Aim: To examine parental reading habits with preschool children in Croatia and to evaluate the reach and perceived effects of the national early literacy programme “Rođeni za čitanje” (Born to Read), with particular focus on sociodemographic differences. Methods: A cross-sectional survey was conducted among parents attending paediatric outpatient clinics across Croatia. Data were collected using an anonymous online questionnaire accessed via QR code in waiting rooms. The instrument included questions on sociodemographic characteristics, frequency of shared reading, familiarity with and ownership of programme picture books, and parental attitudes towards reading. Child socio-emotional functioning was assessed using the Strengths and Difficulties Questionnaire (SDQ). A total of 522 parents participated. Results: Mothers reported significantly more frequent reading to their children than fathers (p = 0.004; large effect size). Parental education was associated with reading frequency; parents with a university degree read more often than those with secondary education, although the relationship was non-linear. Reading frequency decreased as the number of children in the household increased, with parents of one child reading most frequently. Approximately half of the parents were familiar with the programme, and 35.6 % owned at least one programme picture book. Among those who owned them, parental evaluations were highly positive, with most reporting enjoyment, repeated requests from children to read, and perceived benefits for reading skills and habits. Conclusion: Shared reading in Croatian families is strongly shaped by sociodemographic factors, particularly parental gender, education, and family size. The “Rođeni za čitanje” programme shows high acceptability and positive perceived effects, but its population reach remains moderate. Findings highlight the importance of targeted promotion, especially among fathers and families with lower educational resources.
Cilj ovog kratkog osvrta je prikazati najčešće kliničke varijante monogenskog nasljednog dijabetesa mladih (MODY, engl. maturity onset diabetes of the young). MODY karakteriziraju autosomno dominantni način nasljeđivanja, rani klinički nastup bolesti (obično prije 25. godine života) i očuvana endogena sekrecija inzulina bez znakova za autoimuno oštećenje gušterače. Najčešći tipovi MODY dijabetesa u Europi i SAD-u su: glukokinaza-MODY (GCK-MODY), hepatocitni nuklearni faktor 1 alfa MODY (HNF1A-MODY) i hepatocitni nuklearni faktor 4 MODY (HNF4A-MODY). Specifične značajke mogu ukazivati na posebne podtipove MODY-a, kao što su ciste na bubregu (HNF1B-MODY), makrosomija i/ili novorođenačka hipoglikemija (HNF4A-MODY), egzokrina disfunkcija gušterače ili ciste na gušterači (CEL-MODY) ili oštećenje sluha i majčino nasljeđivanje dijabetesa (mitohondrijski dijabetes) Podtipovi MODY dijabetesa su izvrstan klinički primjer personalizirane medicine u dijabetesu u kojoj genetska dijagnoza bolesti prognozira klinički tijek bolesti i odgovor na specifičnu terapiju. Ne postoje uniformni klinički kriteriji za postavljanje dijagnoze MODY dijabetesa te je potrebno iskustvo i dobra klinička sumnja koju je potrebno potvrditi genetskim testiranjem.
Trombocitopenija je najčešći hematološki poremećaj u novorođenčadi, posebice one liječene u neonatalnim jedinicama intenzivnog liječenja. Premda najčešće blaga i samoograničavajuća u terminske novorođenčadi, u nezrelih i kritično bolesnih može biti teška i zahtijevati liječenje.Transfuzija trombocita jedini je terapijski postupak korekcije trombocitopenije koji osim očekivanih dobrobiti u onih u kojih se primjenjuje može imati i neželjene nuspojave i djelovanja. Saznanja da stupanj trombocitopenije ne korelira s pojavnošću krvarenja u pogođene (čak i vrlo nezrele) novorođenčadi, te moguća neželjena djelovanja adultnih trombocita koji se daju u korekciji trombocitopenije nalaže preispitivanje opravdanosti profilaktičke transfuzije u novorođenčeta koje ne krvari. Rezultati recentnih studija preporučuju niži prag vrijednosti trombocita (25x109/L) kao kriterij za transfuziju trombocita, čak i u izrazito nezrele nedonoščadi bez znakova krvarenja, kao sigurne i manje štetne od kriterija višeg praga (50x109/L).
