Introduction: Infertility affects a significant proportion of couples worldwide and may be associated with psychological difficulties. Assisted reproductive technologies (ART), including in vitro fertilization (IVF), provide a solution but are associated with emotional challenges such as anxiety, depression, and stress, which may impact treatment outcomes. Respondents and methods: The study involved 200 women undergoing IVF at the Clinic for Gynecology and Obstetrics. Psychological distress was assessed using the CORE-OM questionnaire before treatment. One year later, respondents were contacted to determine IVF outcomes. Statistical analyses explored the association between psychological factors and treatment success. Results: Higher levels of depressive symptoms were found to have negative implications for IVF outcomes. Regression analysis confirmed that depression was the only significant negative predictor of treatment success. Self-directed risk behaviors showed a trend toward significance, while anxiety and overall risk behaviors, although correlated with IVF outcomes, did not emerge as significant predictors in the regression model. Conclusion: The results showed that higher levels of depressive symptoms were associated with less favorable IVF outcomes, while the association with anxiety was not confirmed in the regression analysis. Integrating psychological support into infertility treatment may contribute to improved success rates and enhanced well-being of patients. Future research should include biological factors and longitudinal designs to provide a more comprehensive understanding of the issue.
Nelson's syndrome (NS) is a rare but serious condition that may develop in patients with Cushing’s disease following bilateral adrenalectomy (BLA), a surgical intervention employed to control hypercortisolism. NS is characterized by the progressive enlargement of adrenocorticotropic hormone (ACTH)-secreting pituitary adenomas, leading to markedly elevated circulating ACTH levels, diffuse skin hyperpigmentation, and neurological deficits secondary to local mass effects. The pathogenesis of NS primarily involves the removal of cortisol-mediated negative feedback on the hypothalamic-pituitary-adrenal (HPA) axis, which promotes corticotroph tumor proliferation and unchecked ACTH hypersecretion. Genetic mutations, notably in USP8 and BRAF, have been implicated in potentiating tumor aggressiveness. Recent advances in diagnostic practices emphasize dynamic contrast-enhanced magnetic resonance imaging (MRI) and sensitive biochemical assays, which have increasingly supplanted reliance on overt clinical features alone. Therapeutic modalities encompass transsphenoidal surgical resection, radiation therapy, and pharmacological agents such as pasireotide, a somatostatin receptor analogue. Novel therapies like temozolomide, inhibitors of the PI3K/AKT/mTOR signaling axis, and immune checkpoint inhibitors are currently under investigation for refractory or rapidly progressing cases. Nonetheless, management challenges persist, particularly regarding tumor recurrence, treatment resistance, and long-term complications, including hypopituitarism and infection-related morbidity, all of which significantly impair the quality of life. This review integrates contemporary understanding of NS, with emphasis on its molecular pathophysiology, evolving diagnostic landscape, clinical spectrum, and emerging treatment strategies. It further highlights the prophylactic utility of pituitary radiotherapy and the importance of vigilant ACTH surveillance post-BLA. Optimal outcomes necessitate a multidisciplinary, individualized approach focused on early detection, targeted interventions, and continuous follow
Uvod: Većina prijeloma gornjih i donjih ekstremiteta zahtijeva konzervativno liječenje. Imobilizacije sprječavaju pokretljivost zglobova te drže frakturne ulomke u povoljnom položaju kako bi se omogućilo optimalno cijeljenje prijeloma. Bolesnici se na različite načine suočavaju s izazovima koji slijede nakon postavljanja imobilizacije. Cilj: Cilj je ispitati kvalitetu života bolesnika prilikom konzervativnog liječenja prijeloma gornjih ili donjih ekstremiteta. Utvrditi postoje li razlike u ocjeni kvalitete života među ispitanicima s obzirom na mjesto prijeloma i neke socio-demografske osobitosti. Ispitanici i metode: U istraživanje su uključena 123 bolesnika oba spola, svih dobnih skupina s prijelomom gornjeg ili donjeg ekstremiteta, koji su liječeni konzervativno. U svrhu prikupljanja podataka koristio se upitnik Svjetske zdravstvene organizacije – Subjektivna ocjena zdravlja (SF-36). Značajnost razlike testirana je pomoću Mann-Whitney U testa. Rezultati: Kvaliteta života bolesnika s prijelomom gornjeg ekstremiteta lošija je u odnosu na bolesnike s prijelomom donjeg ekstremiteta. Uočena je značajna razlika u odnosu na spol bolesnika, pri čemu bolesnici ženskoga spola kvalitetu života procjenjuju lošijom u odnosu na bolesnike muškoga spola. Kvaliteta života u odnosu na dob bila je bolja za mlađe bolesnike, a u odnosu na radni status lošija za bolesnike koji su nezaposleni. Zaključak: Kvaliteta života bolesnika tijekom konzervativnog liječenja prijeloma gornjeg ili donjeg ekstremiteta zahtijeva integrirani pristup koji obuhvaća fizikalnu, emocionalnu, socijalnu i psihološku dimenziju skrbi. Uspješno upravljanje s boli, pravilna fizioterapija, psihološka podrška i angažman obitelji, čimbenici su koji doprinose optimalnom ishodu liječenja. Sveobuhvatna briga omogućuje bolesnicima da se brže vrate svojim normalnim aktivnostima i postignu visoku kvalitetu života nakon prijeloma.
