U članku se analiziraju tekstovi biskupa Josipa Jurja Strossmayera, prvoga hrvatskog povjesničara umjetnosti Ise Kršnjavoga, kanonika zagrebačkog Prvostolnog kaptola Franje Račkog, književnika Augusta Šenoe i pravnika i publicista Ladislava Mrazovića o restauriranju zagrebačke katedrale iz sedamdesetih i s početka osamdesetih godina 19. stoljeća. Njihova se razmatranja uspoređuju s projektom i programom restauriranja katedrale iz 1878. bečkoga arhitekta Friedricha Schmidta koje se u konačnici kratko kontekstualizira s više ili manje istodobnim restauratorskim zahvatima u Europi.
Članak donosi kronološke podatke iz kojih se iščitava povezanost sudbine zagrebačke katedrale i njezinih orgulja. U katedrali su šest puta građeni novi instrumenti. Oni su bili tijekom postojanja povećavani u registarskim dispozicijama da bi pratili promjene glazbenog ukusa i tehničke novine u gradnji orgulja. Novograđene orgulje značile su prihvaćanje novih stilskih i tehničkih karakteristika. Jedino je pri gradnji trećih orgulja 1649. godine tražena rekonstrukcija renesansnih orgulja stradalih 1646. godine. Današnje orgulje sagradila je tvrtka Walcker 1855. godine i od tada su ih tri puta pregrađivali i povećavali njihovi djelatnici. Pritom je zadržana osnovna supstancija orgulja (tip zračnica i svirale), što je omogućilo i zadržavanje izvornih zvučnih svojstava. Orgulje na koru katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije i sv. Stjepana i Ladislava u Zagrebu pojedinačno su zaštićeno pokretno kulturno dobro, upisano u Registar kulturnih dobara RH na Listu zaštićenih kulturnih dobara pod brojem Z-009. Pripadaju redu koncertnih orgulja romantičnih zvukovnih karakteristika i smatraju se vrsnim ostvarenjem orguljarskoga umijeća; prepoznate su kao kulturno dobro izuzetne međunarodne vrijednosti. Nakon potresa 2020. godine poduzete su hitne mjere zaštite kako bi i tijekom planiranih zahvata konstrukcijske sanacije i radova obnove zdanja orgulje bile očuvane, o čemu postoje pisana izvješća.
Gotička katedrala okružena renesansnom utvrdom, tijekom 17. i 18. stoljeća, dakle baroknog razdoblja, bila je s jedne strane transformirana gradnjom onih elemenata koji su ostali nedovršeni (a to su pročelni tornjevi, odnosno realizirani južni toranj), a s druge strane obnovom onih dijelova koji su stradali u elementarnim nepogodama (poput svoda iznad kora i svetišta). Sve te zahvate zagrebački su biskupi povjerili graditelju Hansu Nicolausu Alberthalu iz Trebnja u Sloveniji. No dok toranj nosi renesansna obilježja, u koru i svetištu je u obnovi ponovljen kasnogotički mrežasti i zvjezdasti svod. Tom spektru primjenjivanih stilova valja pridodati i novooblikovani portal na glavnom pročelju katedrale, koji je izveo drugi graditelj prema romaničkom prototipu. U radu se analizira doprinos zagrebačkih biskupa kao naručitelja i Alberthala kao graditelja te se valoriziraju zahvati u širem kontekstu dugoga trajanja pojedinih stilova.
Ovaj rad navodi najvažnije podatke povezane s javnim satovima katedrale Uznesenja Marijina s kontitularima sv. Stjepanom i sv. Ladislavom u Zagrebu. Fokus je na povijesnom pregledu i stanju nakon potresa koji je pogodio Zagreb i okolicu 22. ožujka 2020. godine, kao i nakon potresa koji je pogodio Petrinju i okolicu 29. prosinca 2020. godine. Hrvatska, odnosno zagrebačka horološka baština u pojedinim je aspektima još uvijek nedovoljno istražena tema, a ovim se radom želi skrenuti pozornost na javne satove s pripadajućim brojčanicima koji su stoljećima bili dio opreme zvonika.