Necrotizing enterocolitis is a multifactorial disease with complex pathogenesis, predominantly affecting preterm babies and representing neonatal urgency, still with high mortality and long-term morbidity, considering gastrointestinal complications, somatic growth retardation, and secondary lung and brain lesions. Although complex pathogenesis exists, three main risk factors are: intestinal immunological immaturity, intestinal colonization with pathogenic bacteria (dysbiosis), and enteral formula feeding. Clinical and scientific knowledge explain complex pathogenesis and create a basis for the implementation of novel nutritional and pharmacological measures for the purpose of disease prevention. The aim of this work is epidemiological, clinical, immunological, and microbiological knowledge integration for the implementation of novel preventive and therapeutic strategies. Necrotizing enterocolitis in term newborns with different pathogenesis and clinical presentation is not the subject of this text.
Karcinom štitnjače rijetka je, ali najčešća maligna bolest endokrinog sustava u djece i adolescenata. Biološko ponašanje karcinoma štitnjače u ovoj skupini razlikuje se od onoga u odraslih bolesnika. U pedijatrijskoj populaciji karcinomi štitnjače često su veći u trenutku dijagnoze, češće pokazuju lokalnu invaziju te sklonost metastaziranju u cervikalne limfne čvorove i udaljene organe. Unatoč agresivnijoj prezentaciji i povećanom riziku od recidiva, dugoročna prognoza bolesti u djece i adolescenata ostaje izvrsna. U posljednjih nekoliko desetljeća bilježi se značajan porast incidencije karcinoma štitnjače u pedijatrijskoj populaciji. Najčešći histološki tip je papilarni karcinom štitnjače, dok su ostali oblici znatno rjeđi. Karcinom se najčešće dijagnosticira u adolescenciji i obično se prezentira kao asimptomatski čvor štitnjače. Iako su čvorovi štitnjače u djece rijetki, njihov maligni potencijal znatno je veći nego u odraslih, što zahtijeva poseban oprez u dijagnostičkom pristupu. Među najvažnijim rizičnim čimbenicima ističu se izloženost ionizirajućem zračenju, genetski sindromi, obiteljska pojavnost bolesti te određene autoimune bolesti štitnjače. Ultrazvučni pregled predstavlja temelj dijagnostičke obrade, pri čemu pojedina ultrazvučna obilježja značajno povećavaju sumnju na malignu bolest. Aspiracijska biopsija tankom iglom ostaje zlatni standard u procjeni sumnjivih čvorova. Pravodobno prepoznavanje rizičnih kliničkih i slikovnih obilježja ključno je za rano postavljanje dijagnoze, optimalno liječenje i očuvanje izvrsne prognoze karcinoma štitnjače u djece i adolescenata.
Hipotireoza je stanje snižene aktivnosti štitne žlijezde koje nastaje radi manjka tireoidnih hormona. Dva su glavna hormona koje sintetizira štitna žlijezda: trijodtironin (T3) i tiroksin (T4), odnosno njihove slobodne frakcije (FT3 i FT4). Njihova sekrecija regulirana je razinom tireotropnog hormona (TSH) koji se izlučuje u prednjem režnju hipofize. Povišene razine TSH ukazuju na smanjenu produkciju T3 i T4 odnosno primarnu hipotireozu. Tireoidni hormoni zaduženi su za regulaciju metaboličkih funkcija u organizmu potičući sintezu proteina, ugljikohidrata i lipida, metabolizam vitamina te aktivnost enzimskih sustava i faktora rasta. Hormoni štitnjače potiču rast djeteta, a posebno je važna uloga u rastu i razvoju središnjeg živčanog sustava s obzirom na to da nedostatak hormona štitnjače već u fetalnom razdoblju dovodi do nepovratnih oštećenja neurokognitivnih funkcija mozga. Poremećaji rada štitne žlijezde najčešće su endokrinopatije dječje dobi. Hipotireoza može biti prisutna na rođenju (kongenitalna) ili se razviti kasnije (stečena hipotireoza). Najčešći uzrok kongenitalne hipotireoze je tiroidna disgeneza (oko 85 %), dok je dishormonogeneza prisutna u oko 15 %. Novorođenački probir omogućuje ranu detekciju bolesti. Globalno, najčešći uzrok stečene hipotireoze je deficit joda, međutim u razvijenim zemljama to je kronični autoimuni tireoiditis (Hashimotov tireoiditis). Centralna hipotireoza je rijetka i može biti udružena s manjkom drugih hormona hipofize. Kongenitalna hipotireoza zahtjeva što raniju nadomjesnu terapiju L-tiroksinom da bi prevenirali moguća neurokognitivna oštećenja. U djece sa stečenom hipotireozom također je neophodno uvesti nadomjesnu terapiju L-tiroksinom da bi omogućili normalan rast i razvoj kao i neurokognitivni razvoj. Cilj terapije je održati TSH < 5 mIU/l, a FT4 (ili T4) u gornjoj polovici normalnih vrijednosti, uz eliminaciju svih simptoma i znakova vezanih za hipotireozu.
