Rasprave

Prispevek po kratkem pregledu dvojezične slovensko-hrvaške leksikografije prikazuje pripravo posebnega tipa dvojezičnega učnega slovarja za jezikovni par slovenščinahrvaščina, ki bo objavljen na slovarskem portalu Termania in pri pripravi katerega sodelujejo študentke in študenti, ki na Filozofski fakulteti Univerze v Mariboru poslušajo predmet Lektorat slovanskega jezika – hrvaščina. Leksikografsko delo je pri tem uporabljeno kot inovativna metoda poučevanja in učenja tujega jezika, pri kateri je ob ustrezni teoretični podlagi in zadostnem predznanju predvidena aktivnost učečih se v vseh fazah priprave slovarja.

U povodu 500. obljetnice smrti Marka Marulića (1450. – 1524.), „oca hrvatske književnostiˮ, posebna se pozornost posvećuje njegovu najpoznatijem djelu – epu Judita iz 1501. godine. Iako je djelo objavljeno 1521., prošla su stoljeća prije nego što je doživjelo prijevod na strani jezik – tek 1991. američki slavist Henry R. Cooper Jr. preveo ga je na engleski. Slijedili su prijevodi na mađarski, talijanski, francuski, litavski te ulomci na više drugih jezika. U tome je nizu važno mjesto zauzeo i prijevod na međunarodni jezik esperanto, čime se Judita otisnula na novo svjetsko putovanje. Ep je prevela vrsna hrvatska esperantistica Lucija Borčić (1921. – 2015.). Prijevod na esperanto dobiva dodatnu težinu kad se uzme u obzir da je stoljetna povijest esperanta u Hrvatskoj upisana u Registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske (broj Z-7298). Tim prijevodom doprinosi se međunarodnoj prepoznatljivosti Judite , ne samo unutar slavističkih krugova već i širom svijeta. Esperanto tako postaje jedno od sredstava za globalnu prisutnost hrvatske kulturne baštine.

U radu se popisuju, kategoriziraju (s obzirom na zastupljenost u suvremenoj uporabi) i interpretiraju (s obzirom na značenja) podudarnosti i razlike u leksičkim rješenjima koje se mogu pronaći u četiri štokavska čitanja odlomka prvoga pjevanja Marulićeve Judite : Slamnigovo (1970), Grčićevo (1983), Kolumbićevo (1985) i Barbarićevo (2021). Cilj istraživanja je ukazati na pristupe stilizaciji i metaforizaciji u posredovanju suvremenim (hrvatskim standardnim) jezikom verbalne umjetnine pisane povijesnim (hrvatskim čakavskim) književnim jezikom. Osim iz aspekta (raz)gradnje književnoga kanona, otvaraju se mogućnosti sagledavanja problematike unutarjezičnoga prevođenja i s aspekta konceptualne utemeljenosti. Istraživanje pokazuje da je izbor leksičkih rješenja u čitanjima podređen slijeđenju visokoga stila izvornika te da se težnja za očuvanjem kulturne identifikacije, umjesto čuvanjem izraza, ostvaruje čuvanjem smisla.

Anonimni rukopisni prijevod latinskoga spisa De imitatione Christi pod naslovom Od nasl’jedovan’ja Isukrstova i od pogrde od svijeta (1639.) već je sedamdesetih godina prošloga stoljeća privukao pozornost filologa ne samo zbog nepoznatoga prevoditelja nego i zbog nerazjašnjenih pitanja njegova odnosa prema Marulićevu Naslidovan’ju (1500.), koje se često promatralo kao prototipni tekst za kasnije hrvatske prijevode Imitacije . U radu se osporava teza da je riječ o slobodnoj redakciji Marulićeva čakavskoga teksta na dubrovački idiom i opisuju jezične, stilske i traduktološke značajke rukopisa koje otvaraju nove pretpostavke o polazišnom tekstu, a pitanje autorstva usmjeravaju u neočekivanom pravcu.