Research on sarcopenia in patients with schizophrenia is still in its infancy. The aim of our work was to review the literature on sarcopenia in people with schizophrenia. The literature was searched using the PubMed and Google scholar databases. Sarcopenia and schizophrenia share certain etiological processes and risk factors. People with schizophrenia have an increased risk of developing sarcopenia, as well as an increased prevalence of sarcopenia. As a screening tool for sarcopenia, the Ishii test is recommended, but the SARC-F can also be used. Bioelectrical impedance and dynamometer are used for diagnosis. Exercise, a protein-rich diet and protein supplements play a role in its prevention and treatment. Additional research is needed on common etiological processes and possible therapeutic interventions. Despite the scarce data, given the prevalence and the risks it carries, sarcopenia should not be omitted from the care of patients with schizophrenia.
Background: Spinal anesthesia (SA) is widely utilized in elderly patients due to its benefits, such as reduced postoperative morbidity and decreased opioid requirements. Despite these advantages, SA-induced hypotension (SAIH) is a significant concern, especially in geriatric patients with compromised cardiovascular function. The Bezold-Jarisch reflex (BJR), which mediates bradycardia and hypotension, plays a crucial role in SAIH. Objective: This review aims to evaluate the effectiveness of prophylactic intravenous ondansetron in preventing hypotension and a decrease in cardiac output following SA in elderly patients undergoing elective surgery. Mechanism of Action: Ondansetron, a 5-HT3 receptor antagonist, is commonly used to prevent nausea and vomiting. However, 5-HT3 receptors also participate in cardiovascular reflexes, particularly in the activation of BJR, leading to hemodynamic instability. By blocking these receptors, ondansetron may mitigate the incidence of SAIH by reducing vagally mediated bradycardia and vasodilation. Clinical Evidence: Numerous studies have investigated the role of ondansetron in stabilizing blood pressure and heart rate after SA. While earlier trials primarily focused on obstetric populations, recent research suggests that ondansetron effectively reduces SAIH, bradycardia, and vasopressor requirements in elderly patients undergoing non-obstetric surgeries. A mixed-population meta-analysis of 25 randomized controlled trials confirmed ondansetron's ability to reduce the incidence of SAIH and bradycardia, with a decreased need for vasopressor interventions. Conclusion: Current evidence suggests that prophylactic ondansetron administration may enhance hemodynamic stability in elderly patients undergoing SA, potentially reducing the need for vasopressor support. Further large-scale studies are required to establish standardized dosing protocols and confirm long-term benefits in this population.
Introduction: Preterm birth is a matter of significant concern due to its association with increased perinatal morbidity and mortality. While various causes of preterm birth have been identified, there are still unknown factors that pose challenges in terms of diagnostics and therapy. Case report: Presents COVID positive tertiparous women in second trimester, with an uneventful course of pregnancy, admitted at the Clinic with symptoms of abdominal pain, vaginal bleeding, fever, accompanied by vaginal discharge containing liquid blood and coagula. Notably, the patient expelled a cloth of necrotic tissue from the uterus, exhibiting visible accumulations of fibrin and abundant inflammatory infiltrates of neutrophils, suggesting NETosis as potential cause. These manifestations gradually led to the development of symptoms consistent with chorioamnionitis, ultimately resulting in a preterm birth at 27 weeks of gestation. Conclusion: In similar cases involving complicated pregnancies leading to preterm birth, it is important to consider NETosis as a potential differential diagnosis.