In 2025, the European Resuscitation Council (ERC) published updated guidelines for newborn resuscitation and support of transition of infants at birth (Newborn Resuscitation and Support of Transition of Infants at Birth), based on the recommendations of the International Liaison Committee on Resuscitation (ILCOR), targeted literature reviews, and expert consensus. These guidelines cover the topics of neonatal resuscitation education and training, thermoregulation, care of the umbilical cord after birth, initial assessment, assessment of patency and interventions to secure the patency of the airway, support of breathing and circulation, emergency vascular access, access to resuscitation in the resource-limited setting, resuscitation in the out-of-hospital setting, communication with parents, and contain considerations of ethical issues related to resuscitation of newborns. The aim of this review is to briefly present and analyze the most important changes compared to the previous guidelines, with an emphasis on clinically relevant changes.
Cilj rada je prikazati ključne principe komunikacije u neonatologiji, s naglaskom na odnos neonatologa i roditelja u jedinici intenzivnog liječenja novorođenčadi. Komunikacija se razmatra kao strukturiran, kontinuiran proces koji uključuje dijete, obitelj i medicinski tim te obuhvaća prijem u jedinicu intenzivnog liječenja, priopćavanje loših vijesti i donošenje odluka u kontekstu gestacije na granici preživljenja i kroničnih komplikacija. Rad sintetizira suvremene spoznaje, edukacijske modele i praktične preporuke, uključujući strukturirane komunikacijske pristupe, aktivno slušanje i uvažavanje emocija, ilustrirane kliničkim scenarijima. Sustavno razvijanje komunikacijskih vještina neonatologa poboljšava ishode liječenja, iskustvo obitelji i funkcioniranje tima, osobito u visoko stresnom okruženju jedinice intenzivnog liječenja novorođenčadi.
Dišna patnja (respiratorni distres sindrom, RDS) je najčešće stanje zbog kojeg se novorođenčad zaprima na novorođenački odjel intenzivne terapije. Odgovarajući izbor respiratorne potpore značajno može utjecati na preživljavanje novorođenčad, kao i na nastajanje dugoročnih posljedica. U glavnine je neinvazivna respiratorna potpora dovoljna za optimalan ishod. Izbor najbolje metode neinvazivne ventilacije najviše ovisi o gestacijskoj dobi (GD) i rodnoj masi novorođenčeta, ali i iskustvu medicinskog tima. U pregledu su iznesene preporuke optimalnog postupanja s novorođenčadi različite zrelosti s različitom težinom dišne patnje. Kontinuirani pozitivni plućni tlak (engl. continuous positive airway pressure, CPAP) ostaje najbolja metoda neinvazivne ventilacije (NIV), ali u nedonoščadi GD 28 i više tjedana gotovo da i nema prednosti pred nosnom kanilom visokog protoka (engl. high-flow nasal cannula, HFNC). I dalje velik udio veoma male nedonoščadi zahtijeva primjenu surfaktanta. Ako ga je potrebno dati, to se mora učiniti što ranije, kako bi učinak bio optimalan. Unatoč postojanju jasnih smjernica za ventiliranje novorođenčadi s RDS-om, kao i za davanje surfaktanta, klinička procjena i iskustvo tima je često najvažnije.