U prilogu se analizira leksički korpus Marulićeve Judite koji posjeduje vrijednosne konotacije. Polazi se od trodijelne podjele takva leksika: 1) elementarne vrijednosne oznake, 2) vrednote, 3) ostale vrijednosno konotirane riječi. Za svaku se skupinu nastoje uočiti neke autorske specifičnosti, a druga i treća se uspoređuju s leksikom proznoga predloška u Vulgati . Radom se želi pridonijeti proširenju znanja o prvome hrvatskom epu, ali i uspostavljanju metodologije za aksiološka istraživanja teksta.

U radu se ističe činjenica da je povijesni Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika , u kontekstu računalnih i digitalnih medija, objavljen na mrežnoj stranici, čime je postignuta i njegova mrežna inačica uz dosadašnji tiskani oblik objavljivanja. Navodi se izvedbeni tijek od tiskanoga oblika Rječnika , preko postupka digitalizacije do mrežnoga objavljivanja. Ukratko se prikazuje sadržaj mrežne stranice. Pritom se u radu donose osnovni podatci o metodološkim postupcima leksikografske obrade povijesnoga Rječnika , o strukturi rječničkoga članka, o književnim i rječničkim izvorima na kojima je utemeljena leksikografska obrada. Mrežnom je inačicom Rječnik, osim ustaljenoga tiskanog oblika, zadovoljio i suvremenu formu objavljivanja, čime je i leksikografski postao dostupniji korisnicima u njihovu pretraživanju jezičnih podataka, posebice kada je riječ o hrvatskoj povijesnoj leksikografiji i kajkavskome hrvatskom književnom jeziku u povijesti hrvatskoga jezika.

U članku se analiziraju dvojinski oblici u Marulićevoj Juditi usporedbom s drugim njegovim djelima i korištenjem spoznaja o razvitku i nestanku dvojine u hrvatskom jeziku. Prvo se uvodi u problematiku, potom se ispisuju i analiziraju dvojinski oblici prema semantičkoj kategoriji, zatim se statistički obrađuju, a naposljetku se izvode konačni zaključci o zastupljenosti dvojine u Juditi .

L’articolo descrive il progetto quadriennale (2024 – 2027) dell’Istituto della lingua croata: Dizionario dell’idioma di Dubrovnik. L’obiettivo principale del progetto è la creazione di un dizionario diacronico online dell’idioma di Dubrovnik basato su un corpus creato per questa occasione. Considerando il fatto che fin’oggi non esiste un dizionario dell’idioma di Dubrovnik basato su corpus, e nello stesso tempo ci sono tanti utenti impazienti, la concezione del dizionario deve essere innovativa ma, purtroppo, senza un modello di riferimento. Pertanto, tutte le sfide lessicografiche già note diventano qui più grandi e tutte le soluzioni risultano più difficili. Le autrici dell’articolo, una delle quali è la responsabile del progetto, e l’altra un’esperta di lessicografia elettronica, nell’articolo descrivono il concetto del dizionario che è quello che lo rende assolutamente innovativo sia nel campo della lessicografia storica che nel campo della lessicografia dialettologica perché rappresenta la lingua della letteratura secentesca (su cui si basa la lingua standard), settecentesca e ottocentesca fino al giorno d’oggi e, allo stesso tempo, il vernacolo di Dubrovnik attraverso cinque secoli fino ai giorni nostri.