Rak vrata maternice je globalni javnozdravstveni problem. Rješenje ovog malignoma moguće je uspješno provedenim mjerama na trima razinama prevencije. Primarna prevencija uključuje cijepljenje protiv infekcije humanim papiloma virusom, glavnog etiološkog čimbenika zloćudne preobrazbe vrata maternice i sigurne spolne prakse. Usprkos postojanju vrlo učinkovitih cjepiva u sprječavanju infekcije najčešćim visokorizičnim genotipovima humanog papiloma virusa, procijepljenost protiv ovog virusa u mnogima je zemljama suboptimalna. Čimbenici koji pozitivno utječu na cijepljenje usko su povezani s razinom znanja i percepcijom rizika povezanog s infekcijom te bi dobro poznavanje virusa i njegovih komplikacija moglo omogućiti povećanje prihvatljivosti cjepiva protiv humanog papiloma virusa i time poboljšati pokrivenost cijepljenjem. Sekundarna prevencija obuhvaća rano otkrivanje i probir raka vrata maternice. Uspješnost provedbe probira je različita diljem svijeta i ovisi o nizu čimbenika povezanih s korisnicama, zdravstvenim sustavom i pružateljima usluga koji su u međusobnoj interakciji. Razumijevanje specifičnih prepreka koje ometaju rano otkrivanje i probiranje ključno je za razvoj ciljanih intervencija i politika za poboljšanje ishoda raka vrata maternice u različitim populacijama. Tercijarnom prevencijom ženama s novo dijagnosticiranim rakom vrata maternice treba omogućiti liječenje adekvatnim načinima jer dostupna pravovremena dijagnoza i visokokvalitetno liječenje osigurava i bolje ishode liječenja. Sveobuhvatno, na sve tri razine, potrebno je postići barem 90% procijepljenosti djevojčica cjepivom protiv humanog papiloma virusa, 70% žena obuhvatiti probirom i 90% žena adekvatno liječiti, kako bi dosegli rješenje ovog javnozdravstvenog problema.
Introduction: Shrapnel and ballistic injuries are common in modern warfare, with many foreign bodies (FBs) undetectable by conventional imaging methods like X-ray or MRI. There is a critical need for a reliable, portable, and radiation-free method to detect radiolucent FBs in soft tissues, particularly in resource-limited or battlefield conditions. Methods: We developed and tested a prototype device using the Acoustic Emission (AE) method, which detects transient elastic waves generated when a flexible probe contacts a foreign object. Simulated wound channels were created in bovine muscle tissue, embedding fragments of metal, plastic, glass, and stone. Signals were captured with a microphone, analyzed with spectral tools and Fourier decomposition, and evaluated using fuzzy logic algorithms. Multiple probe configurations and contact conditions were evaluated. Results: Fragments ≥2.5 mm were detected with >50% accuracy; metal fragments ≥5.0 mm reached 80% accuracy. The detection of plastic fragments was least reliable. Glass and stone fragments showed moderate accuracy that increased with size. Short probes (300 mm, 5.2 mm diameter) produced the most consistent and clear signals. Signal analysis revealed that frequency spectrum width, rather than amplitude, correlated best with fragment type and size. Signal-to-noise ratios improved with gain adjustments and optimized filters. Conclusion: The AE method shows promise as a diagnostic tool for identifying foreign bodies, including radiolucent fragments, in wound channels. The technique offers a low-cost, portable, and radiation-free alternative suitable for field and emergency use. Further development and clinical validation could improve early detection and management of shrapnel injuries in both military and civilian settings.
Pyelovenous backflow is the term for abnormal urinary flow from the renal collecting system to the renal vein. It is a rare condition resulting from a high pressure in the renal pelvis during the acute phase of urinary obstruction. The backflow is usually detected on retrograde pyelography. We present a case of a 78-year-old male, with a left upper pole calyceal-venous backflow, caused by acute ureteral obstruction by ureterolith, which was diagnosed by excretory phase of contrast-enhanced abdominal CT. The patient additionally had a thrombus in the left renal vein and inferior vena cava complicated by a pulmonary embolism of the lower right lobe. He was treated with high doses of low-molecular-weight heparin along with antibiotics and symptomatic therapy, without performing any surgical or interventional procedure on that kidney. After eight weeks, the ureterolith had descended from the level of the L3 vertebra to the level of the ureterovesical junction, and the pyelovenous backflow had disappeared, although the stone had still not been evacuated. To our knowledge, no case of pyelovenous backflow diagnosed by CT urography, which resolved without any medical intervention and without removing the cause of urinary obstruction, has been reported so far. We assume that during the descent of the stone through the ureter, the pressure in the renal pelvis decreased below the limit for pyelovenous backflow, and the pyelovenous backflow disappeared spontaneously. Contrast-enhanced CT can be an effective method in the diagnosis of pyelovenous backflow in the presence of a thrombus in the inferior vena cava, which slows the high venous flow sufficiently to allow visualization of contrast urine in the venous system. Due to the drainage of urine from the renal calyx, the pressure in the renal collecting system is reduced, so the symptoms of urinary obstruction can be mitigated and the diagnosis delayed.
