U radu se analiziraju teorijska polazišta oporezivanja imovine, pravna priroda poreza na nekretnine te njegov odnos prema ustavnopravnoj zaštiti prava vlasništva i institutima stvarnog prava. Posebna pozornost posvećena je argumentima za i protiv oporezivanja imovine (nekretnina) kao i utjecaju takvog oporezivanja na ostvarivanje načela jednakosti i porezne pravednosti. Ono što je najvažnije naglasiti jest da je gotovo nemoguće pronaći element poreza na nekretnine koji je zajednički svim državama članicama Europske unije. Cilj je ovog rada poredbenopravni prikaz poreza na nekretnine u odabranim državama članicama Europske unije s naglaskom na određivanje porezne osnovice, poreznog obveznika i modele vrednovanja nekretnina. Nadalje, analizira se postojeći porez na nekretnine koji je u primjeni od 1. siječnja 2025. godine u Republici Hrvatskoj te se iznose pravni i porezno-tehnički argumenti zbog kojih nije opravdano uvesti oporezivanje nekretnina prema njihovoj tržišnoj vrijednosti u poreznopravni sustav Republike Hrvatske.
The independence of the judiciary is one of the key preconditions of the rule of law. To function as a fundamental component of the system of horizontal accountability and, consequently, a critical factor in strengthening the rule of law, the judiciary must remain independent from other branches of government and any external influence. However, strengthening the culture of judicial independence must be accompanied by constant efforts to develop mechanisms and culture of judicial accountability and integrity, particularly in post-authoritarian societies. Judicial self-governance, broadly defined as the existence and functioning of institutions that include at least one judge and exercise authority over court administration and/or judicial career management, has been widely promoted as a panacea for challenges confronting court administration. In recent decades, judicial councils have emerged as the most prominent institutional expression of judicial self-governance, although some scholars extend this concept to encompass other governance actors. While councils, composed predominantly of members of the judiciary, are intended to insulate appointments, promotions, and disciplinary proceedings from partisan political influence, contemporary scholarship increasingly cautions that their establishment may generate new channels of politicisation and raise complex concerns regarding accountability. The paper examines the legal framework of judicial self-governance in Bosnia and Herzegovina, with particular emphasis on the 2023 amendments to the Law on the High Judicial and Prosecutorial Council (HJPC BiH) and the proposed new Law on the HJPC BiH currently pending before the Parliamentary Assembly of BiH. The analysis focuses specifically on the provisions governing the disciplinary responsibility of judges and HJPC BiH members, as well as the procedures for dismissal of Council members. In line with a broader interpretation of the concept of judicial self-governance, this study also considers the role and authority of court presidents. By situating the discussion within the broader context of the Polish experience with judicial self-governance reforms, the paper offers additional insights into the risks of politicization and institutional capture that may arise even within frameworks formally designed to protect judicial independence.
Stavljanje pod kontrolu teške kronične boli terminalnih bolesnika, radi ostvarenja što veće „palijativne udobnosti“, često zahtijeva primjenu, titraciju i rotaciju jakih opioida. Njihova uporaba povlači određene bioetičke, pravne i moralne dvojbe palijativne sedacije koja u kliničkim (re)interpretacijama može poprimiti kontroverzan prizvuk „zamagljene eutanazije“. Stoga nam je namjera prikazati čvrsto biopravno uporište medicinske deontologije, kojima tretman jakih opioida za nepodnošljivu patnju u neminovnom umiranju, spada u primjenu redovnih terapeutskih sredstava te se bioetički toleriraju pojedine potencijalne kontraindikacije. Etički prihvatljive kriterije i smjernice za donošenje odluka u vezi s primjenom rizične doze analgezije i palijativne sedacije potrebno je uzeti s posebnim obzirom vezano uz prirodu nepodnošljivih refraktornih simptoma, pri čemu bolesnici i/li njihovi surogat odlučitelji moraju biti dobro informirani i dati svoj pristanak. Legalna primjena palijativne sedacije ravna se prema općim etičkim načelima te moralnim načelom „dvostrukoga učinka“, kojima se namjera kliničara opravdava željom za olakšanjem simptoma, koji nisu intencionalno provođeni namjernim pospješivanjem ubrzane smrti terminalnog bolesnika. Ako korištenje jakih sedativa može ublažiti nepodnošljivu bol uzrokovanu teškim simptomima koji nisu odgovorili na uobičajene terapijske intervencije, klinički je razumno i bioetički korektno poslužiti se palijativnom sedacijom. Moralnu ispravnost i određenu uvjetovanost te tvrdnje afirmiraju i određeni legislativni, pravni, bioetički i dokumenti Katoličke Crkve.
