U radu se analiziraju toponimi Turopolja zabilježeni u povijesnim izvorima od 13. do druge polovice 18. stoljeća. Unatoč postojanju više vrijednih leksikografskih, historiografskih i filoloških radova o jezičnoj i društvenoj povijesti Turopolja, turopoljska toponimija dosad nije sustavno opisivana. Iz prikupljene i predstavljene građe vidljivo je da je turopoljska toponimija relevantna ne samo iz kroatističke nego i iz općeslavističke perspektive jer ponekad odražava arhaične praslavenske tvorbe koje usporednice imaju samo u sjevernoslavenskim jezicima. Zbog toga smo za svaku prikupljenu potvrdu, pored navođenja izvora, naveli povijesnu tvorbu, etimologiju i relevantne onomastičke i apelativne usporednice iz drugih slavenskih jezika. U radu se također prvi put predlažu etimologije nekih turopoljskih toponima relevantnih za povijesnu slavistiku koje se u dosadašnjoj literaturi nije spominjalo.
U članku se donosi pregled standardizacije zemljopisnih imena na međunarodnoj i nacionalnoj razini, pri čemu se upućuje na početke, dinamiku, važnost, probleme, mogućnosti, nužnost i dosege standardizacije te se nastoji osvijestiti problematiku pisanja i uporabe toponima, osobito egzonima. Pošto se definiraju osnovni stručni pojmovi vezani uz temu, predstavlja se međunarodni okvir standardizacije zemljopisnih imena, svrha i rad UNGEGN-a te se donose hrvatska iskustva u standardizaciji toponima. Zbog mnogih posebnosti egzonima u odnosu na endonime, detaljnije se razjašnjava problematika egzonima. Upućuje se na promijenjen tretman egzonima unutar UNGEGN-a te se ističu osnovna pitanja, problemi i rješenja povezani s njihovim pisanjem i uporabom u međunarodnoj praksi. Donosi se pregled tretmana i pravila o pisanju i uporabi hrvatskih egzonima prema pravopisima te se navode primjeri još uvijek prisutne neujednačenosti u njihovu pisanju u općoj i javnoj uporabi. Naposljetku se grupiraju i konkretnim primjerima s preporučenim rješenjima potkrepljuju osnovni problemi vezani uz pisanje egzonima.
Bei diesem Aufsatz handelt es sich um eine weitere Fortsetzung der Beitragsreihe Slavia Tirolensis, in der der Autor das slawische Namengut der österreichischen Region Osttirol vorstellt und etymologisiert. Diesmal werden die ca. 20 Namen der Gemeinde Thurn behandelt. In jeweils separaten Einträgen wird zunächst die bodenständige Aussprache des Namens und die Kategorie des damit bezeichneten Objekts angegeben. Danach folgen eine kurze Beschreibung seiner Lage, allfällige Belege aus historischen Dokumenten sowie eine etymologische Analyse. Die Etyma, die den Namen dem Autor zufolge zugrunde liegen, werden in der Rekonstruktion des Urslawischen nach Georg Holzer sowie in traditioneller Rekonstruktion angeführt. Der Beitrag enthält außerdem einen Überblick über die wichtigsten lautlichen Merkmale des Thurner Ortsdialekts.
U radu se diskutuje o obliku Mihovjeo, -vjela, varijanti ličnog imena Mihovil (od grčkog Μιχαήλ), koja se nalazi u spjevu Bogatstvo i uboštvo baroknog splitskog književnika Jerolima Kavanjina. Kavanjinov oblik odlikuje se završetkom -vjeo, koji se, za razliku od -vil u Mihovil, ne dâ usaglasiti sa -ηλ u Μιχαήλ. Odbacuje se tvrdnja T. Maretića da se radi o pjesničkom obliku te se umjesto toga predlaže da je Kavanjinovo Mihovjeo, -vjela grecizam sa dalmatoromanskim uplivom.
