Rad analizira istospolne seksualne orijentacije te rodnu raznolikost u psihoanalitičkom i grupnoanalitičkom okviru, polazeći od teze da je orijentacija istovremeno stabilna, procesualna i relacijska konfiguracija želje i identiteta. Poseban naglasak stavlja na ulogu roda kao važne, ali ne i jedine dimenzije te pokazuje kako se seksualne i rodne pozicije u grupi aktiviraju i transformiraju kroz grupno polje, prijenosne dinamike i afektivne ekonomije. Rad zatim prati povijest patologizacije homoseksualnosti te opisuje pomak prema relacijskim i intersubjektivnim pristupima koji istospolnu orijentaciju tretiraju kao nepatološku varijantu. U dijelu o transrodnosti naglašavaju se etički i klinički principi afirmativnog pristupa (poštivanje zamjenica, nenametanje ishoda) uz zadržavanje otvorenosti prema složenim intrapsihičkim konfliktima. Zaključno, rad brani fleksibilniju, nepatologizirajuću grupnoanalitičku praksu usmjerenu na autentičnost, integraciju i kritiku normativnih pretpostavki o spolu, rodu i seksualnosti.
Rad razmatra psihodinamski koncept velikodušnosti. Analizira razliku između zrele, integrirane velikodušnosti i njenih regresivnih i obrambenih oblika. Polazeći od temeljne psihoanalitičke pretpostavke nesvjesne determinacije psihičkog funkcioniranja, analizira obrambene i razvojne dimenzije velikodušnosti koje su povezane s nesvjesnom krivnjom, narcističkom ranjivošću i potrebom za potvrdom. Takva je velikodušnost uvjetovana regulacijom krivnje, agresije i narcističke vulnerabilnosti. S druge strane, autentična velikodušnost je povezana s psihičkim zdravljem: mentalizacijom, sigurnom privrženošću, tolerancijom ambivalencije i očuvanom samozaštitom. Rad također razmatra odnos između velikodušnosti, uvida i istine. Bionova koncepcija istine i transformacije u O te elaboracije Grotsteina i Blass potrebe za istinom kao organizirajućom funkcijom psihe u dinamičkoj su interakciji s kapacitetom podnošenja i korištenja istine. Nužni preduvjet sadržavanja i integracije istine je strukturni kapacitet. Bez njega otkrivajuće intervencije, odnosno istina, nepodnošljivo destabiliziraju psihu. Autentična velikodušnost terapeuta je preduvjet uspostavljanja i održavanja terapijskog okvira u kojem pacijent može razviti kapacitet podnošenja i korištenja istine za psihički razvoj.
Ovaj rad prikazuje transformaciju jedne članice i sazrijevanje grupne dinamike tijekom šestogodišnjeg procesa grupne analize, pri čemu su snovi korišteni kao ključni klinički materijal. Teorijski okvir polazi od shvaćanja da snovi u grupnom kontekstu nadilaze individualnu intrapsihičku razinu i postaju sredstvo komunikacije unutar grupnog nesvjesnog, s naglaskom na zajedničku emocionalnu rezonancu i dinamiku „ovdje i sada“. Riječ je o longitudinalnom kliničkom prikazu slučaja koji prati tri sna iste članice, iznesena u ranoj, srednjoj i kasnoj fazi grupnog rada. Snovi odražavaju razvojni put članice od obrambenog povlačenja i izolacije, preko izražavanja potisnute agresije, do veće integracije ambivalentnih doživljaja važnih objekata i sposobnosti podnošenja separacije. Analiza pokazuje da se individualno sazrijevanje članice odvija paralelno sa sazrijevanjem grupe, koja postupno razvija veći kapacitet za simbolizaciju i sadržavanje intenzivnih emocija. Rad upućuje na važnu ulogu snova u razumijevanju individualnih i grupnih procesa te produbljivanju terapijskog rada.
Umjetnost i psihoterapija povezane su na više različitih načina. Razni psihoterapijski teorijski koncepti nastojali su pridonijeti razumijevanju umjetničkog čina. Psihoanaliza smatra da je umjetnički čin zapravo povezan s umjetnikovim najranijim životnim iskustvima koja se u umjetničkom djelu prezentiraju kroz simbole—bilo individualne, bilo kolektivne. Psihoanalitičari su potvrdu svojih teza nalazili u analizi umjetničkih djela. Umjetnost se posljednjih sedamdesetak godina počela koristiti u terapijske svrhe, pri čemu ona olakšava rad na emocijama i pomaže samorazumijevanje. Korištenje umjetničkih sredstava u kreativnom izražaju osnova su kreativnih psihoterapijskih postupaka poput likovne terapije, biblioterapije, terapije plesom/pokretom i muzikoterapije, koji su danas općeprihvaćeni unutar terapijskih programa. Konačno, ne smijemo zaboraviti da je sam psihoterapijski proces zapravo jedinstven, kreativan čin koji ima više dodirnih točaka s umjetničkim procesom.
U radu je prikazano iskustvo formiranja i vođenja grupnoanalitičke terapijske grupe u specifičnom religijsko-kulturnom i institucionalnom kontekstu emigrantske zajednice žena muslimanki podrijetlom iz zemalja bivše Jugoslavije u Njemačkoj. Polazeći od teorijskih postavki o nužnosti modifikacije grupnoanalitičke tehnike u posebnim uvjetima, opisuje se niz prilagodbi koje su bile nužne kako bi se uopće omogućilo stvaranje i održavanje grupnog procesa. Grupa se održavala unutar prostora vjerskog centra, uz značajna ograničenja fizičkog i organizacijskog settinga, uključujući prekide zbog molitve, promjenjivo vrijeme održavanja seansi te rodna ograničenja u sastavu grupe. Unatoč tim otežavajućim okolnostima, kroz fleksibilno, ali dosljedno redefiniranje okvira, očuvani su temeljni grupnoanalitički principi, osobito sigurnost, kontinuitet i razvoj grupnog matriksa. Tijekom dvije godine rada grupa je prolazila kroz faze nepovjerenja, projekcija i paranoidne anksioznosti, sve do postupnog razvoja emocionalne otvorenosti, refleksivnosti i međusobne podrške. Dominantne teme odnosile su se na propitivanje rodne i društvene uloge, napetost između pripadanja religijskoj zajednici i potrebe za autonomijom, iskustva migracije, obiteljske odnose, potisnutu ljutnju i osobne izbore. Posebno se ističe uloga settinga kao simboličke „druge kože“ grupe te postupno preuzimanje dijela voditeljskih funkcija od strane same grupe. Može se reći da fleksibilna, ali strukturirana modifikacija grupnoanalitičke tehnike omogućuje očuvanje terapijskog procesa u kulturološki i organizacijski zahtjevnim uvjetima koja može potaknuti razvoj autonomije, emocionalne zrelosti i identitetske integracije članica.