Rad govori o oblicima riječi koji se javljaju u Marulićevim djelima, a temelji se na ekscerpiranju građe triju poznatih Marulićevih djela u stihu, Judite , Suzane i Molitve suprotiva Turkom. Poznato je da je književni jezik Marka Marulića na čakavskim temeljima uz sudjelovanje kajkavskih i štokavskih elemenata te hrvatske glagoljaške baštine. Do sada se ponajviše govorilo o Marulićevu leksiku u kojemu nalazimo uz temeljnu čakavsku osnovicu i riječi iz kajkavskoga narječja, ali i štokavskoga i crkvenoslavenskoga književnoga jezika. Marko je Marulić često varirao ne samo riječi, nego i oblike riječi. Njegovi su pjesmotvori napisani svečanim, ali i vrlo složenim stihom, dvostruko rimovanim dvanaestercem pa je Marulić iz onoga što pripada hrvatskome jezičnom korpusu mogao birati što mu najbolje odgovara za sadržaj, broj stihova i srok. Uglavnom je izbor riječi, morfologije i sintakse bio iz (splitske) književnojezične čakavštine, ali za potrebe složenoga stiha, rime i izricanje misli imao je i veliki izbor oblika iz hrvatske srednjovjekovne, uglavnom glagoljaške književnosti i iz hrvatskih kajkavskih i štokavskih jezičnih sustava. Dakle, Marko Marulić u odabiru izričaja koje je držao hrvatskima ne zaustavlja se samo na izboru riječi, nego i oblika riječi. Tako se u sklonidbi i sprezanju javljaju mnogi oblici često u istom stihu iz glagoljaškoga nasljeđa i iz različitih hrvatskih jezičnih stilizacija (lokativ jednine imenica a -vrste, genitiv i instrumental množine imenica, česta uporaba neodređenih pridjeva, 1. osoba jednine prezenta, glagolski pridjev radni na - l i na - o , glagolski prilozi itd.).

Od 1. siječnja 2024. u Staroslavenskome se institutu provodi projekt Razvoj modela digitalne infrastrukture Staroslavenskoga instituta – DigiSTIN. Osnovni je cilj projekta osmisliti model razvoja digitalne infrastrukture Staroslavenskoga instituta te ga primijeniti u praksi. U radu će se predstaviti polazišta projekta, trenutačno stanje digitalne infrastrukture u Staroslavenskome institutu, projektni planovi i ciljevi te dosad ostvareni rezultati. U sklopu projekta izrađuje se e-gramatika hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika. Prikazat će se načela njezine izrade te njezin trenutačni oblik. Kako bi se olakšalo učenje gramatičkih paradigma, svako poglavlje pratit će i odgovarajuće obrazovne igre, a izradit će se i memento hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika. Kao dio projekta izrađuje se i mrežna inačica Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije te će se u radu ukratko prikazati stanje njezine izrade. Dio je projekta posvećen i izradi popisa kratica hrvatskoglagoljičnih spomenika te baze s njihovim kratkim opisima. U sklopu projekta otvorena je podstranica Glagoljica u školi , na kojoj se objavljuju materijali izrađeni za nastavnike osnovnih i srednjih škola, a važan je dio projekta i popularizacija glagoljice. Dio je projekta i baza glagoljaškoga pjevanja, koja se uređuje. U sklopu projekta proširuju se i unutrašnje institutske baze glagoljičnih izvora izvori.stin.hr te baza radova o hrvatskome glagoljaštvu. Radi olakšavanja pristupa građi u sklopu projekta s pomoću platforme Transkribus transliteriraju se dosad netransliterirani rukopisi te se razvijaju novi modeli za čitanje hrvatske glagoljice. U tijeku je i izrada novih virtualnih izložba, interaktivnih karata te mrežne inačice glagoljaške rute po Krku.

Srednjovjekovna hrvatska književnost bogata je pisanim djelima koja su sačuvana u raznim rukopisima, međutim dosad je samo malen broj tih književno-povijesnih tekstova kritički pripremljen kao knjižno ili digitalno izdanje i javno dostupan. U ovome radu predstavljamo digitalno izdanje glagoljičnoga teksta Zrcalo čověčaskago spasenja (1445.), koje uključuje transkripciju teksta, paralelan prikaz slike rukopisa i teksta te opis toga srednjovjekovnog hrvatskog glagoljičnog teksta. Tekst (81 folija) preveden je sa staročeškoga jezika te potom zapisan u prvome dijelu Zbornika žakna Luke zajedno s drugim tekstovima koji su prevedeni sa staročeškoga jezika tijekom boravka hrvatskih benediktinskih redovnika glagoljaša u Slavenskome samostanu u Pragu u 14. i 15. stoljeću. Zapisan je uglatom glagoljicom i nije oslikan. Cilj je predstaviti i opisati korake u izradi ovoga složenog digitalnog izdanja jer ono može biti primjer izrade budućih digitalnih izdanja za predstavljanje bogate rukopisne srednjovjekovne hrvatske pisane baštine.