Neuroborelioza je neurološka manifestacija lajmske bolesti koja se javlja u oko 10–15 % neliječenih bolesnika. Klinička slika može biti vrlo raznolika, a najčešće uključuje oduzetost ličnog živca (faciopareza) i radikuloneuritis. Dijagnoza se temelji na kliničkoj slici, serološkim testovima poput ELISA-e i potvrdi Western blot metodom te analizi cerebrospinalne tekućine koja pokazuje limfocitnu pleocitozu i intratekalnu proizvodnju specifičnih protutijela na Borreliu burgdorferi. Prikazan je slučaj neuroborelioze kod bolesnika koji je u početku imao dermatološke promjene karakteristične za ranu lokaliziranu fazu bolesti, a potom se razvila neurološka simptomatologija, uključujući parezu ličnog živca (n. facialis) i živca odmicača oka (n. abducens). Serološki nalazi potvrdili su Borreliu burgdorferi, a analizom likvora utvrđena je karakteristična limfocitna pleocitoza. Ovaj slučaj naglašava važnost pravovremenog prepoznavanja neuroborelioze, posebno u endemskim područjima, gdje klinička slika može biti raznolika i nalikovati drugim neurološkim stanjima.
Objectives: The objective was to evaluate the psychometric properties of the Croatian version of the Non-Motor Symptoms Scale (NMSS), a tool to assess non-motor symptoms (NMSs) in Parkinson’s disease (PD). Methods: A cross-cultural adaptation of the NMSS into Croatian and a psychometric analysis of the translated version of the NMSS was carried out in PD patients. NMSS includes nine domains: cardiovascular, sleep/fatigue, mood/cognition, perceptual problems/hallucinations, attention/memory, gastrointestinal tract, urinary, sexual function and miscellaneous. The quality of data was descriptively analysed, and Cronbach’s alpha coefficient assessed internal consistency. Pearson correlations were performed on the nine domains. The level of significance was set to p<0.05. Results: 76 PD patients were assessed (mean age 68.4±9.6 years; 45% women; mean length of disease 8.7±4.6 years). Mean NMSS score was 110.68±58.76, where the more common NMSs in PD patients were related to the following domains: mood/cognition (22.86 %), sleep/fatigue (19.74 %), sexual function (13.65 %) and urinary (11.58 %). Cronbach’s alpha for the NMSS total score was 0.92 (range for domains: 0.48-0.96). Total NMSS score was highly correlated with each of the nine domains (Pearson correlation range: 0.45-0.82). Conclusions: The Croatian version of NMSS can be considered a comprehensive and helpful measure for NMSs in Croatian-speaking PD patients.
