Ovim se radom nastoji izložiti konvergencije i divergencije između biblijske i filozofijske teologije vodeći se problematikom odnosa između morala i religije, posebno s obzirom na »Prvi predgovor« Kantove Religije unutar granica pukoga uma. Pitanje morala i religije nije samo pitanje teorije spoznaje nego se tiče i političko-društvenog konteksta koji je Kantovo djelo izazvao. Zbog svoje koncentracije na parcijalnim aspektima koji proizlaze iz podjele biblijske i filozofijske teologije njihovi su sadržaji u opasnosti da sami sebe apsolutiziraju. Umjesto toga, kritički um postavlja granice, ali na način da je pritom otvoren biblijskim spoznajama. Polazeći od tog uvida, Kantovo filozofijsko kritičko mišljenje suočava se s dvama protivnicima: s jedne strane, biblijskim teolozima, koji se bave duhovnim pitanjima, a s druge strane, i biblijskim učenjacima koji nadziru znanstvenu dimenziju religije. Praktični prijedlozi koje Kant spominje u održavanju ravnoteže između vjere i uma trebali bi pripomoći boljem razumijevanju odnosa biblijske i filozofijske teologije.
Kao formalizirani odnos s transcendentnim, religija je u predmoderni određivala ne samo doseg političkog autoriteta nego i čovjekovu »finalnu svrhu« ponad povijesti. Ta se javna uloga religije u liberalno-sekularnom društvu smatra nadiđenom. No, ipak se danas primjećuje trend deprivatizacije religije. Je li to simptom krize liberalizma o kojoj se sve više govori? Ili pokušaj da se mimo tradicionalne religije, ali koristeći jezik i formu vjere, dadne entelehiološki smisao čovjekovoj egzistenciji unutar društva i povijesti? Ili se radi o populističkom nastojanju da se time obeskrijepi liberalni politički projekt? Bez obzira na razlog iza deprivatiziranja religije, riskira se povratak predmoderne dinamike politizacije religije i sakralizacije politike. Ipak, kako ističe Jürgen Habermas, rehabilitacija religije u javnom prostoru ne mora biti reakcionarna. Tako ovaj članak razmatra napore Patricka J. Deneena i Francisa Fukuyame u potrazi za nekim trećim putem, koji ne bi bio antagonističan prema naslijeđu prosvjetiteljstva, ni ravnodušan na dijalektiku »mita« i »prosvjetiteljstva«, tj. religije i kritičkog uma.
Ramon Llull (1235. – 1315.), filozof, teolog i pisac, promišljao je o važnim filozofskim i religijskim pitanjima svoga vremena i sredine. U kontekstu multireligijskog društva, filozofski je razmatrao mogućnost mirnog suživota između pripadnika kršćanstva, judaizma i islama kroz izgradnju jedinstva. Preuzevši srednjovjekovno shvaćanje trostrukog odnosa filozofije prema religijama, tj. odnosa dokazivanja, kritike i samokritike, Llull ih modificira uvodeći jedinstvena tumačenja, naglaske i poretke. U tu je svrhu sazdao prvi filozofski sustav, nazvan Ars, umijeće, koncipiran isključivo u odnosu na religije. Llullovo usmjerenje, takvo da je njegova filozofija racionalistička po sadržaju i metodi, a religijska po podrijetlu i svrsi, osigurala mu je jedinstveno mjesto u povijesti srednjovjekovne filozofije, a i danas ima svoju važnost u promicanju filozofski strukturiranog međureligijskog dijaloga.
U ovom prilogu razmatra se rascjep između integrističkog (odnosno fundamentalističkog) razumijevanja i prakticiranja religioznosti i različitih relativizmom obilježenih oblika nove religioznosti. Postavlja se pitanje o naravi tog rascjepa: radi li se ovdje o nekoj supstancijalnoj i neprevladivoj razdvojenosti ili je pak riječ o očitovanju još jedne antitetičke solidarnosti između prividno temeljito suprotstavljenih pozicija? U tom sklopu svakako bi valjalo uzeti u obzir dogmatske (zapravo podjednako fundamentalističke) inačice naturalizma obilježene antireligioznim nabojima. Te su varijante naturalizma kompatibilne s integrističkim oblicima religijskog vjerovanja. Ipak, ključno pitanje glasi: kakva je uloga filozofije (ali i duhovnih i društvenih znanosti) u razjašnjavanju složenih odnosa između prividno nespojivih nazora?
