U radu se na osnovi jugoslavenskoga tiska te arhivskih dokumenata istražuje tijek Trećega arapsko-izraelskog rata, poznatijeg kao Šestodnevni rat. Rad opisuje službeno stajalište jugoslavenskih vlasti prema tom ratu te način na koji su njegovi ključni događaji prikazani u jugoslavenskom tisku. Jugoslavija je u ratu podržavala arapsku stranu te je, kao dio te politike, prekinula diplomatske odnose s Izraelom. Isti odnos prema ratu imao je i Sovjetski Savez, što upućuje na zaključak da je jugoslavenska politika bila usklađena sa sovjetskom politikom. U kontekstu navedenoga, u radu su obrađeni vodeći dnevni listovi iz Socijalističke Republike Hrvatske (SRH), Vjesnik i Slobodna Dalmacija. Iz sadržaja tih tiskovina vidljivo je da je način na koji je jugoslavenski tisak opisivao taj rat bio obilježen crno-bijelom optikom, pristrano i otvoreno na strani arapskih zemalja.
Iako sustavi zaštite ljudskih prava Vijeća Europe i Ujedinjenih naroda inicijalno nisu poznavali pravo na priziv savjesti na vojnu službu, djelovanjem pripadajućih političkih i sudskih tijela ono postupno biva priznato te mu se početkom 21. stoljeća pruža visok stupanj međunarodnopravne zaštite. Predmetni rad zastupa tezu da tako uspostavljeni međunarodnopravni standardi danas, u kontekstu prevladavanja svijesti o povećanom stupnju vojne ugroze europskih država zbog ruske agresije na Ukrajinu, bivaju reinterpretirani u Europi u smjeru sve veće zaštite kolektivnih vrijednosti. Rad brani tu tezu u tri koraka. U prvom koraku prikazuje se relevantan povijesni kontekst značajan za formulaciju prava na priziv savjesti na vojnu službu na međunarodnom planu. U drugom koraku objašnjavaju se najvažniji aspekti trenutačne razine njegove međunarodnopravne zaštite, posebice apsolutna i nederogabilna priroda tog prava. U trećem koraku se na temelju analize odluka dvaju nacionalnih sudova – njemačkog i ukrajinskog – te recentnog mišljenja Venecijanske komisije izlažu karakteristični obrasci reinterpretacije trenutačnog standarda zaštite predmetnog prava u Europi, usmjereni prema davanju veće težine kolektivnim vrijednostima.
Rad polazi od osnovne pretpostavke da iako proces europeizacije ima ključnu ulogu u transformaciji nacionalnih institucija te unapređenju njihovih institucionalnih sposobnosti, uspjeh ili neuspjeh u implementaciji politika Europske unije općenito, a nadasve njezine kohezijske politike, značajno ovisi o sposobnosti postojećih (zatečenih) institucija u državama članicama Unije za policy učenje. Pritom je nužno razmotriti ulogu učenja u olakšavanju (engl. facilitating) prilagodbe institucija i policy procesa višerazinskom sustavu upravljanja Europske unije. Stoga je osmišljen i razrađen pojam snage institucija(engl. institutional thickness) kao ključnog preduvjeta učenja u okružju politika EU-a. Time se obogaćuje i razrađuje pristup usklađenosti (engl. goodnessof fit) koji je intervenirajuća varijabla između procesa europeizacije i promjene policy procesa te institucija država članica Unije. Povezivanjem ključnih značajki pristupa racionalnog izbora i sociološkog institucionalizma obuhvaćaju se uloge formalnih i neformalnih institucija kao ključnih komponenti snage institucija te posrednika između procesa europeizacije, kreiranja politika te institucionalne i policy promjene u državama članicama, kao i njihovih regionalnih i lokalnih institucija. To je osnova za kasnije komparativno istraživanje provedbe kohezijske politike u Grčkoj, Irskoj i Portugalu tijekom njezina prva tri ciklusa, tj. Okvira za podršku Zajednice, CSF-a (engl. Community Support Framework) u razdoblju od 1989. do 2006. godine.
Rad analizira mirovnu inicijativu administracije Donalda Trumpa za okončanje rata između Rusije i Ukrajine u kontekstu krize liberalnog međunarodnog poretka. Teorijski okvir oslanja se na literaturu o postliberalnom i autoritarnom upravljanju sukobima, posebno se fokusirajući na pojmove poput “revizionističkog upravljanja sukobima”, koji ukazuju na ključnu ulogu transakcijske logike u mirovnim procesima. Empirijski dio posvećen je analizi formata pregovora Trumpove mirovne inicijative. Riječ je o strategiji odvojenih bilateralnih pregovora koje je SAD vodio paralelno s Ukrajinom i Rusijom. Taj format pregovora omogućuje posredniku da kombinira političke, sigurnosne i ekonomske instrumente pritiska, dok se mirovni proces istodobno povezuje s investicijskim i gospodarskim aranžmanima. Takav pristup stvara specifičan oblik transakcijskog mira: u stvarnosti zamrznuti sukob u kojemu politički kompromis nameće dominantna sila.
Prošlo je cijelo stoljeće od političke odluke u Ujedinjenom Kraljevstvu da spektar radijskih frekvencija i javno emitiranje moraju biti zakonom definirana javna korist, upravljana na način da joj je osigurana sloboda od bilo kakvih političkih ili komercijalnih interesa. I danas, sto godina poslije, u kontekstu informacijske krize, u većini zemalja Europske unije prevladava suglasje o ulozi javnog medijskog servisa i važnosti njegova zagovaranja. Ovaj rad donosi strukturiran pregled razvoja i transformacije te javnopolitičke odluke o javnoj usluzi koja se koristi državno upravljanom tehnologijom kao platformom za informiranje građana, za učenje i širenje znanja, ali i za ispunjavanje slobodnog vremena zabavnim sadržajima. U suvremenom kontekstu medijskog okoliša, koji je prezasićen informacijama, ali i dezinformacijama i trivijalnim sadržajima, preispituje se uloga javnog medijskog servisa, njegova definicija i načela djelovanja te se otvara pitanje njegove nužnosti i za jačanje otpornosti građana i za očuvanje temeljnih načela demokracije.