Cilj: Ishemijska bolest srca, uključujući infarkt miokarda s elevacijom ST segmenta (STEMI.engl. ST elevation myocardial infarction), predstavlja vodeći uzrok prerane smrti u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Hitna uspostava protoka krvi u zahvaćenoj koronarnoj arteriji temelj je liječenja, a ključni element u postizanju toga cilja je hitan medicinski transport bolesnika do najbližeg centra za invazivnu kardiologiju. Stoga je cilj ovoga istraživanja bio utvrditi osnovne demografske i epidemiološke odlike bolesnika sa STEMI podvrgnutih hitnoj intervenciji timova Zavoda za hitnu medicinu (ZZHM) Zadarske županije. Bolesnici i metode: Proveli smo retrospektivnu analizu podataka iz medicinske dokumentacije u pismohrani ZZHM Zadarske županije, koja je obuhvatila 820 bolesnika s dijagnozom STEMI, transportiranih vozilom ZZHM u razdoblju od 01.06.2015. do 31.12.2023. godine. Analizirali smo dob i spol bolesnika, temeljne vitalne parametre (krvni tlak, frekvencija bila i zasićenost periferne krvi kisikom), vrijeme proteklo od poziva do dolaska bolesnika u bolnicu i podatke o preživljavanju bolesnika. U ovom istraživanju koristili smo program Statistica verzija 14.1.0.8 (Cloud Software Inc.). Za opis podataka koristili smo deskriptivnu statistiku, Kolmogorov-Smirnovljev test i neparametrijske testove. Vremenski niz analizirali smo korištenjem linearnog trenda. Statističku značajnost procijenili smo na razini p≤0,05, uz 95%-tne granice pouzdanosti. Rezultati: Utvrdili smo kako se STEMI češće javlja kod muškaraca, posebice poslije 50-te godine života. Žene s dijagnozom STEMI starije su od muškaraca (73 u odnosu na 65 godina). U ispitivanom razdoblju bilježi se kontinuirani porast broja transporta zbog STEMI od oko 10%. Unatoč tome, vrijeme proteklo od poziva do izlaska na teren je u 50,86% slučajeva manje od 10 minuta, a 97% prijevoza obavljeno je unutar 120 minuta. Stopa preživljenja u ispitivanom razdoblju iznosila je 99,27%. Zaključak: Kontinuirani porast broja transporta bolesnika sa STEMI ukazuje na nužnost daljnjeg strateškog planiranja i razvoja organizacije Zavoda za hitnu medicinu Zadarske županije, kao i na potrebu za jačanjem javnozdravstvenih preventivnih aktivnosti. Većina bolesnika transportirana je u bolnicu u zadovoljavajućim vremenskim okvirima, uz visoku stopu preživljenja.
Objectives: The aim of the research is to examine the frequency and types of anemia in patients with type 2 diabetes depending on gender, age, and therapy for the treatment of diabetes mellitus. Material and methods: The research is a cross-sectional study with historical data. The research used data collected during regular check-ups for patients with type 2 diabetes in primary health care offices in Osijek Health Center from February to June 2022. The collected data were demographic data, data on the duration of diabetes and the used therapy, data on the presence of diabetic nephropathy, fasting glucose values, values of glycosylated hemoglobin, iron, unsaturated and total iron binding capacity, hemoglobin, average erythrocyte volume, average hemoglobin in erythrocyte and average concentration of hemoglobin in erythrocyte. Results: Anemia was recorded in 19% of the subjects and was usually normocytic normochromic, characterized as mild or moderate. Etiologically, the most prevalent were anemia of chronic disease and mixed anemia. The average age of patients with anemia was 12 years higher than those without anemia. Normocytic normochromic and hypochromic anemia occurred statistically significantly more often in elderly patients, as did mixed anemia. No difference was observed in the frequency of anemia regarding the treatment of diabetes with monotherapy or combined therapy. A significantly higher frequency of anemia was observed in patients who used sulfonylurea derivatives. The first 5 years of metformin treatment were significantly associated with the onset of anemia of chronic disease, and treatment lasting longer than 10 years with the onset of mixed anemia. Conclusion: Regular screening is essential as a part of routine controls because patients with type 2 diabetes have a high incidence of anemia. This is especially significant for elderly individuals with renal insufficiency and poor disease control, as well as for patients receiving sulfonylurea derivative treatment.
Uvod: Neplodnost je bolest ženskog i/ili muškog reproduktivnog sustava, a ukoliko postoje preklapanja, imamo udruženi čimbenik neplodnosti. Definirana je kao neuspjeh u postizanju trudnoće nakon dvanaest mjeseci nezaštićenih redovitih spolnih odnosa i predstavlja značajan javnozdravstveni problem za parove u reproduktivnoj dobi diljem cijeloga svijeta. Cilj ovoga istraživanja bio je ispitati razinu znanja i mišljenje studenata prijediplomskog Studija sestrinstva o rizičnim čimbenicima za nastanak neplodnosti. Ispitanici i metode: U presječno istraživanje provedeno u svibnju 2023. godine bilo je uključeno 70 studenata prijediplomskog Studija sestrinstvo s Fakulteta za dentalnu medicinu i zdravstvo Osijek, od kojih je 77,1% ženskog spola, uz podjednaku raspodjelu studenata po godini studiranja. Istraživanje je provedeno s pomoću anonimnog anketnog upitnika upotrebom internetske značajke „Google obrasci.“ Upitnik je sadržavao 21 pitanje o općim podacima ispitanika te specifičnim podacima o životnom stilu ispitanika, budućoj reprodukciji te njihovu znanju i mišljenju o rizičnim čimbenicima koji dovode do neplodnosti. Rezultati: Statistički obrađeni podaci ispitanika pokazali su zadovoljavajuću razinu znanja studenata o rizičnim čimbenicima za nastanak neplodnosti. Rezultati nisu ukazali na statistički značajnu razliku u godini studija ispitanika te čimbenicima rizika koji dovode do neplodnosti. Zaključak: Studenti prijediplomskog Studija sestrinstvo imaju zadovoljavajuću razinu znanja o čimbenicima rizika koji dovode do neplodnosti, ali studenti treće godine studija nisu pokazali višu razinu znanja od ostalih studenata. Veći dio studenata ima životni stil u skladu sa svojim znanjima o čimbenicima rizika za neplodnost. Saznanja svakako treba dalje nadopunjavati te kontinuirano procjenjivati utjecaj čimbenika rizika za nastanak neplodnosti, budući da isti mijenjaju obrasce pojavljivanja neplodnosti.
