U ovom se prilogu proučavaju vrste ponavljanja u specifičnoj podvrsti političkog diskursa – medijskom političkom intervjuu. Politički intervju razgovorna je vrsta u kojoj institucionalni akteri sudjeluju kako bi komentirali određenu temu, a njihov govor usmjeravaju medijski stručnjaci (v. Lauerbach i Fetzer 2007). Uloge, funkcije i motivacija sudionika određene su okruženjem u kojem se politički intervjui ostvaruju i prema svojem određenju oni bi trebali biti strukturirani govorni događaji s jasno definiranim pravilima i interakcijskim normama. Unatoč tome, vrlo je česta upotreba ponavljanja koja mogu imati različite funkcije: od onih koji su rezultat nesigurnosti, neugode i/ili nesnalaženja do onih planiranih i namjernih koji često imaju funkcije naglašavanje važnih riječi, sintagmi i rečenica kako bi se pojačala prijemčivost poruka, odnosno privukla pozornost slušatelja. Takva ponavljanja pojačavaju ilokucijsku snagu iskaza i persuazivnog su karaktera, čime se potvrđuje pretpostavka da politički diskurs često zanemaruje sadržaj, odnosno propoziciju i da se najčešće usredotočuje na učinak koji se želi postići pri obraćanju ciljanoj publici. Cilj je istraživanja na primjeru medijskih intervjua s talijanskim političarima ukazati na različite funkcije ponavljanja koje političari koriste u toj podvrsti političkog diskursa. Analizirani korpus sastavljen je od dvanaest (12) intervjua talijanskih političara i novinara dostupnih na platformi YouTube (videoisječci su u trajanju cca 15 – 25 minuta svaki) koji su nastali u razdoblju između 2022. i 2024. godine. Intervjui u trajanju od cca četiri (4) sata transkribirani su u cijelosti kako bi se mogle izdvojiti i u njima analizirati različite vrste ponavljanja. Kako bi se odgovorilo na istraživačka pitanja, intervjui su analizirani kvalitativno i kvantitativno, uz klasifikaciju različitih vrsta ponavljanja prema funkcionalnoj podjeli (prilagođeno i dopunjeno prema Lichtkoppler 2007; Ponzi 2019). Ova je klasifikacija omogućila analizu učestalosti i funkcionalne distribucije ponavljanja u intervjuima.
U ovom radu sagledava se potencijalna uporaba velikih jezičnih modela, poput ChatGPT-a, za učenje stranih jezika. Iz perspektive studenata španjolskog jezika ovom su alatu postavljana pitanja vezana za upotrebu konjunktiva, od jednostavnijih prema složenijima, s ciljem analize različitih primjena i konteksta te, posljedično, različitih značenja. Odgovori i objašnjenja koja je alat nudio kategorizirani su po točnosti i potpunosti, nakon čega je provedena kvalitativna i kvantitativna analiza podataka. Ustanovljeno je da ovaj jezični model nudi zadovoljavajuća objašnjenja tek u manjem broju slučajeva, a iznenađuje činjenica da ChatGPT, suprotno inicijalnim hipotezama, ne prihvaća kao točan velik broj neprijeporno gramatički ispravnih struktura te da, s druge strane, u određenom broju slučajeva sâm generira gramatički neispravne konstrukcije.