Termin "visoki rast" odnosi se na tjelesnu visinu koja značajno premašuje prosjek za dob i spol referentne populacije. Dijete je visokog rasta ako je tjelesnom visinom iznad 97. centile, odnosno više od dvije standardne devijacije iznad populacijskog prosjeka. U ovom preglednom članku sistematiziraju se kliničke značajke važne za razlikovanje fizioloških varijacija od patoloških uzroka visokog rasta, a navode se i općenite preporuke vezane uz dijagnostiku i liječenje. Najprije je potrebno procijeniti radi li se o visokom rastu u djeteta normalnog ili neuobičajenog izgleda. Kod djece normalnog izgleda najčešće se radi o nepatološkom visokom rastu, dok su sekundarni i endokrino uvjetovani poremećaji rasta puno rjeđi. Kod djece koja su neuobičajenog izgleda ili dismorfnih obilježja, dijagnozu prema konkretnom sindromu usmjeravaju podatci o proporcionalnosti ili neproporcionalnosti, vremenu ubrzanja rasta te dodatna fenotipska obilježja. Premda detaljna dijagnostička obrada koja uključuje hormonske i druge ciljane pretrage te genetsku analizu najčešće nije potrebna, u nekim slučajevima ona može biti presudna, jer o njoj ovisi terapijski pristup. Također, za dijete s visokim rastom važno je predvidjeti konačnu visinu u odrasloj dobi te pružiti racionalan savjet o dosezima terapijskih intervencija. Budući da je primjena visokih doza spolnih hormona s ciljem što ranijeg zatvaranja epifiznih ploča rasta povezana s kratkoročnim i dugoročnim neželjenim pojavama, danas se za redukciju rasta kod ekstremno visokih adolescenata uglavnom preporučuje bilateralna perkutana epifiziodeza.
Multipla endokrina neoplazija (MEN) označava skupinu rijetkih, no klinički dobro definiranih sindroma karakteriziranih sklonošću razvoja tumora endokrinih žlijezda i neuroendokrinih tumora. Nasljeđuju se autosomno dominantno, s visokim stupnjem penetrantnosti, a svaki od sindroma uzrokovan je mutacijama jednog od dobro definiranih gena koji imaju ulogu u tumorogenezi. Mutacije gena MEN1 uzrokuju MEN1 sindrom karakteriziran hiperparatireoidizmom, adenomima hipofize i neuroendokrinom tumorima probavnog trakta. MEN2 sindrom uzrokovan je mutacijama proto-onkogena RET, a obilježen je pojavom medularnog karcinoma štitnjače, feokromocitoma te hiperparatireoidizma u MEN2A, odnosno specifičnog fenotipa i ganglioneuroma u MEN2B sindromu. MEN4 blaža je fenokopija MEN1 sindroma uzrokovana mutacijama u genu CDKN1B, dok MEN5 sidrom uzrokovan mutacijama MAX gena obilježava pojava feokromocitoma, paraganglioma i adenoma hipofize. Na dijagnozu MEN sindroma možemo posumnjati kod pojave dva ili više tumora endokrinih žlijezda u pojedinca ili unutar iste obitelji, posebice ako se javljaju već u dječjoj dobi. Sustavnim pretraživanjem i analizom literature nastojali smo dati pregled svih pet tipova sindroma. Posebno smo željeli naglasiti da iako su pojedini sindromi fenotipski dobro definirani, vrsta tumora i dob pojavljivanja, pa tako i klinička slika, mogu se značajno razlikovati i unutar iste obitelji. U ovih je bolesnika izuzetno važno genetski potvrditi dijagnozu te učiniti probir i postaviti dijagnozu zahvaćenim članovima obitelji već od najranije dobi. Profilaktičkim liječenjem agresivnih tumora poput medularnog karcinoma štitnjače te sustavnim traganjem za mogućim tumorskim oboljenjima moguće je značajno promijeniti tijek ove bolesti.
Ozljeda bijele tvari (OBT), prije poznata kao periventrikularna leukomalacija, glavni je uzrok cerebralne paralize i neurokognitivnih deficita kod prijevremeno rođene djece, posebno onih rođenih prije 32. tjedna trudnoće. Glavni rizični čimbenici su hipoksija-ishemija te infekcija ili upalni odgovor. Ozljede se dijele na makroskopske cistične, mikroskopske cistične i difuzne necistične, pri čemu danas dominira difuzni tip, koji je više povezan s kognitivnim i bihevioralnim nego motoričkim problemima. Dijagnoza se postavlja ultrazvukom ili MRI-jem, a istraživanja traže nove tretmane i prenatalne markere ozljede. Perinatalni moždani udari su cerebrovaskularni poremećaji koji se javljaju u mozgu u razvoju od 20. tjedna trudnoće do 28 dana nakon rođenja. Ovdje dajemo pregled različitih oblika perinatalnog moždanog udara kod nedonoščadi, ispitujemo potencijalne čimbenike rizika, kliničke manifestacije i pristupe liječenju te završavamo raspravom o ishodima i strategijama usmjerenima na poboljšanje kvalitete života pogođene djece i njihovih obitelji.
