkih, društvenih, ekonomskih, kulturnih i drugih utjecaja i interesa, ali i raznorodnih komunikacija. Upravo su zbog mletačko-osmanskih vojnih sukoba i ratnih devastacija te potom i administrativnih zahtjeva vojnog i civilnog aparata potrebe za novim znanjima o prostoru rasle, a uz domaće i strani su stručnjaci omogućavali bolje poznavanje istočnoga Jadrana, dijelom i putem izrade karata s razmjerno vjerodostojnim prikazima prostora. Cilj je ovoga rada kroz kvalitativnu komparativnu analizu karte dijela središnje i južne Dalmacije augustinca Augustina Lubina i drugih suvremenih karata i narativnih izvora propitati doprinos Lubinove karte geografsko-kartografskom poznavanju južnodalmatinske obale i otoka te vjerodostojnosti u bilježenju kontura obalne linije, orografije, hidrografije i toponima, ali i dokumentiranju kulturnih sadržaja poput specifičnog vjerskog inventara karte (smještaj i toponimija augustinskih samostana, migracije vjernika i sl.) u 17. stoljeću.
Modern society, seeing the essence of man only in utilitarian resourcefulness, experiences an anthropological crisis. The work of Fyodor Dostoevsky allows us to consider the coexistence of the existential and the human at the level of meta-anthropological and meta-historical horizons of socio-cultural practice. Dostoevsky created a universal anthropological model based on the conceptual metaphors of »human-beast« and »human-theurgist«. In Dostoevsky's work, the metaphorical concepts of »human-beast« and »human-theurgist« appear as a single socio-cultural phenomenon reflecting man's never-ending endeavour to be human. Dostoevsky provides a religious (Orthodox-Christian) ideal of human personality, theurgic perfection achieved in the process of asceticism. The spirit and beauty of Dostoevsky's theurgic characters are born in the process of dialogue and co-creation between God and man. The transition from the bestial to the human according to Dostoevsky is a creative ascent of man with the support of God to absolute spiritual perfection. The methodological basis of the study is an interdisciplinary approach (linguistics, literary studies, psychology, philosophy, and cultural studies) to expand the understanding of anthropological modeling. The main provisions and conclusions of the study can be used in practice to adjust already known and create new principles of anthropological interpretation of literary and artistic texts and to build anthropological models.
Suvremeni roditelji pred sebe nerijetko stavljaju imperativ izvrsnosti što može narušiti kvalitetu odnosa s djetetom, ali i stvoriti izazove u suradnji s odgojno-obrazovnim djelatnicima. Intenzivno roditeljstvo multidimenzionalni je konstrukt koji uključuje pretjerano roditeljsko sudjelovanje, izbjegavanje rizika i anticipativno rješavanje problema od strane roditelja, u nastojanju da dijete zaštite od opasnosti. Brojne su negativne posljedice takvog ponašanja na učenje, samostalnost i socio-emocionalne kompetencije kod djece. U domaćoj pedagoškoj literaturi nedostaje radova o »helikopter roditeljstvu« kao podtipu intenzivnog roditeljstva u kontekstu suradnje takvih roditelja s odgojno-obrazovnim djelatnicima. Cilj rada je na temelju domaće i strane literature te prethodnih istraživanja opisati i analizirati »helikopter roditeljstvo« kao podtip intenzivnog roditeljstva i njegov utjecaj na rad odgojno-obrazovnih djelatnika te dati prijedloge za ostvarivanje suradnje s »helikopter roditeljima«. Da bi suradnja bila na obostranu korist važno je upoznati se s ovakvim tipom roditeljstva, prepoznati ga u praksi te na ispravan način pristupiti roditeljima i izgraditi suradnički odnos.
Rad obrađuje teološko-mističnu dimenziju kreposti nade u misli sv. Bonaventure, smještajući je u kontekst biblijske i skolastičke filozofsko-teološke misli. Naglašava se da je nada usmjerena prema ispunjenju Božjih obećanja i vječnom blaženstvu, a u sadašnjosti djeluje kao oslonac i snaga u kušnjama. Bonaventura je prikazuje kao sidro i temelj svih drugih nadnaravnih vrlina, koja otvara dušu božanskoj velikodušnosti, nadilazi iskustvene granice i potiče rast u vjeri i ljubavi. Posebno se razmatra nada u oproštenje unatoč grešnosti, utemeljena na Božjoj dobroti, Kristovim otajstvima i zagovoru svetaca, osobito Blažene Djevice Marije. Na kraju, rad ističe da će na putu vjernika prema vječnosti nada ustupiti mjesto potpunom gledanju Boga.