U ovome se radu obrađuje toponimija naselja Brijesta i Dančanje na Pelješcu. Oba se naselja u povijesnim vrelima prvi put spominju koncem XIV. stoljeća. U uvodnome se dijelu članka iznose kratki povijesni i demografski podatci. U središnjemu se dijelu rada mjesna toponimija obrađuje s obzirom na motivaciju. U briješkoj su i dančanjskoj toponimiji česti odrazi apelativa dalmatoromanskoga postanja (npr. Kala stranja, Mirine, Na boti, Na peči, Škrape). Od adstratnih je slojeva očekivano najzastupljeniji mletački, koji je osobito često zastupljen u toponimima iz kojih se razabire gospodarska djelatnost mjesnoga stanovništva (npr. Krok i Posta).
U ovom se radu obrađuje 165 toponima naselja Kraljevice. Toponimijska je građa prikupljena terenskim istraživanjem te analizom arhivskih izvora, relevantne literature i kartografskih prikaza. Rezultati su prikazani na trima toponomastičkim kartama (KR1 – zapadni predio, KR2 – istočni predio, KR3 – gradski predio) te su toponimi opisani i potkrijepljeni izvorima u odgovarajućim toponomastičkim tablicama. U uvodnom se dijelu rada donosi pregled društveno-povijesnih, gospodarskih, kulturnih i demografskih procesa koji su utjecali na oblikovanje kraljevičke toponimije te kratak opis mjesnoga govora. Središnji dio čini semantičko-motivacijska klasifikacija toponima. Radu su priložene toponomastičke karte i tablice te abecedno kazalo toponima koje omogućuje njihovo jednostavnije pretraživanje.
Настоящото изследване е опит за едно максимално изчерпателно представяне на епонимните термини като част от латинската медицинска терминологична система. Проследена е историята на тяхната употреба от първоначалната им поява до узуса им в днешното състояние на системата. Представени са структурните модели, които се използват при образуването на този тип специализирана лексика, като е обърнато особено внимание как съвременните тенденции към глобализация, англикизация и езикова икономия са повлияли върху тях. Ексцерпираните примери са анализирани етимологически и са класифицирани на отделни тематични групи в зависимост от типа оним, послужил като базисен в хода на тяхната деривация. Допълнително са коментирани и различните им сфери на употреба в рамките на медицинската наука – анатомична, клинична и фармацевтична. Обърнато е също така специално внимание на казусите, свързани с тяхната кодификация и породилите се от това случаи на омонимия и паронимия. Като основни методи за изследване са приложени лексикографска ексцерпция и лингвистичен анализ.
U radu se tematiziraju termini imenska formula i antroponimijska formula. Pokazuje se da nije riječ o sinonimnim terminima, nego o terminima u hiperonimsko-hiponimskome odnosu. Predlažu se definicije obaju termina s jasno izraženom različitošću pojmova na koje se odnose, čime se nastoji pridonijeti usustavljenosti hrvatske onomastičke terminologije. Ističe se i potreba njezina promatranja u suodnosu s onomastičkom terminologijom ostalih slavenskih jezika.
Článek analyzuje dvě stě jmen kultivarů masožravých rostlin publikovaných v Carnivorous Plant Newsletter, tj. přibližně čtvrtinu všech známých kultivarů těchto rostlin. Vyskytují se mezi nimi jména tvořená z vlastních jmen i z apelativ. V prvním případě jde o jména kultivarů tvořená (a) z bionym, jmen skutečných nebo fiktivních osob a tvorů, a jména tvořená (b) z toponym a chrématonym. Zbylá jména jsou apelativního původu a obsahují slova přirovnávající rostliny k různým předmětům a jevům. Četná jména obsahují chromatické přívlastky. Motivace pojmenování některých jmen různými abstrakty je zastřená. Jména kultivarů obsahují množství vlastních jmen a obecných slov různým způsobem navozujících hrůzu a strach (jména postav z hororů a jména mytických nestvůr). Z apelativ jde o slova poutající pozornost k usmrcování kořisti, kdy jsou rostliny přirovnávány k nebezpečným zvířatům jako jsou žraloci či hadi. Tato motivace se zdá být pro tvoření jmen kultivarů těchto rostlin specifická.