Bronhopulmonalna displazija najčešća je kronična plućna bolest izrazito prijevremeno rođene novorođenčadi i važan uzrok dugoročnog respiratornog morbiditeta. Nastaje multifaktorijalno, ponajprije kao posljedica nezrelosti pluća te mehaničkih, oksidativnih i upalnih ozljeda. Budući da specifično kauzalno liječenje ne postoji, suvremeni pristup temelji se na sprječavanju i ograničavanju plućne ozljede tijekom antenatalnog, ranog postnatalnog i kasnijeg neonatalnog razdoblja.U antenatalnom razdoblju ključne mjere uključuju primjenu glukokortikoida, optimizaciju trudnoće te planiranje poroda u ustanovama s visokom razinom neonatalne skrbi. U ranom postnatalnom razdoblju prioritet čini rana neinvazivna respiratorna potpora uz ciljanu oksigenaciju, dok se invazivna ventilacija primjenjuje selektivno uz zaštitne ventilacijske strategije. Surfaktant se daje prema kliničkoj indikaciji, što ranije i manje invazivnim tehnikama, a kofein-citrat se primjenjuje rutinski od prvog dana života zbog povoljnog učinka na respiratornu stabilnost i smanjenje ventilacijske ovisnosti. Vitamin A može biti koristan u odabranih bolesnika, dok su postnatalni glukokortikoidi rezervirani za novorođenčad s visokim rizikom i dugotrajnom ventilacijskom ovisnošću.Uz respiratorne i farmakološke intervencije, važan dio prevencije čine adekvatno upravljanje tekućinom, nutritivna potpora majčinim mlijekom, prevencija infekcija te kontinuirana klinička procjena i individualizacija terapije. Holistički i fazno organiziran pristup trenutačno predstavlja najučinkovitiji način smanjenja učestalosti i težine bronhopulmonalne displazije te ostaje ključan za poboljšanje dugoročnih ishoda u ovoj izrazito osjetljivoj populaciji.
Doktorica Vera Bekavac - Škarica je bila prva pedijatrica u Splitu i Dalmaciji. Nakon završene specijalizacije 1926. godine zaposlila se u Civilnoj bolnici u Splitu kao voditeljica nahodišta što predstavlja početak organizirane pedijatrijske skrbi u gradu. Nahodišta su bila preteče današnjih dječjih odjela i bolnica. To su bile ustanove namijenjene prihvaćanju i zbrinjavanju napuštene djece i to prvenstveno novorođenčadi. Postupnom reorganizacijom nahodišta u zasebnom paviljonu Civilne bolnice u Splitu, dr. Vera Bekavac - Škarica 1934. godine osniva prvi Dječji odjel u Dalmaciji. Odjel je imao 15 kreveta za dojenčad i malu djecu. U srpnju 1946. Odjel se premješta u novu bolnicu na Firulama gdje se nalazi do danas. Odjel se postupno razvija organizacijski, kadrovski i stručno te 1987. godine postaje Klinika za pedijatriju. Izvanbolnička skrb i liječenje djece se u Splitu nakon Drugog svjetskog rata provodila u Domu zdravlja i to u Dječjem dispanzeru i Školskoj poliklinici. Danas izvanbolničku pedijatrijsku službu obavljaju pedijatri bilo kao djelatnici Doma zdravlja ili privatnici u zakupu, privatne pedijatrijske poliklinike i pedijatri u drugim privatnim zdravstvenim ustanovama. Školska medicina djeluje kao preventivna služba u sklopu nastavnog zavoda za javno zdravstvo.
Elektroencefalografija (EEG) predstavlja nezamjenjivu neurofiziološku metodu u suvremenoj neonatalnoj medicini. Kombinacija kontinuiranog video-EEG monitoringa (cvEEG) i amplitudno integriranog EEG-a (aEEG) omogućuje pravovremenu detekciju subkliničkih konvulzija, objektivnu procjenu oporavka moždane funkcije te stratifikaciju rizika kod novorođenčadi s encefalopatijom. Klasifikacija neonatalnih napadaja Međunarodne lige protiv epilepsije (engl. International League Against Epilepsy, ILAE) te objavljivanje stručnih smjernica za primjenu i interpretaciju elektroencefalografije Američkog društva za kliničku neurofiziologiju (engl. American Clinical Neurophysiology Society, ACNS) postavili su EEG u središte dijagnostičkog procesa i omogućili standardizaciju kliničke prakse.