U opusu suvremenoga hrvatskog skladatelja akademika Frane Paraća (Split, 1948.) gotovo kanonsko mjesto zauzima vokalno-instrumentalna skladba Missa Maruliana . Nastala je na narudžbu HNK-a u Splitu 1993. godine. Recentno je ova skladba tiskana kao partitura, ali i snimljena na nosaču zvuka koji je bio u četverostrukoj nominaciji za diskografsku Nagradu Porin godine 2024. Rad predstavlja okolnosti nastanka djela, njegove glazbene karakteristike, stilske odlike Paraćeva skladateljstva te objašnjava način na koji je autor kombinirao tekst ordinarija latinske gregorijanske mise sa stavkom Alleluia u kojemu je tekstovni predložak Marulićev molitveni vers Alleluia napjeva: Uzdvigni odozdola glas moj k nebu gori, gdi tvoga pristola čtuju svetih zbori. Aleluja! Poticaj za nastanak ovoga djela nastaje u vrijeme Domovinskoga rata kad je skladatelj smatrao bitnim zazvati jedan baštinski hommage ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću, ali i glazbom poslati svojevrsni témoignage – svjedočenje o čovjeku i njegovu narodu u ratnome vihoru. Parać je u misi kao cjelini ostao u glazbenom smislu u potpunosti u okvirima tonalitetnosti i skladne akordike uronjene duboko u tradiciju.

Marulićev ep Judita ima povijesnu važnost koja je prepoznata i primjereno vrednovana u hrvatskoj kulturnoj zajednici. Stoga je dosad o njemu napisana izdašna literatura i bio je višerazinski analiziran. Budući da se njezino objavljivanje smatra prekretnicom u povijesti hrvatske svjetovne književnosti (iako je utemeljena na biblijskoj priči), Judita je jezična, književna i kulturna dragocjenost, a taj je njezin status ujedno čini dobrim istraživačkim polazištem. U ovome radu fokus je istraživanja na leksičkome sloju Judite koji se shvaća kao vojno nazivlje. Naime, dosadašnja istraživanja povijesnoga vojnog nazivlja govore u prilog tomu da se u djelima starijih razdoblja hrvatske pismenosti – a ta se tvrdnja odnosi i na leksikografsku produkciju, i na novine i časopise, a onda i na književnoumjetnička djela – razmjerno dobro posvjedočuju i vojni nazivi. U tom kontekstu Marulićev je ep shvaćen kao relevantan izvor vojnih naziva s kraja 15. i početka 16. stoljeća. Povijesne okolnosti govore takvomu mišljenju u prilog: Bosna je pod osmansku vlast pala 1463., Hercegovina 1482., a 1493. bitka na Krbavskome polju i poraz hrvatskih postrojba pod vodstvom bana Derenčina odjeknuo je hrvatskim zemljama. O vojnim se temama bez sumnje govorilo i diljem Dalmacije, pa tako i u Marulićevu Splitu, a poznavanje osnovnih vojnih naziva, može se pretpostaviti, nije bilo strano ni Maruliću kao svestranome intelektualcu svojega vremena. S obzirom na to da je Judita nastala osam godina nakon Krbavske bitke, a riječ je o epu koji se u jednome značenjskom odsječku redovito tumači kao alegorija borbe Hrvata s Turcima, naša je pretpostavka da je u njoj zastupljeno i hrvatsko vojno nazivlje.