U seriji potresa koji su 2020. godine zadesili grad Zagreb, teško je stradala jedna od najvažnijih povijesnih građevina – zagrebačka katedrala. Ta nesretna činjenica bila je prilika da se tijekom pripremnih radova za strukturalnu sanaciju i cjelovitu obnovu (2022./2023. godine) prikupe i sve dosadašnje spoznaje o kamenu katedrale: o prethodnim istraživanjima, procesima propadanja i izvedenim radovima. Sagledane su i okolnosti izbora vrste zamjenskog kamena. U radu su okupljeni važniji povijesni podaci, kao i opis stanja kamene plastike i oplošja nakon potresa te opće smjernice za budući konzervatorsko-restauratorski tretman. Pri pregledu i istraživanju in situ , na kamenu katedrale zamijećeni su neki novi detalji i elementi završnog oblikovanja (klesarski znakovi, grbovi, natpisi, profilacije) koji su obrađeni i katalogizirani u svrhu boljega poznavanja povijesti gradnje katedrale.
Umjetnine koje se nalaze u sakristiji zagrebačke katedrale su slike izvedene kombiniranom tehnikom tempere i ulja na drvetu: Skidanje s križa iz prve polovice 17. stoljeća i krilni oltar s prikazom Raspeća na Golgoti iz 15. stoljeća. Skidanje s križa jedna je od oslikanih vratnica s velikoga glavnog oltara biskupa Franje Ergelskog, naručenog za zagrebačku katedralu 1632. godine, a krilni oltar je retabl nekadašnjega oltara sv. Gervazija i Protazija koji je do kraja 19. stoljeća bio u južnom brodu katedrale. U tekstu su opisane povijesne okolnosti u kojima su se slike nalazile te se analiziraju oštećenja, nastala zbog štetnog djelovanja mikroklimatskih uvjeta na stabilnost drvenog nosioca i oslika. Iznosi se problem malog broja i loše opremljenosti čuvaonica umjetnina te ističe važnost preventivne zaštite umjetnina.
Monumentalno raspelo, od sredine 20. stoljeća izloženo u kapeli sv. Stjepana u Nadbiskupskom dvoru, rijedak je prežitak opreme srednjovjekovne zagrebačke katedrale. Iako je riječ o najstarijem takvom predmetu u kontinentalnoj Hrvatskoj, raspelo je u literaturi usputno spomenuto, zbog čega tek predstoji razjasniti njegovo mjesto unutar fragmentiranog sloja rezbarskih radova srednjeg vijeka toga područja. Analiza tipologije i stila upućuje na raniju dataciju od one koju je zastupala Anđela Horvat, okvirno u vrijeme prve polovice ili sredine 15. stoljeća, no u impostaciji i pojedinim kompozicijskim rješenjima pronalaze se još stariji likovni obrasci. Izvori o unutrašnjosti zagrebačke katedrale omogućuju rekonstrukciju slijeda postava i seljenja raspela, tj. njegova udjela u likovnom programu korske pregrade i oltara Svetog Križa koji se sred nje nalazio. Ta znanja, napokon, mogu biti osnovom za razmatranje povratka raspela u prostor za koji je izvorno naručeno, u sklopu cjelovite obnove unutrašnjosti zagrebačke katedrale nakon potresa 2020. godine.
Tekstom se donosi uvid u povijesna obojenja katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije i sv. Stjepana i Ladislava u Zagrebu. U cijelosti je uređena nakon potresa 1880. godine, a s obzirom na to da su i krajem 20. stoljeća dekoracije na zidovima i svodovima ponovljene, posljednjih je 140 godina zadržala gotovo jednak izgled. Dugovječnost tih motiva zaslužna je da nam se na prvi pogled čini kako je katedralna unutrašnjost takva bila oduvijek. No isprva je bila kamena, mjestimično ukrašena zidnim slikama i natpisima. Potom su zidovi i klesani elementi bili „zlatno“ žuti, dok su svodna polja ožbukana i obijeljena. U 18. stoljeću bila je „jantarna“, s izrazitim koloritom raskošne barokne opreme koja je upotpunjavala opći dojam. Uslijedilo je bojenje blijedim ružičastim naličem, vjerojatno još u vrijeme biskupa Vrhovca, potom svjetlozelenim poslije 1830. godine, a u radovima koje je potaknuo nadbiskup Haulik svjetlosivim. Konzervatorsko-restauratorska istraživanja Hrvatskog restauratorskog zavoda nakon potresa 2020. godine, ponudila su nove podatke, prikupljene iz očuvanih fragmenata. Njihovo je tumačenje upotpunilo saznanja o nekadašnjem izgledu i doživljaju katedralne unutrašnjosti.