U okviru književne onomastike alegorijska, fantastična i znanstvenofantastična djela osobito su pogodna za analizu književnih antroponima, toponima i inih onima, odnosno imena nepostojećih referenata, pri čemu je za čitatelja i analitičara znatno važnija etiologija imena od njegove etimologije (Šimunović 2009: 341). U radu se analiziraju književni antroponimi u dvama romanima škotskoga autora Christophera G. Nuttalla – Schooled in Magic (2014.) i Child of Destiny (2021.) te u trilogiji Araton (2004.) hrvatskoga autora Olivera Franića. Analizom se nastoji utvrditi etimologija i etiologija književnih antroponima, njihova simbolika, logičnost odabira, ortografske nekonzistentnosti te mogućnost da se književnoonomastička analiza uporabi u okviru jezično-stilske analize vrijednosti književnih djela.
Prokopijeva toponimija, osobito ona zabilježena u četvrtoj knjizi njegova djela De aedificiis iz više je razloga veoma izazovno područje za proučavanje jezika razdoblja kasne antike. U ovom ćemo radu razmotriti imena dviju kasnoantičkih utvrda iz makedonskoga popisa, koje spominje samo taj autor u navedenu djelu iz 6. stoljeća. Riječ je o utvrdama Ἀργικιανόν (Argicianum) i Γεντιανόν (Gentianum), čija su imena tvorena latinskim posvojnim sufiksima -(i)anus, -a, -um (grč. -ιανα/-ιανον). Ne osporavajući tezu da se na temelju svojih morfoloških značajki ta imena s pravom smatraju latinskima, posebnu ćemo pozornost posvetiti njihovu korijenskom segmentu radi točnijega utvrđivanja njihova podrijetla i značenja.
U radu se obrađuju historijski toponimi užeg gradskog jezgra Sarajeva, tj. toponimi kojima su se u historiji imenovali geografski referenti s područja današnjeg užeg gradskog jezgra Sarajeva, a danas se više ne upotrebljavaju. Korpus, koji čini 28 jedinica, prikupljen je ekscerpiranjem iz historijskih izvora. U središnjem dijelu rada abecedno popisani toponimi interpretirani su iz etimološke perspektive. Ti toponimi svjedoče o nekadašnjoj prirodnoj sredini današnjeg užeg gradskog jezgra, kulturnom životu grada i jezičkim osobitostima sarajevskog govora.
U radu se opisuju neslužbena imena zagrebačkih višestambenih zgrada. Terenskim istraživanjem (anketiranjem) među Zagrepčanima prikupljeno je stotinjak imena te je utvrđeno da su neki primjeri općepoznati, dok je obavijesnost dijela primjera ograničena (njima se orijentira samo dio stanovnikā četvrti u kojoj se zgrada nalazi). Korpus u cjelini sadržava i homonimne primjere (imenima jednaka izraza imenuju se različite zgrade u različitim četvrtima) i sinonimne primjere (ista zgrada imenuje se različitim imenima). U središnjem dijelu rada korpus najprije razvrstavamo prema etiologiji – interpretiramo kako je izvanjezična stvarnost uvjetovala nastanak prikupljenih imena, odnosno ustanovljujemo najčešće (najplodnije, najpopularnije) tipove asocijacija imenovateljā. Slijede analizom popraćene klasifikacije prema kriterijima doimenske semantike, strukture i tvorbe. Budući da u hrvatskoj onomastici imena višestambenih zgrada do sada nisu bila istraživana ni opisivana, metodologija istraživanja i izloženi rezultati bit će model za buduća istraživanja, doprinijet će poznavanju hrvatske urbonimije, kao i omogućiti usporedbu ovoga korpusa s drugim srodnim (hrvatskim i/ili stranim) korpusima te usporedbu značajki neslužbenih imena višestambenih zgrada sa značajkama drugih, do sada bolje istraženih imenskih kategorija. Radu su priloženi abecedni popis transkribiranih imena s relevantnim podatcima o imenovanim zgradama te karte na kojima su one ubicirane.