Kardiovaskularne bolesti (KVB) glavni su uzrok preuranjene smrtnosti i rastućih troškova zdravstvene skrbi. Opterećenje KVB koje se može pripisati promjenjivim čimbenicima rizika nastavlja rasti na globalnoj razini. Cilj nam je bio istražiti prisutnost čimbenika rizika za nastanak KVB među zdravstvenim djelatnicima, njihovu učestalost i povezanost sociodemografskih čimbenika rizika za nastanak KVB. Ispitanici i metode: Tijekom siječnja i veljače 2023. provedeno je presječno istraživanje u koje su uključena 224 zdravstvena radnika. Kao instrument istraživanja korišteni su anonimni anketni upitnici: sociodemografski upitnik, upitnik za procjenu životnoga stila (eng. Simple Lifestyle Indicator Questionnaire, SLIQ) i upitnik o prakticiranju i pridržavanju mediteranskog načina prehrane (eng. Prevention with mediterranean diet, PREDIMED). Razlike u kontinuiranim varijablama s obzirom na dvije nezavisne skupine testirane su Mann Whitney U testom, a između tri i više skupina Kruskal Wallisovim testom. Povezanost je ocijenjena Spearmanovim koeficijentom korelacije Rho. Razina značajnosti postavljena je na Alpha (α) = 0,05. Rezultati: Nepravilne prehrambene navike iskazane nepridržavanjem uputa mediteranske prehrane, te prekomjerna tjelesna težina i pušenje, najviše su negativno zastupljeni čimbenici rizika za razvoj kardiovaskularnih bolesti. Prisutna je niska zastupljenost bolesti srca i krvnih žila među zdravstvenim djelatnicima. Prema ukupnom broju bodova u SLIQ, ispitivana skupina zdravstvenih djelatnika procjenjuje srednje zdrave životne navike, a prema ukupnom broju bodova u PREDIMED upitniku, nisko je pridržavanje mediteranske prehrane. Nema statistički značajne razlike s obzirom na spol u procjeni životnih navika i u pridržavanju mediteranske prehrane. Mlađi liječnici imaju zdravije životne navike, a među njima je i statistički značajno umjereno pridržavanje preporuka mediteranske prehrane u odnosu na sve ostale ispitanike. Zaključak: Provedenim istraživanjem uočeno je da zdravstveni djelatnici imaju umjeren rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti. Obzirom na umjereno pridržavanje zdravih stilova života i prehrambenih preporuka, ključno je razvijati i provoditi programe usmjerene na promicanje zdravijeg ponašanja zdravstvenih djelatnika.