Srednjovjekovni zidni oslici očuvani su na svodu i zidovima istočnog dijela stare sakristije i na zidovima istočnog dijela južnog broda katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije i sv. Stjepana i Ladislava u Zagrebu. Ciklus zidnih slika u sakristiji datiran je u drugu polovicu 13. stoljeća. Kroz povijest je pretrpio znatna oštećenja zbog arhitektonskih izmjena i pregradnji. Otkriven je i restauriran nakon zagrebačkoga potresa 1880. godine, tijekom obnove katedrale koju je vodio arhitekt Herman Bollé, a ponovno je restauriran 1949. godine. Oslik istočnog dijela južnog broda katedrale odnosi se na narativni prizor Kušnja gorkom vodom na južnom zidu južnog broda te na fragment dekorativnog oslika na sjeveroistočnom zidu istog broda, ispod nadgrobne ploče Tome Erdődyja. Narativni prizor spominje se još u 19. stoljeću tijekom Bolléove obnove; tada je vjerojatno prekriven, a u obnovi početkom 1980-ih ponovno je otkriven i restauriran. Navedeni zidni oslici preliminarno su istraženi tijekom konzervatorsko-restauratorskih istraživanja 2022. i 2023. godine. Pregled prikupljenih podataka o njihovu stanju i povijesnim restauratorskim zahvatima polazište je za cjelovita istraživanja i buduće radove.
U članku se raspravlja o pet umjetnina iz razdoblja renesanse koje su u zagrebačkoj katedrali dočekale recentnu poslijepotresnu obnovu. To su slikarski triptih Muke Kristove te četiri drvene klupe. Pruža se pregled dosadašnjih spoznaja o navedenim djelima, uz kritičke komentare i nova opažanja, koja se mahom odnose na hipotezu o obnovama klupa ugradbom dijelova koji su nastali u posljednjoj četvrtini 17. stoljeća, dok se za jednu klupu pretpostavlja da je nastala 1690. godine.
U radu se izlažu rezultati recentno provedenih konzervatorsko-restauratorskih istraživanja zagrebačke katedrale koji upućuju na dosad nepoznate činjenice ili potvrđuju neke od prethodnih pretpostavki o povijesti njezine gradnje. Vrijedan su prilog podrobnijem poznavanju pojedinih faza te pridonose njihovim budućim sagledavanjima i vrednovanju. Uz jasnu potvrdu očuvanih struktura iz razdoblja prije treće četvrtine 13. stoljeća i vremena biskupa Timoteja, što je dosad u pravilu bila usuglašena vremenska odrednica današnje katedrale, multidisciplinarnim pristupom i primjenom više metoda istraživanja iznjedreni su i precizniji podaci o gotovo svim njezinim dijelovima. Ističu se dosad nepoznati srednjovjekovni arhitektonski elementi otkriveni u sakristiji i riznici, kao i potvrđeni romanički dijelovi zvonika. Predstavljeni su i grafiti, otkriveni u tornjićima uz svetište, srednjovjekovne strukture između zvonika, kao i tragovi starog pjevališta iz prve polovice 19. stoljeća, a iznova je otvorena tema nekadašnjeg triforija u svetišnom prostoru. Analizom svih nalaza sagledane su promjene u oblikovanju cjelokupnog prostora, uz posebnosti obrade građevnih elemenata, pri čemu se pobliže određuje datacija pojedinih materijala, a time i zidova i svodova. Tako su obogaćena naša saznanja o povijesti katedrale, od vremena osnivanja biskupije potkraj 11. stoljeća do stilskog restauriranja nakon potresa 1880. godine.
Tema ovoga rada je prezentacija vrijednoga liturgijskog ruha i ciklusa tapiserija Mjeseci u godini, datiranih od 14. do prve polovice 18. stoljeća, u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije. U tekstu je opisano zatečeno stanje predmeta i konzervatorsko-restauratorski radovi izvedeni od 2005. do 2024. godine na Odjelu za tekstil, papir i kožu Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu. Predmete koji su dio ovoga istraživanja odlikuje iznimna kvaliteta izrade i materijala, a rad su lokalne, austrijske i francuske provenijencije te su zbog iznimne vrijednosti, ali i oštećenosti, odabrani kao prioritetni i uvršteni u redovitu djelatnost Zavoda. Izvrsna suradnja Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog restauratorskog zavoda okrunjena je 2017. godine izložbom Zlatne niti u Domitrovićevoj kuli, gdje je predstavljen dio restauriranih tekstilnih predmeta iz Riznice zagrebačke katedrale. Odlično popraćena i posjećena izložba zasigurno upu- ćuje na potrebu barem povremenog prezentiranja vrijednih umjetnina u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije široj javnosti, a izuzetno bogat tekstilni fundus Riznice svakako zaslužuje muzejsku prezentaciju.