Dijabetes melitus tip 1 (DM1) je autoimuna bolest, a koji rezultira gubitkom endogene proizvodnje inzulina. Paradigma liječenja DM1 se značajno promijenila u posljednjih nekoliko godina te uporaba novih tehnologija uključujući kontinuiranog mjerenja glukoze u stvarnom vremenu i inzulinski pumpi pružaju značajno bolju regulaciji bolesti. Bez obzira na sve i dalje roditeljima i djeci, ali medicinskim djelatnicima predstavlja veliko opterećenje zbrinjavanje djece i adolescenata tijekom akutne bolesti. Najčešće tijekom akutne bolesti dolazi do povišenja razina glukoze, ali i u većini slučajeva dolazi do porasta razine ketona. Nasuprot tome, akutne gastroenterološke bolesti (proljev i povraćanje) mogu snižavati razine glukoze s povećanim rizikom od hipoglikemije. Cilj ovog preglednog članka je prezentirati nove spoznaje u liječenju i zbrinjavanju akutnih bolesti pedijatrijskih pacijenata s DM1.
Hypospadias and cryptorchidism are common congenital anomalies of the male reproductive system, which, when occurring together, particularly in more severe forms, may indicate a disorder of sex development (DSD). Endocrinological evaluation of these infants is crucial for distinguishing isolated anatomical variants from manifestations of complex endocrine or genetic disorders that require specific diagnostic and therapeutic approaches. Male sex differentiation is a complex process dependent on the coordinated activity of numerous genes and hormones during critical periods of embryonic development. Defects at any stage of this process may result in hypospadias, cryptorchidism, or their combination. Initial assessment includes a detailed clinical examination with an objective evaluation of the degree of external genitalia masculinization, ideally using standardized scoring systems. Particular attention is required for high-risk clinical signs such as bilaterally nonpalpable gonads, severe proximal hypospadias, micropenis, or genital hyperpigmentation. Hormonal evaluation should be temporally optimized to utilize the diagnostic window of "minipuberty" during the first 3-6 months of life, when gonadotropins and sex hormones are physiologically elevated. Basal hormonal assessment includes measurement of LH, FSH, testosterone, AMH, and inhibin B, while in cases of suspected specific steroidogenesis disorders, dihydrotestosterone, androstenedione, and 17-hydroxyprogesterone are measured. Outside the minipuberty period, stimulation tests are required. Karyotyping and molecular analysis are fundamental diagnostic procedures, and the application of NGS DSD panels and whole-exome sequencing enables etiological diagnosis in a significant proportion of cases. Imaging studies, primarily pelvic ultrasound, are used to assess the presence and position of gonads and identify internal genital structures. A multidisciplinary approach, including pediatric endocrinologists, urologists, clinical geneticists, and psychologists, is essential from the earliest stage of evaluation. Decisions regarding sex assignment must be individualized and based on diagnosis, prognosis of sexual function, and fertility potential. Long-term follow-up must be conducted in specialized centers with specially trained multidisciplinary teams, extend into adulthood, and include monitoring of reproductive function, psychosexual development, and the risk of gonadal malignancy.
Uvod: Akutne respiratorne infekcije su najčešće bolesti u dječjoj populaciji. Klinička prezentacija virusnih i bakterijskih infekcija je često preklapajuća što otežava razlikovanje na temelju simptoma. Suvremena molekularna dijagnostika omogućuje istovremenu detekciju više respiratornih mikroorganizama s brzim rezultatom. Cilj ovog istraživanja je odrediti učestalost i raspodjelu respiratornih mikroorganizama među djecom i mladima. Metode: U istraživanje su uključeni svi simptomatski izvanbolnički pacijenti dobi od 0-18 godina koji su se javili na testiranje između 1. siječnja i 31. prosinca 2024. godine u Nastavni zavod za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije u Splitu, koristeći multiplex real-time PCR za 13 respiratornih patogena Rezultati: Od 7 516 napravljenih panela, zabilježeno je 5 264 (70 %) pozitivnih panela. Kako su neki paneli bili pozitivni na dva ili više mikroorganizama, zabilježeno je ukupno 6 690 pozitivnih rezultata, pretežno virusnih (85,4 %). Dominirale su monomikrobne infekcije (80,5 %). Rinovirus je zabilježen u 42,8 % pozitivnih rezultata, potom virus influence A (10,5 %), virus parainfluence (8,8 %), respiratorni sincicijski virus (8,7 %), Mycoplasma pneumoniae (6,1 %), Bordetella pertussis (4,8 %), adenovirus (4,8 %), humani metapneumovirus (4,5 %), SARS-CoV-2 (4,1 %), Chlamydia pneumoniae (3,7 %), virus influence B (1,2 %), Bordetella parapertussis (0,1 %) te Legionella pneumophila s jednim pozitivnim rezultatom. Koinfekcije su detektirane u 19,5 % panela. Najviše pozitivnih panela zabilježeno je u prvom tromjesečju godine (46,3 %). Zaključci: Premda su virusni mikroorganizmi najčešći u svim dobnim skupinama, potreban je dobno prilagođen klinički pristup: u dojenčadi i predškolske djece dobi virusna etiologija treba biti primarna dijagnostička pretpostavka, dok u školske djece i adolescenata treba razmotriti i bakterijske uzročnike, osobito u slučaju produljenih ili atipičnih simptoma.