Studija komparativnog karaktera ispituje recepciju starozavjetne priče o Suzani u srednjoeuropskoj renesansnoj književnosti. Pobliže analizira tri lirsko-epska djela iz 16. stoljeća na narodnom jeziku, na hrvatskom u Marka Marulića, na poljskom u Jana Kochanowskog i na mađarskom jeziku u Andrása Batizija. Na temelju filoloških studija koje analiziraju odnos tih djela s izvornim biblijskim tekstom, u studiji se ispituju postupci, sličnosti i razlike u obradi. Posebna pozornost pridaje se i duhu vremena i okolnostima konteksta, budući da je priča, koja je u doba renesanse ušla u modu, tumačena kao prispodoba o kreposti – uzornoj ženskoj čednosti i vjernosti – te ujedno o nadi u božansku milost i pobjedu pravde.

U Mletačkom državnom arhivu, u arhivskom fondu Jacopa Grasolarija (nakon 1450. – 1534.) sačuvano je sedam pisama Marka Marulića. Četiri su pisma upućena samom Grasolariju, ali u istoj se zbirci nalaze i Marulićeva pisma arhiđakonu splitskog kaptola Jerolimu Cipciju (umro 1502.). Pomno čitajući riječi tih pisama razmišljam o njihovoj svrsi i izričaju. Polazištem se pokazuje dio rečenice iz prvog pisma Cipciju (19. srpnja 1501.) gdje Marulić kaže o „raspravici” koju je sastavio „lo dareti butar in stampa” (doslovno: „dajte je gurnite u tisak”).

Ovaj rad opisuje nastanak CLARIN ERIC-a i HR-CLARIN-a, izlaže njihovu misiju i glavne zadatke kao i ulogu repozitorijā objedinjenih u sveeuropsku federaciju repozitorija jezičnih podataka. Nadalje, u radu se razmatra uloga HR-CLARIN-a kao središnjega mjesta za pohranu, prikupljanje, razvoj i dijeljenje jezičnih resursa i alata kako za sinkronijsku, tako i za dijakronijsku analizu hrvatskoga jezika. Daje se i nekoliko prijedloga u kojem bi se smjeru trebali razvijati hrvatski jezični resursi za istraživanje povijesti hrvatskoga jezika.

Digitalna transformacija utjecala je na gotovo sve segmente života, uključujući i leksikografiju, čime se rječnici i gramatike preoblikuju kako bi zadovoljili potrebe suvremenih korisnika. Ova promjena očituje se kroz razvoj digitalnih alata i resursa koji omogućuju interaktivnije i pristupačnije metode proučavanja, učenja i upotrebe jezika. Tradicionalni pristupi leksikografiji, koji su se oslanjali na tiskane medije, često su zbog prirode materijala rezultirali ograničenim pristupom informacijama i sporijim ažuriranjem podataka. S pojavom digitalnih tehnologija, rječnici i gramatike postali su dostupniji široj javnosti, a interaktivne platforme omogućuju korisnicima bolje razumijevanje i korištenje jezika. Razvoj online rječnika, gramatika i ostalih digitalnih resursa predstavlja ključnu promjenu u području e-leksikografije, primjerice omogućujući brzo pretraživanje, audioizgovor, vizualne prikaze i primjere korištenja u različitim kontekstima. Tehnologije poput umjetne inteligencije (veliki jezični modeli) i obrade prirodnog jezika sve više se integriraju u leksikografiju, omogućujući analizu velikih skupova podataka i automatsko generiranje elemenata rječničkih natuknica, opis definicija i primjera. Ovaj napredak može značajno ubrzati proces izrade rječnika. Suočavanje s izazovima u digitalnome dobu ostaje ključno. Osiguravanje točnosti i kvalitete podataka u digitalnim rječnicima i gramatikama često je otežano, a potrebe različitih korisnika zahtijevaju specifične pristupe i resurse koji nisu uvijek dostupni. Prepoznaje se važnost interdisciplinarnih pristupa koji uključuju stručnjake iz raznih znanstvenih područja, kao što su humanističke, društvene i tehničke znanosti. Globalni trendovi ukazuju na potrebu za uključivanjem zajednica i govornika jezika u razvoj i korištenje digitalnih jezičnih resursa, čime se otvaraju mogućnosti za inovacije i nove načine razmišljanja o rječnicima i gramatikama. Financijska potpora i istraživanja jezičnih resursa i alata ostaju ključni za održivost leksikografskih projekata, a samim time i za održavanje hrvatskog jezika relevantnim u digitalnom dobu. Nedostatak kontinuirane financijske podrške države za istraživanje jezika, posebno u kontekstu digitalne transformacije, predstavlja ozbiljan izazov u Hrvatskoj. Također, primjetan je nedostatak središnjih institucija koje bi se posvetile prikupljanju, obradi i edukaciji u području jezičnih tehnologija. Uspostavljanje takvih centara može pomoći u jačanju suradnje kako među istraživačima, leksikografima i edukatorima tako i među stručnjacima i korisnicima jezičnih tehnologija. Zaključno, daljnja istraživanja i razvoj u području e-leksikografije predstavljaju ključne aspekte za osiguranje održivosti i relevantnosti rječnika i gramatika u digitalnom dobu. Uz kontinuirani razvoj tehnologija i metodologija, postoji ogroman potencijal za obogaćivanje hrvatske jezične i kulturne baštine, što će doprinijeti unapređenju digitalnih resursa i alata za hrvatski jezik.