Tekst donosi osvrt na četiri povijesna opisa zagrebačke katedrale, iz pera Rafaela Levakovića, Pavla Rittera Vitezovića, Tome Kovačevića i Baltazara Adama Krčelića. Pisci u njima bilježe izgled vanjštine i, osobito, unutrašnjosti te iznimne građevine, bilježeći i promjene koje su je zahvaćale tijekom 17. i 18. stoljeća. Slojevi opisane opreme obuhvaćaju pritom djela nastala na izmaku gotike i tijekom kratkotrajne epizode panonske renesanse (korske klupe, krilni oltari, kameno svetohranište) te ona koja su katedralu ispunjala u dvama baroknim stoljećima. Različiti pristupi pisaca posreduju pak niz faktografskih podataka o brojnosti, razmještaju, donatorima, vremenu podizanja i sudbini pojedinih dijelova bogate crkvene opreme, ali pružaju i dragocjen uvid u kvalitativne, a ponekad i estetske sudove suvremenika o umjetnički najreprezentativnijoj spomeničkoj cjelini povijesne Zagrebačke biskupije.
U radu se obrađuje povijest i faze nastanka vitraja zagrebačke katedrale te se kontekstualiziraju u sklopu neogotičkog pristupa obnovi katedrale; uz to, donosi se njihov formalni i ikonografski opis. Istražuje se relevantna literatura i dostupni izvori te se reproducira nekoliko crteža i skica koji se mogu povezati s njihovim nastankom. Na kraju se iznosi opis stanja vitraja nakon potresa u Zagrebu 2020. godine te opis postupka demontaže i zaštite vitraja u apsidama, kao i budućih radova potrebnih za njihovu cjelovitu obnovu.
Rad analizira i problematizira srednjovjekovne pisane izvore, do 1522. godine, u kojima se spominje zagrebačka katedrala. Na njihovu se temelju donose zaključci o gradnji i obnovama te katedrale u srednjem vijeku, posebice o njezinu unutarnjem izgledu i neposrednoj okolici. Poseban je fokus u radu stavljen na drugu polovicu 15. i početak 16. stoljeća, s obzirom na to da iz toga razdoblja postoji znatno više sačuvanih dokumenata nego u ranijem razdoblju. Naposljetku, argumentira se da u to vrijeme zagrebačka katedrala doživljava niz graditeljskih promjena koje su ostavile velik trag sve do današnjega vremena.
Ovim se tekstom iznose rezultati istraživanja krova i pokrova katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava u Zagrebu. Poseban je naglasak stavljen na pokrov iz doba obnove i regotizacije katedrale koju je vodio Herman Bollé, od 1884. godine nadalje, a taj je pokrov bio izveden raznobojnim glaziranim crijepom. Potpuno je uklonjen potkraj sedamdesetih godina 20. stoljeća i zamijenjen bakrenom oplatom koja je ostala očuvana do danas. Iako su nedostajali izvorni nacrti i opisi izgleda pokrova od glaziranog crijepa, na temelju arhivskih izvora, literature, fotografija i novopronađenih ostataka glaziranog crijepa izrađen je katalog glaziranog crijepa i rekonstruiran je izgled pokrova, tj. shema polaganja crepova. Time je omogućena rekonstrukcija Bolléova „petog pročelja“ zagrebačke katedrale, kojim se ona snažno isticala u vizuri grada Zagreba na zalasku 19. stoljeća.
