Pozadina istraživanja: Klubovi liječenih alkoholičara (KLA) su u Bosni i Hercegovini osnovni oblik poslijebolničkog tretmana kod ovisnosti o alkoholu. Tretman u KLA se temelji na stručnom vođenju, doprinosu grupe i podrške obitelji s ciljem cjelovitog oporavka osobe. U nedostatku istraživanja o obilježjima i učincima KLA u BIH provedeno je prvo cjelovito istraživanje. Cilj i uzorak: Cilj istraživanja je utvrditi doprinos pohađanja KLA, odnosa sa stručnim djelatnikom, obiteljskog funkcioniranja i percipirane socijalne podrške na procjenu sljedećih dimenzija osobnog oporavka: Samopouzdanje i pozitivna očekivanja, Upravljanje oporavkom i oslanjanje na druge osobe, Orijentacija k uspjehu i ciljevima i Nadilaženje simptoma ovisnosti. U istraživanju je sudjelovalo 163 ispitanika koji su članovi KLA u Bosni i Hercegovini. Anketno istraživanje metodom grupnog anketiranja je provedeno u ukupno 11 KLA na prigodnom uzorku. Rezultati: Podatci su analizirani hijerarhijskom regresijskom analizom. Uvođenjem svakog prediktorskog bloka statistički značajno se unaprijedilo objašnjenje varijance kriterija za sve četiri dimenzija osobnog oporavka. Od individualnih čimbenika dosljedno se značajnom pokazuje varijabla Razina uključenosti u rad KLA za objašnjenje svih dimenzija oporavka., Odnosi s obitelji i socijalna podrška značajni su prediktori za objašnjenje dvije dimenzije oporavka. Zaključak: Rezultati istraživanja podupiru holistički pristup, no potrebna su daljnja longitudinalna i evaluacijska istraživanja radi unaprjeđenja modela KLA.
Huntingtonova bolest (HB) nasljedni je neurodegenerativni poremećaj karakteriziran progresivnom trijadom motoričkih, kognitivnih i psihijatrijskih simptoma. Iako su kliničke značajke pacijenata dobro dokumentirane, psihološki utjecaj na njihove svakodnevne neformalne njegovatelje ostaje nedovoljno istražen, posebno u Hrvatskoj. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati razinu depresivnosti među neformalnim njegovateljima osoba s HB u usporedbi s općom populacijom. Provedena je presječna studija na uzorku od 28 sudionika (N = 14 neformalnih njegovatelja; N = 14 kontrolna skupina). Depresivni simptomi procijenjeni su s pomoću Beckovog inventara depresije-II (BDI-II). Rezultati su otkrili statistički značajnu razliku u stupnju depresivnosti između skupina. Neformalni su njegovatelji u prosjeku postigli rezultat koji ukazuje na umjerenu do tešku depresivnost, dok je kontrolna skupina pokazala minimalne razine. Analizom dobi ispitanika nije se utvrdila značajna povezanost s razinom depresivnosti u obje skupine. Nalazi ovog istraživanja ukazuju na to da neformalni njegovatelji u Hrvatskoj doživljavaju značajan psihološki teret koji proizlazi iz same prirode skrbi. Rezultati ističu hitnu potrebu za holističkim pristupom koji uključuje sustavnu psihološku podršku neformalnim njegovateljima kako bi se poboljšala kvaliteta života cijele obitelji.
Elektrostimulacijska terapija mozga (ESTM), poznata i kao elektrokonvulzivna terapija (EKT), medicinski je postupak u kojem se električnom strujom inducira kontrolirani epileptički napadaj. U dječjoj i adolescentnoj psihijatriji primjenjuje se od 1940-ih godina. Iako su slučajevi primjene ESTM-a u djece opisivani u literaturi, danas su nedovoljno zastupljeni i često zanemareni, a sama primjena ostaje kontroverzna, osobito u pedijatrijskoj populaciji. Cilj ovoga narativnog preglednog rada je prikazati dostupnu literaturu o učinkovitosti i sigurnosti ESTM-a u djece i adolescenata, uz prikaz jednog slučaja. Pretraga baze PubMed provedena je u studenom 2025.godine za razdoblje od 2015. do 2025. godine. Uključeno je 16 istraživanja različitog dizajna koji su izvještavali o primjeni i učinkovitosti ESTM-a u pedijatrijskoj populaciji. Većina radova imala je opservacijski dizajn, uz jedan sustavni pregled i dva randomizirana kontrolirana ispitivanja, što je novost ovog pregleda. Rezultati dosljedno ukazuju na visoku učinkovitost i klinički pozitivan odgovor ESTM-a u liječenju poremećaja raspoloženja i katatonije, gdje se često postiže brzo i klinički značajno poboljšanje, osobito u hitnim stanjima. U psihotičnim poremećajima bilježe se umjerene, ali relevantne stope odgovora. Međutim, većina dostupnih istraživanja ima metodološka ograničenja, uključujući nedostatak randomiziranih i longitudinalnih istraživanja, što otežava procjenu dugoročnih ishoda. U Hrvatskoj se ESTM trenutačno primjenjuje samo u odraslih, dok se u maloljetnika ne provodi zbog čega je u ovom radu prikazan slučaj mlađe punoljetne osobe.
Učinkovita komunikacija između stručnjaka, osoba sa psihozom i članova obitelji povezana je s boljim ishodima liječenja. U ovom radu analizira se pregledna i meta-analitička literatura o dijadnoj i trijadnoj komunikaciji, obiteljskim intervencijama i zajedničkom donošenju odluka (SDM) u liječenju osoba sa psihozom te se ti nalazi sintetiziraju u klinički primjenjive preporuke za unapređenje komunikacije. Provedeno je pretraživanje relevantnih baza podataka, a ključni su nalazi sintetizirani kvalitativnim pristupom. Rezultati potvrđuju da su kvaliteta odnosa terapeut–pacijent, uključenost obitelji i SDM povezani s boljim ishodima liječenja, smanjenim rizikom od recidiv i češćih hospitalizacija, boljom suradnjom u liječenju te poboljšanom dobrobiti članova obitelji. Na temelju ove sinteze iznesene su preporuke, prikazane u tabličnom obliku, koje obuhvaćaju temeljne elemente kvalitetnog terapijskog odnosa, prevenciju i popravljanje narušenog terapijskog saveza, komunikacijske prepreke na razini stručnjaka i obitelji, poteškoće u odnosu pacijent–obitelj te prepreke u provedbi SDM-a. Preporuke su konceptualno usklađene s CHIME modelom osobnog oporavka. Zaključeno je da je sustavno ulaganje u kvalitetnu dijadnu i trijadnu komunikaciju bitno za poticanje oporavka osoba sa psihozom te za prevenciju opterećenja i sagorijevanja članova obitelji.