U radu će se ispitati implikacije filozofskog projekta Quentina Meillassouxa koji postavlja radikalnu tezu spekulativne ontologije kao jedinog mogućeg pristupa mišljenju apsoluta koji je lišen kontingencije našeg odnosa sa svijetom. Njegov projekt može se sažeti u tri teze: (1) spekulacija (pristup apsolutu) moguća je samo kao ne-metafizična, (2) uvjet spekulativnosti jest nereligioznost, i (3) pristup besmrtnosti i božanskom, kao mogućim uvjetima imanencije, nastaje samo iz nereligioznosti. Ovaj bi projekt trebao pokazati da bi »ostvarenje univerzalne pravde« i razrješenje »sablasne dileme« (kao napetosti između religijskog i ateističkog razumijevanja postojanja boga i njegove odgovornosti za zlo) bilo moguće kroz neizvjesno, ali nužnošću kontingencije moguće, nastupanje »četvrtog svijeta« u kojem nepostojeći bog postaje, u kojem se iskupljuju sve nepravde prethodnih svjetova kroz pojavljivanje fizičkih zakona koji bi u sebi inkorporirali uskrsnuće mrtvih, besmrtnost za žive i radikalnu pravednost za sve – žive kao i mrtve.
Ovaj rad bavi se Kierkegaardovim pojmom vjere. Metodičkim zaokretom prema konkretnom pojedincu, kakav je uočljiv u izlaganju oca egzistencijalizma, pojavljuju se posljedice za razumijevanje čovjeka u egzistencijalnom i antropološkom smislu. Tako traganje za vlastitim ‘ja’ karakteristično za egzistencijalističke mislioce poprima svojevrsnu bremenitost koja se očituje u pojmu vjere, kao i u tumačenjima ovog pojma. Spomenutu bremenitost opravdano je prikazati dijalektikom, metodom koja je nezaobilazna u Kierkegaardovim djelima pri suočavanju s pojmom vjere. Konačan prikaz paradoksalnosti kao rezultat metode pridaje uvid u kontingentnost samorefleksivnog pojedinca, posebice u odnosu prema apsolutnom kakav je karakterističan za pojam vjere.
Rad donosi hermeneutičku analizu pjesme O qui perpetua iz Boetijeve Utjehe filozofije, usmjerenu na ispitivanje povezanosti estetskoga, filozofskog i teološkog izraza. Pjesma se tumači kao kontemplativna molitva koja spaja filozofsku spoznaju i duhovno traženje, pri čemu stilska sredstva nose ontološki i gnoseološki sadržaj. Premda molitva sadrži motive srodne neoplatoničkoj teurgiji, Boetijevo djelo ostaje u kršćanskoj kontemplativnoj tradiciji, gdje je spoznaja dar milosti, a ne rezultat tehnike. Molitva ovdje nije ritual, nego težnja razuma i duše prema transcendentnom. Boetijeva poetika time nadilazi estetski okvir i ostvaruje sintezu filozofije, teologije i lirske introspekcije, stvarajući prostor u kojem estetski govor postaje sredstvo kontemplacije i uvida u božanski Logos.
Gnosticizam kao kompleksan religijsko-filozofski fenomen prošao je kroz značajne promjene u interpretaciji i poimanju. Dok su Crkveni oci pružili polemičke opise gnostičkih učenja, srednjovjekovno je razdoblje povezivalo gnostičke ideje s tadašnjim dualističkim herezama. Devetnaesto stoljeće označilo je početak sustavnog akademskog proučavanja gnosticizma zato što se gnosticizmu pristupalo na interdisciplinarni način naspram dotadašnjeg polemičkog pristupa. Ključna prekretnica došla je s otkrićem tekstova knjižnice Nag Hammadi 1945. godine, što je omogućilo direktan pristup izvornim gnostičkim spisima i potaknulo novo razdoblje istraživanja. Moderni autori preispituju tradicionalne kategorizacije i naglašavaju kompleksnost i raznolikost gnosticizma. Ovaj članak donosi kratki povijesni pregled poimanja gnosticizma kao pojma i fenomena.