Normalna progresija pubertetskog razvoja i uspostava menstruacijskih ciklusa važni su pokazatelji općeg zdravstvenog stanja. Obradu bi trebalo napraviti u djevojaka u kojih ne nastupi razvoj dojki do 13. godine, menarha do 15. godine (primarna amenoreja), koje nemaju normalnu progresiju pubertetskih promjena ili razviju sekundarnu amenoreju (izostanak krvarenja dulji od 3 mjeseca, ako su ciklusi redoviti ili dulje od 6 mjeseci, ako su ciklusi neredoviti). Primarna i sekundarna amenoreja mogu biti uzrokovane nizom prirođenih ili stečenih patoloških stanja. Inicijalna obrada započinje detaljnom anamnezom i kliničkim pregledom te laboratorijom obradom kojom se isključuju druge kronične bolesti i omogućuje razlikovanje hipogonadotropnog i hipergonadotropnog hipogonadizma. Daljnja obrada uključuje radiološku, ginekološku i genetsku obradu, ovisno o kliničkoj sumnji. Medikamentozno liječenje hipogonadizma najčešće se provodi primjenom kombinirane hormonske nadomjesne terapije estrogenima i progesteronom. Nadomjesnim liječenjem potiče se razvoj sekundarnih spolnih oznaka i uspostava redovitih menstruacijskih ciklusa, no tijekom puberteta terapija je nužna i radi poticanja tjelesnog rasta i mineralizacije kostiju, a kasnije radi prevencije kardiovaskularnih bolesti, osteoporoze i neuroprotektivnog djelovanja. Pojedine bolesti zahtijevaju specifično medikamentozno ili kirurško liječenje. Pravovremenim prepoznavanjem patoloških stanja koja dovode do primarne ili sekundarne amenoreje omogućuje se očuvanja reproduktivnog zdravlja bolesnica te ciljani probir i liječenja drugih pridruženih bolesti.
Childhood obesity is a major public health problem of the 21st century worldwide. Today, childhood obesity is considered a chronic, relapsing disease that begins with unnecessary accumulation of adipose tissue, excessive weight gain, the development of serious comorbidities, and a decrease in quality of life and shortened life expectancy. The most commonly mentioned comorbidities are type 2 diabetes and hyperlipidemia, but there are also many other negative health consequences (orthopedic, pulmonary, gynecological, etc.). The etiology of obesity is multifactorial and includes genetic predisposition, environmental factors, socio-economic and behavioral factors. Childhood obesity often continues into adolescence, but it also increases the risk of obesity in adulthood. Treatment of obesity in children includes various treatment modalities. These are changes in health behavior and lifestyle, pharmacological, psychological, motivational, metabolic, and surgical interventions. The first step in treatment is considered to be a change in health behavior and lifestyle. This intervention includes nutritional support aimed at changing irregular and establishing long-term correct eating habits, and can be combined with drug and surgical treatment. The addition of anti-obesity medications to an intervention that affects health behavior and lifestyle is considered a step that should be taken immediately after the diagnosis of obesity. Together, these two treatment modalities show promise in achieving effective obesity management. The use of anti-obesity medications in children must be rational because there is still insufficient knowledge about the impact of these medications on the growth and development of the child. Effective treatment of obesity requires a multidisciplinary approach that addresses not only physical aspects but also socioeconomic and other factors, as well as overcoming the obstacles that exist in treating obesity in children.