U okviru istraživanja jezičnih ideologija i kritičke analize diskursa, članak analizira načine na koje je reprezentiran portugalski jezik u suvremenoj poeziji pisanoj na portugalskom jeziku. Iz korpusa poetskih tekstova eminentnih autora s portugalskog govornog područja (npr. Oswald de Andrade, Manuel Bandeira, Menotti del Picchia, Manuel Rui, Vasco Graça Moura) izdvojene su ideološki angažirane pjesme koje tematiziraju društveni status portugalskog jezika, odnosno njegovih govornika. U središtu je interesa rada identifikacija jezičnih ideologija zastupljenih u navedenim tekstovima te njihova povezanost s relevantnim elementima društveno-povijesne i književne pozadine, kao i s konkretnim jezičnim sredstvima i diskursivnim strategijama koje služe artikulaciji ideoloških pozicija. Analiza pokazuje postojanje dva osnovna tipa poetskog diskursa o portugalskom jeziku, emancipatorskog i purističko-konzervativnog. Emancipatorski diskurs ističe se u poeziji brazilskih modernista i svojstveno mu je osporavanje kulturnog i jezičnog autoriteta modeliranog prema europskoportugalskom standardu te promoviranje norme bliže vernakularu. Purističko-konzervativni diskurs, oprimjeren prvenstveno djelom portugalskog pjesnika Vasca Graçe Moure, oslanja se na institucionalno podržane ideologije temeljene na neempirijskim pretpostavkama o jeziku. Pjesničke refleksije o jeziku iskazuju se kako izravnim propitivanjima tako i implicitno, uporabom jezičnih struktura koje se uklapaju u normativni ideal ili ga destabiliziraju svojom nestandardnošću.
Does the word for ‘security’ mean exactly the same across languages? How can we identify cross-linguistic similarities and differences in word meanings? In this study we carry out a corpus investigation of the words corresponding to English security and safety in the Slavic languages. While our analysis identifies numerous cross-linguistic similarities, we argue that there are differences. Three parameters capture relevant differences: transparent vs. opaque, negative vs. positive, and external vs. internal. With regard to semantic fields and metaphorical uses, we find considerable overlap, but also some differences among the languages under scrutiny. Employing a variety of methods from corpus linguistics, we argue that this “mixed” methodology enables us to avoid the weaknesses of individual methods and to pinpoint both similarities and subtle differences among related languages.
Frazemske konstrukcije (FK) definirane su kao specifična vrsta izraza koji se sastoje jednim dijelom od leksički fiksnih elemenata (tzv. sidra), a u drugom dijelu od jednog ili više praznih mjesta koja se leksički pune tek u konkretnom komunikativnom kontekstu. Često su vrlo izražajne, a mnoge od njih izražavaju evaluacije. Rad klasificira FK s evaluativnim značenjem koristeći hrvatske i njemačke primjere. Neke FK mogu izražavati i pozitivne i negativne evaluacije (npr. njemački eine Frage (ist) klüger/dümmer als die andere ‘jedno (je) pitanje pametnije/gluplje od drugoga’), dok su druge samo negativne (npr. Toliko o kulturi! ). Evaluacija može biti eksplicitna ili implicitna. Eksplicitne FK sadrže evaluator, npr. pridjev u hrvatskoj FK rijetko sposoban/dobar/bezobrazan/glup. Implicitno evaluativne FK ne sadrže evaluaciju na leksičkoj odnosno semantičkoj razini, nego ju izražavaju na osnovi konvencionalne upotrebe vođene pragmatičkim pravilima (npr. Ah ta djeca! ). Struktura eksplicitnih FK može imati jednu do tri komponente: predikativni evaluator (PE), objekt evaluacije (OE) i agens evaluacije (AE) (npr. njemački Du (OE) bist mir (AE) ein schöner Freund (PE) ‘Ti si mi lijep prijatelj!’). Drugi su fokus ovoga rada frazemske konstrukcije (FK) kao modeli koji često imaju dvije ili više inačica, pri čemu različiti oblici njihove realizacije ovise o broju i gramatičkoj varijabilnosti elemenata u sidru konstrukcije. Putem egzemplarnog korpusnog istraživanja utvrđeni su najfrekventniji oblici realizacije hrvatske FK ti si mi nek- N / i to mi je nek- N, koja izražava negativnu evaluaciju. Najčešće potvrđeni oblik/oblici realizacije neke FK naziva(ju) se njezinim standardnim oblikom/oblicima. Treći fokus ovoga rada usmjeren je na prevodivost evaluativnih FK. Konkretno, članak razmatra njemačke ekvivalente hrvatske FK s dvama standardnim oblicima realizacije ‒ ti si mi nek - N i i to mi je nek - N. Pri prevođenju takvih FK ključno je osigurati da se u ekvivalentu na ciljnom jeziku odraze i intenzitet i kvaliteta evaluacije.