Na početku ovoga rada ukratko se osvrćemo na etnogenezu i prisutnost Arumunja (Vlaha) na Balkanskome poluotoku, nakon čega slijedi kratak prikaz Arumunja u Makedoniji i njihova jezična prava na lokalnoj (grad Kruševo) i državnoj razini nakon osamostaljenja i izlaska Makedonije iz bivše savezne države. U nastavku se osvrćemo na prezimena Arumunja u Makedoniji, koja razmatramo s leksičko-semantičkoga i morfološko-strukturnoga aspekta.
U radu se obrađuje toponimija Vintijana, naselja na jugozapadu istarskoga poluotoka. Terenskim je istraživanjem prikupljeno pedesetak toponima kojima se imenuju šume, brda, livade, njive, puteljci, vrtovi, uvale i ostali važni lokaliteti Vintijana, čiji govor pripada premanturskomu tipu ikavskih štakavsko-čakavskih istarskih govora. Toponimijska se građa analizira s motivacijsko-semantičkoga te s etimološkoga aspekta. Smještaj referenata ubicira se na priloženoj toponomastičkoj karti.
U radu je uvodno izložen pristup problematici osobnoga imena u hrvatskoj onomastici i argumentirana pripadnost govora zastupljenih u Rječniku roverskih i okolnih govora Slavka Kalčića, Gorana Filipija i Valtera Milovana jugozapadnomu istarskomu dijalektu čakavskoga narječja. U središnjem je dijelu rada prikazana raščlamba osobnih imena uključenih u taj rječnik. Osobna su imena analizirana s obzirom na čestotnost uporabe i varijantnost (fonološku, tvorbenu) pojedinih etimologijski različitih osobnih imena sadržanih uglavnom u oprimjerenjima (uz samo nekoliko osobnih imena koja se pojavljuju kao natuknice). Istaknute su jezične značajke roverskih i okolnih govora koje se iz tih osobnih imena mogu iščitati. Osobna imena u Rječniku uspoređena su s onima zabilježenim u dvjema matičnim knjigama. U prvoj matičnoj knjizi – Župe Svetvinčenat iz 1913. – prvi su put, uz potvrde osobnih imena širega područja, uključena i osobna imena stanovništva sjevernoga dijela Roverije. Druga matična knjiga – Župe Juršići iz razdoblja 1947. – 1952. (s manjim dodatkom iz 1945.) – prva je matična knjiga koja sadrži popis rođenih samo s područja Roverije.
U ovom radu biće predstavljena ženska lična imena iz rukopisne knjige Pomenik manastira Krke (XVII‒XIX vek), koja se pod signaturom Krka 57 čuva u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Istraživanjem ćemo obuhvatiti sva ženska lična imena, uključujući i ona koja su se našla zapisana na marginama listova i na unutrašnjim stranicama korica. Cilj rada jeste analiza korpusa navedenih imena i utvrđivanje njihovih glavnih odlika ‒ motivacije i odnosa između imena hrišćanskog i slovenskog porekla. Na kraju rada biće dat abecedni registar ličnihih imena iz Pomenika.
The Croatian hydronym and choronym Lika is often mentioned together with the hydronym Lech (Austria, Bavaria) and with a group of Lithuanian and Latvian hydronyms and other toponyms and appellatives. They are all presumed to be based on the PIE root *(h1)lek- ‘to bend’. Despite the fact that this root is not even mentioned in Julius Pokorny’s Indogermanisches etymologisches Wörterbuch (1959), researchers have taken it for granted for decades and used it for etymologizing onyms. It is clear now that this root does not exist. This article will show that the Croatian hydronym and choronym Líka and the Baltic onyms and appellatives are derived from the PIE root *u̯leku̯- ‘to be(come) moist, to moisten’ and are not etymologically related to the name Lech, which is derived from the PIE root *pleh2k- ‘to strike, to flatten’.