Malo je poznata činjenica da religija i religijska uvjerenja stoje na počecima političke filozofije Johna B. Rawlsa. Riječ je o »ranome Rawlsu« obilježenom snažnim religijskim uvjerenjima koji su izvršili skriven, ali ipak bitan utjecaj na njegovu (kasniju) misao i sveukupno djelo. Ta su uvjerenja našla svoje mjesto i u njegovu određenju cilja političke filozofije kako ga on vidi: obraniti razložnu (engl. reasonable) vjeru u okvirima pravedne ustavne demokracije. Rawls ističe da ako razložno pravedno društvo iz nekog razloga ne može postojati, s pravom nam se pitati ima li uopće smisla živjeti u društvu. Ova i slična razmišljanja izražavaju njegovu težnju za sveobuhvatnim pogledom na svijet, što je sastavni dio onoga što se podrazumijeva pod Rawlsovim religioznim temperamentom. Riječ je o tzv. »pozadinskim identitetima« koji su kod Rawlsa odigrali važnu ulogu u očuvanju religije u okvirima političkog liberalizma. Stoga je i ideja ovoga rada pokazati o kakvom je temperamentu riječ kako bismo dobili potpuniju sliku njegove političke filozofije.
U ovom radu nastojim posvetiti pažnju problemu koji je često zanemarivan u teoriji gra- đanske neposlušnosti – pitanju glazbenog nastupa kao čina građanske neposlušnosti. Cilj je ovog istraživanja dvostruki. Prvo, koristeći se koncepcijom principijelne neposlušnosti koju je ponudila Candice Delmas, želim pokazati kako glazbeni nastup i glazba mogu biti čin građanske neposlušnosti jer mogu predstavljati nenasilni i javni čin principijelnog kršenja zakona s ciljem protestiranja protiv nepravednih zakona, politika, institucija ili praksi, a koji je izveden s poštovanjem i pristojnošću nakon čega djelatnici prihvaćaju pravne posljedice kršenja zakona. Također, ako se izvođači ne budu pridržavali normi pristojnosti, te u skladu s time njihov nastup ne može biti okarakteriziran kao građanska neposlušnost, glazbeni nastup i glazna pak mogu predstavljati čin nepristojne neposlušnosti. Drugo, želim utvrditi je li antiratni nastup supergrupe Rimtutituki iz 1992. godine bio čin građanske neposlušnosti ili nepristojne neposlušnosti. Budući da se nastup nije pridržavao normi pristojnosti koje Delmas navodi, pokazat će se da je predstavljao čin nepristojne neposlušnosti. Također, ukazat ću na to da je ovaj glazbeni nastup još jedan od primjera koji pokazuju snagu koncepcije principijelne neposlušnosti Candice Delmas.
Predmet su ovog članka reakcije na Igru Davida Copea, u kojoj se ispituje sposobnost recipijenata da razlikuju glazbu skladanu od strane čovjeka i glazbu skladanu od strane računalnog programa. Nakon izlaganja postavki Igre, predstavit ću odgovor Douglasa Hofstadtera koji rezultira pesimističkim zaključkom u pogledu »dubine« kako glazbe, tako i ljudskog uma, a zatim ispitati alternativnu problematizaciju Igre koju nudi Deirdre Loughridge, a koja dovodi u pitanje distinkciju između čovjeka i stroja u procesu skladanja.
