Ovim se radom nastoji izložiti konvergencije i divergencije između biblijske i filozofijske teologije vodeći se problematikom odnosa između morala i religije, posebno s obzirom na »Prvi predgovor« Kantove Religije unutar granica pukoga uma. Pitanje morala i religije nije samo pitanje teorije spoznaje nego se tiče i političko-društvenog konteksta koji je Kantovo djelo izazvao. Zbog svoje koncentracije na parcijalnim aspektima koji proizlaze iz podjele biblijske i filozofijske teologije njihovi su sadržaji u opasnosti da sami sebe apsolutiziraju. Umjesto toga, kritički um postavlja granice, ali na način da je pritom otvoren biblijskim spoznajama. Polazeći od tog uvida, Kantovo filozofijsko kritičko mišljenje suočava se s dvama protivnicima: s jedne strane, biblijskim teolozima, koji se bave duhovnim pitanjima, a s druge strane, i biblijskim učenjacima koji nadziru znanstvenu dimenziju religije. Praktični prijedlozi koje Kant spominje u održavanju ravnoteže između vjere i uma trebali bi pripomoći boljem razumijevanju odnosa biblijske i filozofijske teologije.
Kao formalizirani odnos s transcendentnim, religija je u predmoderni određivala ne samo doseg političkog autoriteta nego i čovjekovu »finalnu svrhu« ponad povijesti. Ta se javna uloga religije u liberalno-sekularnom društvu smatra nadiđenom. No, ipak se danas primjećuje trend deprivatizacije religije. Je li to simptom krize liberalizma o kojoj se sve više govori? Ili pokušaj da se mimo tradicionalne religije, ali koristeći jezik i formu vjere, dadne entelehiološki smisao čovjekovoj egzistenciji unutar društva i povijesti? Ili se radi o populističkom nastojanju da se time obeskrijepi liberalni politički projekt? Bez obzira na razlog iza deprivatiziranja religije, riskira se povratak predmoderne dinamike politizacije religije i sakralizacije politike. Ipak, kako ističe Jürgen Habermas, rehabilitacija religije u javnom prostoru ne mora biti reakcionarna. Tako ovaj članak razmatra napore Patricka J. Deneena i Francisa Fukuyame u potrazi za nekim trećim putem, koji ne bi bio antagonističan prema naslijeđu prosvjetiteljstva, ni ravnodušan na dijalektiku »mita« i »prosvjetiteljstva«, tj. religije i kritičkog uma.
Ramon Llull (1235. – 1315.), filozof, teolog i pisac, promišljao je o važnim filozofskim i religijskim pitanjima svoga vremena i sredine. U kontekstu multireligijskog društva, filozofski je razmatrao mogućnost mirnog suživota između pripadnika kršćanstva, judaizma i islama kroz izgradnju jedinstva. Preuzevši srednjovjekovno shvaćanje trostrukog odnosa filozofije prema religijama, tj. odnosa dokazivanja, kritike i samokritike, Llull ih modificira uvodeći jedinstvena tumačenja, naglaske i poretke. U tu je svrhu sazdao prvi filozofski sustav, nazvan Ars, umijeće, koncipiran isključivo u odnosu na religije. Llullovo usmjerenje, takvo da je njegova filozofija racionalistička po sadržaju i metodi, a religijska po podrijetlu i svrsi, osigurala mu je jedinstveno mjesto u povijesti srednjovjekovne filozofije, a i danas ima svoju važnost u promicanju filozofski strukturiranog međureligijskog dijaloga.
U ovom prilogu razmatra se rascjep između integrističkog (odnosno fundamentalističkog) razumijevanja i prakticiranja religioznosti i različitih relativizmom obilježenih oblika nove religioznosti. Postavlja se pitanje o naravi tog rascjepa: radi li se ovdje o nekoj supstancijalnoj i neprevladivoj razdvojenosti ili je pak riječ o očitovanju još jedne antitetičke solidarnosti između prividno temeljito suprotstavljenih pozicija? U tom sklopu svakako bi valjalo uzeti u obzir dogmatske (zapravo podjednako fundamentalističke) inačice naturalizma obilježene antireligioznim nabojima. Te su varijante naturalizma kompatibilne s integrističkim oblicima religijskog vjerovanja. Ipak, ključno pitanje glasi: kakva je uloga filozofije (ali i duhovnih i društvenih znanosti) u razjašnjavanju složenih odnosa između prividno nespojivih nazora?
U radu će se ispitati implikacije filozofskog projekta Quentina Meillassouxa koji postavlja radikalnu tezu spekulativne ontologije kao jedinog mogućeg pristupa mišljenju apsoluta koji je lišen kontingencije našeg odnosa sa svijetom. Njegov projekt može se sažeti u tri teze: (1) spekulacija (pristup apsolutu) moguća je samo kao ne-metafizična, (2) uvjet spekulativnosti jest nereligioznost, i (3) pristup besmrtnosti i božanskom, kao mogućim uvjetima imanencije, nastaje samo iz nereligioznosti. Ovaj bi projekt trebao pokazati da bi »ostvarenje univerzalne pravde« i razrješenje »sablasne dileme« (kao napetosti između religijskog i ateističkog razumijevanja postojanja boga i njegove odgovornosti za zlo) bilo moguće kroz neizvjesno, ali nužnošću kontingencije moguće, nastupanje »četvrtog svijeta« u kojem nepostojeći bog postaje, u kojem se iskupljuju sve nepravde prethodnih svjetova kroz pojavljivanje fizičkih zakona koji bi u sebi inkorporirali uskrsnuće mrtvih, besmrtnost za žive i radikalnu pravednost za sve – žive kao i mrtve.