Povod za pisanje ovog rada jesu izmjene Zakona o radu iz 2022. godine kojima je uvedeno načelo nedostupnosti u profesionalnoj komunikaciji, a kojim se izmjenama intervenira u EU-ovu definiciju pojma „vremena odmora“. Riječ je o autonomnom pojmu prava EU-a koji je uređen Direktivom 2003/88 te koji je nadograđen pratećom judikaturom Suda EU-a. Rad je posvećen važnosti vremena odmora radnika za zaštitu njegove sigurnosti i zdravlja. Sud EU-a razvio je kriterije s pomoću kojih se svaka situacija može kvalificirati kao radno vrijeme ili kao vrijeme odmora. Fokus je rada na postupanju sudova u rješavanju konkretnih pravnih pitanja koja se odnose na kvalifikaciju radnog vremena. Razmatraju se slučajevi u kojima se od radnika zahtijeva nazočnost na radnom mjestu, a koja uključuju određena razdoblja neaktivnosti. U takvim situacijama često se nalaze liječnici, pripadnici oružanih i policijskih snaga, vatrogasci i pripadnici sličnih javnih službi. Analiziraju se zakonska rješenja u uređivanju vremena odmora u odnosu na obveze koje za Hrvatsku proizlaze iz pravne stečevine, ali također čl. 145. Ustava RH. Kompariraju se pravna stajališta hrvatskih sudova i Suda EU-a u odnosu na tumačenje pojmova radno vrijeme i vrijeme odmora te se dolazi do zaključka da se pristupi tim pojmovima znatno razlikuju, posljedično rezultirajući različitom razinom zaštite sigurnosti i zdravlja radnika.
Ombudsman je institucija nesudske spoljne i parlamentarne kontrole nad radom javne uprave, koja je osnovana 1809. godine u Švedskoj. Više od jednog veka on je bio ekskluzivna institucija ove države, da bi se raširila u više od 100 zemalja sveta tokom XX i XXI veka. Rad je sadržinski opredeljen u tri celine: prva se tiče opštih izlaganja o ombudsmanu, u drugoj celini se ukazuje da je sve više izraženo pozicioniranje ombudsmana u zaštiti ljudskih prava građana, gde se, u stvari, ombudsman pojavljuje kao zaštitnik ljudskih prava na nacionalnom nivou i, konačno, treća celina je posvećena Zaštitniku građana Republike Srbije, kao centralnoj nacionalnoj instituciji za zaštitu ljudskih prava. Inicijalno, ombudsman je zamišljen kao specifična kontrola rada javne uprave, a znatno manje kao zaštitnik ljudskih prava. Pravna kontrola nije jedina kontrola koju preduzima ombudsman, što znači da on ne sprovodi samo kontrolu zakonitosti, već se fokusira i na kontrolu celishodnosti, efikasnosti, pa čak i pravičnosti. Pored tradicionalnog modela ombudsmana (onako, kako je zamišljen u Švedskoj i Danskoj), razvija se i hibridni model (koji je, na primer, prihvaćen u Srbiji – gde se pojavljuje kao kontrolor uprave i zaštitnik ljudskih prava) i model zaštitnika ljudskih prava, prihvaćen u svim ostalim bivšim jugoslovenskim republikama. Srbija je donošenjem novog Ustava 2006. godine, inaugurisala Zaštitnika građana kao ustavnu instituciju i ovaj organ se pojavljuje kao nacionalna institucija za zaštitu ljudskih prava i kao nacionalni mehanizam za prevenciju torture i u toj ulozi ostvaruje saradnju sa relevantnim međunarodnim institucijama. Glavna hipoteza u radu svodi se na analizu pojedinih rešenja Zakona o zaštitniku građana iz 2021. godine, koja su u stvari, korak unazad u odnosu na Zakon iz 2005. godine.