Introduction: This meta-analysis investigates and reevaluates the efficacy and safety of variousintracoronary stents after acute ST-elevation myocardial infarction (STEMI).Methods: PubMed/ScienceDirect databases were systematically searched for Randomized ControlledTrials (RCTs) w2ith outcomes after acute STEMI in relation to stent type. During follow-up, the efficacyoutcomes were target lesion revascularization (TLR) and target vessel revascularization (TVR), while thesafety outcomes were overall death, cardiac death, myocardial infarction, total in-stent thrombosis (IST)and major adverse cardiovascular events/target vessel failure (MACE/TVF) (the composite ofoverall/cardiac death, myocardial infarction, TLR and TVR). Stents were classified as bare-metal stent(BMS), drug-eluting stent of the first (DES1st) and second-generation (DES2nd), and biodegradable polymerDES (BP-DES).Results: We included 31 RCTs, with 17,010 participants (74.6% males), with an average age of 61.2years. During the average 35-month follow-up, DES are preferred over BMS in reducing the risk of TLR(odds ratio (OR) = 0.47, confidence interval (CI) [0.41-0.54]), TVR (OR = 0.54, CI [0.47-0.61]), overalldeath (OR = 0.85, CI [0.74-0.99]) and MACE/TVF (OR = 0.61, CI [0.55-0.68]); DES2nd are preferred overDES1st in reducing the risk of myocardial infarction (OR = 0.61, CI [0.39-0.96]), IST (OR = 0.41, CI [0.22-0.73]) and MACE/TVF (OR = 0.70, CI [0.54-0.90]); and, BP-DES are preferred over DES2nd in reducingthe risk of TLR (OR = 0.55, CI [0.35-0.86]) and IST (OR = 0.56, CI [0.33-0.96]) (for all P<0.05).Conclusion: After acute STEMI, DES are superior to BMS in efficacy and safety, DES2nd to DES1st insafety, and BP-DES to DES2nd in efficacy and safety.
Razdoblje pandemije COVID-19 imalo je duboki i široki utjecaj na djecu i adolescente te se posebno odrazilo na njihovo mentalno zdravlje. Cilj ovoga preglednog rada bio je prikazati epidemiološke podatke o prevalenciji i incidenciji najčešćih mentalnih poremećaja u dječjoj i adolescentnoj psihijatriji tijekom pandemije COVID-19. Pretražene su baze podataka PubMed, Google Scholar, APA PsycInfo i SpringerLink, a koristili smo i podatke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Uključena su 23 izvora. Prevalencije depresije i anksioznosti kretale su se od 11–27% i 18,3–49,5%, posttraumatskog stresnog poremećaja od 15,5–60,3%, a psihosomatskih smetnji od 30,5–48,7%. Opservirana incidencija anoreksije nervoze ili atipične anoreksije nervoze bila je 40,6, dok je prevalencija bulimije nervoze bila 0,07%. Prevalencija poremećaja ponašanja u ovom radu iznosi 21,72% i 29,70%, a poremećaja pažnje s hiperaktivnošću 14,10% i 10,5%. Opservirana je prevalencija samoozljeđivanja u Hrvatskoj od 29,1%, dok je incidencija u drugoj europskoj državi bila za 38,4% veća od očekivane. Opserviran je porast incidencije suicidalnih ideja i pokušaja suicida na europskoj razini. Incidencija pokušaja suicida bila je 38,4 i 40,5. U Hrvatskoj je opservirana prevalencija suicidalnih ideja u rasponu od 30,6–38%, pokušaja suicida od 6,5% i 15,6%, a stopa izvršenih suicida je bila 7,4/100 000. Prikazana je prevalencija ovisnosti o videoigrama koja se kreće od 2,3–29,4%, dok se prevalencija upotrebe sredstava ovisnosti smanjila u odnosu na pretpandemijsko vrijeme. Ovaj rad prikazuje porast epidemioloških pokazatelja vezanih uz mentalno zdravlje djece i adolescenata tijekom COVID-19 pandemije, što ukazuje na potrebu za daljnjim istraživanjima i jačanjem javnozdravstvenih strategija u cilju pravovremenih intervencija u području mentalnoga zdravlja ove populacije.
U radu smo prikazali dijagnostički i terapijski postupak kod dermoidne ciste nosa, rijetke kongenitalne anomalije. Prikazan je dječak kod kojega je u dobi od pet godina postavljena dijagnoza kongenitalne ciste nosa koja se klinički očitovala kao mekotkivna masa s fistulnim otvorom na sredini vanjskog nosa. Magnetskom rezonancijom isključili smo intrakranijalnu lokalizaciju ciste i utvrdili da je cista smještena ispod nosnih kostiju. Metoda izbora u liječenju ovakvih bolesnika je kompletna kirurška ekscizija. Kod našeg bolesnika za kirurški pristup koristili smo obrnuti T rez koji pruža dobar pristup uz zadovoljavajući estetski rezultat. Dvije godine nakon operacije nalaz je uredan, bez znakova recidiva bolesti.