Rad predlaže »drugu epohé«: metodološku gestu koja, uz klasičnu suspenziju »vjerovanja u svijet«, dodatno suspendira pretpostavku nužne intencionalne strukture svijesti. Time se fenomenološka analiza otvara opisima iskustava bez jasne relacije subjekt–objekt (kontemplativna, mikrofenomenološka i prerefleksivna stanja). U temeljnom dijelu rada artikuliraju se tri ontološke figure takve svijesti: (1) Henryjeva autoafektivna imanencija života kao samoočitovanja bez distance; (2) budistička nedualna svjesnost (rigpa) kao »svjetlosna« prisutnost bez objekta; (3) kasnohusserlovska prerefleksivna jezgra vremena i afektivnosti, kao uvjet mogućnosti svakog akta. Rad ne napušta fenomenologiju, nego je radikalizira iznutra: od relacije prema neposrednosti, od korelacije prema očitovanju. Metodološki cilj nije mistifikacija, nego stroga deskripcija fenomena koji prethode intencionalnoj artikulaciji te pružaju podlogu za dijalog s neurofenomenologijom i kognitivnom znanošću. Ključna implikacija jest da intencionalnost nije konstitutivni aksiom, nego sekundarna organizacija svijesti.
Musical preferences are complex phenomena formed under the influence of a number of different factors. The study examined the preferences of elementary school students towards violin music in classical and pizzicato articulations and checked whether these preferences differed with respect to the gender and age of the participants, as well as the familiarity of the musical excerpts. The study was conducted on a sample of students in the second, third, fourth, sixth, seventh and eighth grades of elementary schools in Split (N = 473). For the purposes of the study, a questionnaire was constructed to collect sociodemographic data from the participants, whereas in the second part of the questionnaire, the participants assessed their level of liking for each musical fragment. The music recording contained ten excerpts of violin music, five in classical articulation and five in pizzicato articulation, each lasting approximately one minute. The results confirm that students generally show greater preferences for violin music in classical articulation than for violin music in pizzicato articulation. Furthermore, based on the results of the t-tests, it was confirmed that female students, compared to male students, and younger students, compared to older students show greater preferences for violin music in both articulations. Finally, the results of this study confirm that preferences for musical excerpts are related to the familiarity of musical excerpts. The paper emphasizes the music-pedagogical implications of the obtained results.
Starting from the perspective that the Catholic Church has historically embraced communication technologies in its evangelizing and pastoral mission, and based on Castells' theory of the networked society, as well as the fact that digital media are part of the environment in which religious communities live, this paper explores the presence of Croatian male and female communities of consecrated life in the digital media sphere. Employing content analysis, the study aims to examine the websites of communities of consecrated life in the Croatian-speaking context. In this context, official websites are understood as tools of institutional communication and as channels for transmitting the values and identity of religious life to a digitally-oriented public, where information about faith and spirituality is increasingly accessed online. The underlying assumption is that these communities have recognized the significance of websites as instruments for mediating their religious identity and the charism of the community to the wider public. The research further investigates the number of official websites maintained by communities of consecrated life, the potential differences in online presence between male and female communities, and the types of content employed to communicate their mission and religious identity. The paper concludes by interpreting the findings with particular attention to the informative and formative functions of these websites, as well as to their degree of interactivity.
To answer the question in paper's title, it is necessary to determine the idea of education (Bildung). Today, this idea is treated as undetermined and often without knowledge of tradition that produced it. The reason for calling for Bildung is that it is in essential unity with the idea of human being which has been produced by western thought. The goal of pedagogical process can be sought exclusively within the idea of human being and not heteronomous and arbitrary educational plans. The idea of Bildung, as a pedagogically well-thought-out idea and the idea of human being from which it stems are an adequate foundation for pedagogical thinking and practice. The reason for dealing with educational outcomes is that they are a dominant approach of educational policies today. The paper's central question is-does the implicit logic of educational outcomes make Bildung possible? This research tries to distinguish theoretical concepts and enable critique, as well as possible transformations of pedagogical practice.
Discrimination occurs in different areas of life and requires a systematic approach with the aim of suppressing it, and education is an indispensable element in this process. Discrimination can have long-term consequences for an individual and for society as a whole, and its timely recognition and suppression and clear condemnation are prerequisites for the creation of a fairer society. ICT is becoming more and more important in the education process, and it can be expected that it can significantly help in education about the harmfulness of discrimination. That's why the goal of this paper is to investigate how ICT can be used for education about the harmful effects of discrimination, using a survey method on the population of students of two study programs, teacher education and early and preschool education at Josip Juraj Strossmayer University in Osijek. The focus of the research is on the respondents' views on the state of discrimination in society, the respondents' personal experience of discrimination and acceptable models of education on the harmfulness of discrimination, including ICT. The results show that students of the above study courses consider it necessary to carry out education at an early age about the harmfulness of discrimination and that a combination of classical and education using ICT is the most common choice among students.