Niz potresa koji je 2020. godine pogodio središnju Hrvatsku, od kojih su onaj zagrebački iz ožujka i petrinjski iz prosinca bili najrazorniji, uvelike je oštetio i sakralnu graditeljsku baštinu, među kojom se svojom važnošću, ali i kompleksnošću strukture, izdvaja katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i sv. Stjepana i Ladislava u Zagrebu. Nakon procjene šteta i provođenja hitnih mjera zaštite, Hrvatskom restauratorskom zavodu povjerena je zadaća organizacije i provedbe zahtjevnih konzervatorsko-restauratorskih istraživanja. Izrada opsežne dokumentacije i konzervatorskog elaborata uključila je i terenski rad brojnih stručnjaka, kao i interdisciplinarnu suradnju ostvarenu s Institutom za povijest umjetnosti, Filozofskim fakultetom u Zagrebu, Institutom Ruđer Bošković, Hrvatskim državnim arhivom, Nadbiskupijskim arhivom u Zagrebu te drugim kulturnim i javnim ustanovama, uz potporu Gradskoga zavoda za zaštitu kulture i prirode u Zagrebu, Zagrebačke nadbiskupije i Ministarstva kulture i medija. Novi nalazi i spoznaje, uz sagledavanje onih prethodnih, omogućili su revalorizaciju zagrebačke katedrale u kontekstu nacionalnog i srednjoeuropskog graditeljstva i umjetničkog stvaralaštva. Uvažavajući ponajprije njezinu vjersku i liturgijsku ulogu, a potom i građevinsko stanje nakon potresa, prema utvrđenim vrijednostima i u cilju njihove zaštite i očuvanja, predložene su smjernice za buduće radove.
U pregledu drvenog inventara zagrebačke katedrale prikazane su promjene u stilovima uređenja, kao i naknadne intervencije na sačuvanim predmetima od 16. do 20. stoljeća. Postojeći katedralni namještaj i drvena oprema izvedeni u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća radovi su majstora stolara koji su ih izrađivali prema nacrtima Hermana Bolléa. Friedrich Miroslav Häcker, Ivan Budicki, Josip Šeremet, Josip Oblak i drugi surađivali su s Bolléom i na brojnim drugim objektima, a neki od njih bili su i učitelji Obrtne škole u Zagrebu. U obnovi katedrale potkraj 19., ali i tijekom 20. stoljeća, nastale su brojne promjene na opremi. Mnogi su stariji predmeti nestali, dok su neki djelomično sačuvani u privatnim zbirkama i muzejima. Preostali drveni inventar sustavno je obnavljan; pritom su pojedini dijelovi mijenjani ili dodavani. Dio je pretrpio oštećenja zbog zagrebačkoga potresa 2020. godine. Tijekom radova na konstruktivnoj sanaciji, dio namještaja je premješten u privremene čuvaonice, a na inventaru većih dimenzija koji je ostao in situ obavljeni su dezinfekcija i preventivna zaštita te su zaštićeni oplatama.
U radu se, u povodu predstavljanja novih konzervatorskih istraživanja zagrebačke katedrale u posebnom broju časopisa Portal , donosi sažet pregled teza o njezinu postanku i građevnom razvoju od otprilike 12. do početka 16. stoljeća. Razlažu se u dosadašnjoj literaturi prepoznate ključne točke u graditeljskoj povijesti zdanja, uključujući problem njegova izgleda od 11. do prve polovice 13. stoljeća (‘Ladislavova’ i „predtatarska“ katedrala), opsežnih gotičkih promjena tijekom druge polovice 13. stoljeća („Timotejeva faza“) te (do)gradnje brodova tijekom 14. i 15. stoljeća. Donose se kratki osvrti na iznesene teze te se ističe nužnost daljnjih povijesnoumjetničkih istraživanja koja bi, uz preciznije razlikovanje određenih etapa gradnje, također trebala jasnije definirati njihova podrijetla i izvorišta.
U radu se daje uvid u povijest i sadržaj Riznice zagrebačke katedrale koja je od vremena osnivanja biskupije bila i središtem duhovnosti i čuvaricom povijesnih i kulturnih blaga. To je mjesto pohrane različitih artefakata, spisa, vrijednih liturgijskih predmeta, zavjetnih darova vladara i vjernika te relikvija, među kojima se izdvajaju plašt kralja Ladislava i bjelokosni plenarij. Zaseban dio Riznice bila je i knjižnica s vrijednim rukopisima, od kojih je najpoznatiji Misal Jurja Topuskog iz 15. stoljeća. Poslije je knjižna građa okupljena u današnjoj Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije. U Riznici su se kroz povijest potvrđivali i razni pravni dokumenti, dok je preseljenje tzv. Zakmardijeve škrinje 1763. u Zemaljsku kuću označilo početak Hrvatskoga državnog arhiva. U potresima 2020. godine Riznica je dijelom oštećena pa se ovim radom iznova potiče pitanje njezina smještaja, uređenja i zaštite.