Cilj: Cilj ovoga istraživanja bio je usporediti demografske, kliničke i laboratorijske karakteristike hospitaliziranih COVID-19 bolesnika s plućnom embolijom i bez nje. Metode: Provedeno je retrospektivno kohortno istraživanje. Nasumičnim odabirom analizirana je medicinska dokumentacija 100 COVID-19 bolesnika hospitaliziranih u razdoblju od 1.1. do 31.12.2021. godine, 50 bolesnika s plućnom embolijom, te 50 bolesnika bez nje. Rezultati: Većinu COVID-19 bolesnika činili su muškarci (60%), dok je plućna embolija bila učestalija u žena (57,5%). Medijan dobi bolesnika koji su razvili plućnu emboliju bio je viši u skupini bolesnika s plućnom embolijom, iako bez statistički značajne razlike. Pušenje kao navika bila je češća u osoba s embolijom, iako bez statistički značajne razlike dok su bolesnici bez embolije bili češće cijepljeni protiv COVID-19 u odnosu na one s embolijom, iako bez statistički značajne razlike. U 80% bolesnika bio je prisutan neki od komorbiditeta i to najčešće arterijska hipertenzija (62,5%). Antikoagulacijsku i/ili antiagregacijsku terapiju češće su imali bolesnici u kontrolnoj skupini, ali bez statistički značajne razlike. Leukociti, D-dimeri, trombociti i NT-proBNP bilježili su statistički značajno više vrijednosti u grupi bolesnika s embolijom. Medijan pojave plućne embolije bio je 11 dana od početka simptoma s najčešćim nalazom embolije, utvrđenim CT angiografijom, u segmentalnim ograncima (38%). Mehanička ventilacija češće je korištena u bolesnika s embolijom u kojih je zabilježen i veći broj smrtnih ishoda, iako bez statistički značajne razlike. Zaključak: Iako su bolesnici s plućnom embolijom bili češće ženskog spola i starije životne dobi, spol i dob nisu se značajno razlikovali među analiziranim skupinama. Bolesnici s plućnom embolijom imali su značajno više vrijednosti D-dimera, leukocita, trombocita i natriuretskog peptida u odnosu na ispitanike koji je nisu razvili. Plućna embolija bila je najčešće lokalizirana u segmentalnim ograncima plućnih arterija. Potreba za mehaničkom ventilacijom, te učestalost smrtnoga ishoda bila je češća u bolesnika s embolijom, ali bez značajne razlike.
Uvod: Akcesorni soleus se uobičajeno prezentira kao bezbolna ili, češće, kao bolna masa u posteromedijalnom dijelu gležnja. S obzirom na varijabilni izgled i različita mjesta polazišta i hvatišta taj se prekobrojni mišić može očitovati i drugim simptomima, pa tako i simptomima tendinopatije Ahilove tetive ili sindroma tarzalnog tunela. Cilj ovoga rada je prikazati mladog sportaša koji se očitovao kliničkom slikom sindroma tarzalnog tunela kojega je uzrok bio akcesorni soleus. Prikaz bolesnika: Dvadesettrogodišnji profesionalni košarkaš došao je na pregled zbog tegoba s lijevim gležnjem koje su mu onemogućavale bavljenje sportom. Tegobe su se pojavile dvije godine ranije i nije im prethodila značajnija ozljeda. Naglasio je da su mu se tegobe javljale samo za vrijeme treninga i to u obliku grčevite boli s medijalne strane gležnja koje bi se s nastavkom aktivnosti postupno pojačavale i bile praćene pojavom trnjenja i žarenja. Istaknuo je da su ga te tegobe prisiljavale da prekine s aktivnošću. Na osnovi anamneze i kliničkog pregleda postavljena je sumnja na sindrom tarzalnog tunela. Nakon što je potvrđeno da se na magnetskoj rezonanciji vidi akcesorni soleus predloženo je kirurško liječenje. Tijekom zahvata odstranjen je akcesorni soleus i načinjena dekompresija tarzalnog tunela. Bolesnik se sedam mjeseci nakon načinjenog zahvata vratio natjecateljskom sportu, a tijekom praćenja od dvije i pol godine nije se žalio na tegobe s operiranim gležnjem. Zaključak: U diferencijalnoj dijagnozi kroničnih bolova u gležnju uvijek valja uzeti u obzir mogućnost da ih uzrokuje prekobrojni mišić. Uklanjanje prekobrojnog mišića sa ili bez dekompresije tarzalnog tunela, kao i sama dekompresija, valjane su opcije za liječenje sindroma tarzalnog tunela uzrokovanog akcesornim soleusom.