Od naslidovan’ ja Isukarstova i od pogarjen’ ja tašćin segasvitnjih Marka Marulića najstariji je poznati prijevod na hrvatski jezik glasovitoga srednjovjekovnog djela De imitatione Christi, čije se autorstvo danas najčešće pripisuje Tomi Hämmerkenu, rođenomu u njemačkom mjestu Kempenu (otuda i Toma Kempenac, odnosno Toma Kempenski). Djelo je vrlo brzo nakon što se pojavilo postalo popularno, a to je ostalo i do naših dana, što potvrđuje i danim mu nazivom „peto evanđelje”. Marko Marulić preveo ga je s latinskoga jezika na hrvatski godinu dana prije negoli je napisao svoju Juditu, ep po kojemu će postati ocem hrvatske književnosti. Riječ je o čakavskoj stilizaciji književnoga jezika na samom kraju 15. stoljeća. Naslidovan’je je prvi put cjelovito objavljeno tek 1989. godine, i to u dva neovisna izdanja: jedno je izdanje priredio Milan Moguš, a drugo su pripremili Zvonimir Kulundžić i Julije Derossi.

Dok je nas ... zakleli smo se: glagoljat će se! (Šešelj 2013: 62) U radu1 se raspravlja o dramskom tekstu Stjepana Šešelja koji tematizira okolnosti nastanka Marulićeve Judite dovodeći ih u izravnu vezu s glagoljaškom tradicijom. Prvo je istraživačko pitanje usmjereno na komuniciranu predodžbu o Maruliću i glagoljašima te na odnos fikcije i fakcije u književnom domišljanju njihova odnosa. Drugo istraživačko pitanje ispituje dominantan intertekstualni postupak, a to je citatnost, tj. citiranje Marulićevih, glagoljaških i drugih tekstova s obzirom na njihove izvore, funkciju i doprinos priči koju dramski tekst želi ispričati. Konačno, izvan same citatnosti, istražen je jezik kojim u toj povijesnoj drami govore likovi, poglavito postupci njegove arhaizacije. Šešeljeva drama, među ostalim, pokazuje kako književni tekstovi iz daleke prošlosti, njihov sadržaj i njihov jezik, mogu potaknuti nove književnojezične tvorbe potvrđujući time svoj kreativan potencijal i u suvremenosti.

U članku se uvodno kontekstualizira pjesništvo pjesnika koji je pisao pod pseudonimom Sven Adam Ewin. Potom se analiziraju njegove pjesme koje se na različite načine referiraju na Marka Marulića. Pritom se pokušava utvrditi na koji se način Marulić percipira i (re)kreira u SAE-ovim pjesmama. Analiziraju se neki tematsko-motivski aspekti, a posebno se upućuje na složen odnos suvremenog pjesnika prema Maruliću kao nacionalnom bardu i prema tradiciji koje je on reprezentant.