Čista svijest, kao neegoistična svijest bez posebnih intencionalnih sadržaja i fenomenalnih kvaliteta, istaknuta je tema znanstvenih istraživanja i filozofije od šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali se u posljednjih trideset godina pažnja ovoj temi višestruko povećala. Kulminacija je ovog procesa knjiga Thomasa Metzingera The Elephant and the Blind, objavljena 2024. godine, koja se oslanja na oko 1400 izvještaja u svrhu predstavljanja nove filozofije svijesti, uzimajući u obzir kako duhovne tradicije, tako i suvremene znanstvene uvide. Nakon kratkog izlaganja glavnih teza Metzingerove knjige, ovaj članak otvara nekoliko pitanja u okviru kritičkog dijaloga. S jedne strane, treba li meditaciju nazvati »kraljevskim putem« prema čistoj svijesti, a s druge strane, treba li nasuprot tome više pažnje posvetiti afektivnim putevima prema čistoj svijesti, prije svega određenim tradicijama i praksama misticizma. Istovremeno, imajući u vidu tezu da je svijest inherentno samosvjesna, članak sugerira da bi čistu samosvijest trebalo razumjeti kao samoafektivnost.
U ovom radu, estetici glazbe Eduarda Hanslicka pristupam nadovezujući se na suvremena tumačenja njegove teorije u kojima se ističe da ona nije strogo formalistička i da je značaj forme u njoj prenaglašen. U tom svjetlu, analiziram Hanslickove pojmove specifično muzičkog, forme i boje zvuka. Sagledavajući njihovu ulogu u knjizi O muzički lijepom, pokazujem da je značenje pojma forme, koje obuhvaća melodijske, harmonijske i ritmičke odnose između tonova, ali i »muzičke ideje«, neposredno povezano s Hanslickovim stavovima o specifično muzičkoj ljepoti, koja se, osim forme, tiče i strukture i aranžmana kompozicije, kao i boje zvuka. U radu pokazujem da se njegov pojam forme ne može lako uskladiti s razumijevanjem formalnih svojstava u formalizmu, sagledavam odnos između forme i strukturalnih aspekata glazbe u ovoj koncepciji, pri čemu i ističem da su u njoj estetski doprinosi boje zvuka manji u odnosu na formalne aspekte.
Ovaj rad razmatra koncepte tijela i ljepote polazeći od dviju ključnih teorijskih perspektiva: konstruktivističke i feminističke. Konstruktivizam polazi od stajališta da se tijelo i ljepota oblikuju kroz procese socijalizacije te da su međusobno uvjetovani u specifičnim kulturnim i povijesnim kontekstima. S druge strane, feministička perspektiva kritički analizira standarde i norme vezane uz tijelo i ljepotu, ističući kako su potonji standardi često oblikovani pod utjecajem patrijarhalnih struktura moći. Feministička teorija stoga promiče svijest o raznolikosti, uključujući rod i spol u razumijevanje percepcije tijela i ljepote. Cilj je ovog rada, kroz kombinaciju ovih dviju perspektiva, ponuditi dublje i složenije razumijevanje pojmova tijela i ljepote – prepoznajući raznovrsnost iskustava i interpretacija, kao i utjecaj društvenih struktura moći i rodnog identiteta.
U kontekstu »grekomanije« koja je u drugoj polovini osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća vladala njemačkim zemljama, u prvom dijelu ovoga rada izlaže se Hegelovo razumijevanje drevne Grčke kao zavičaja filozofske misli. Drugi dio rada posvećen je Heideggerovoj kritici Hegelove vizije i njegovim refleksijama o »početku« i »zavičajnosti« koji bi, oslonjeni na mišljenje bivstvovanja, prevladali njihovu »metafizičku« kanonizaciju. U trećem se dijelu rada elaborira koncepcija »geofilozofije« Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija, ne bi li se ukazalo na transteorijske uvjete misli. Završni dio rada nastavlja i zao- štrava takvu orijentiranost pitanja i, prvenstveno kroz tekstove Martina Heideggera, Jeana Améryja i Jean-Françoisa Lyotarda, sugerira granice mišljenja koje inzistira na svom tlu, zemlji, zavičaju, kao i granice zamislivosti misli bez njezinog nosioca s ovakvim ili onakvim vlastitim zavičajem.
Analizom varijacija pojma odgovornosti kakve su izražene u oblicima samoodgovornosti i odgovornosti za Drugog, s kojima se ujedno susrećemo kao s nosećim idejama u filozofijama Jean-Paula Sartrea i Emmanuela Lévinasa, pokušava se u isto vrijeme u ovom članku utvrditi i njihov međusobni odnos. Stvar je za analizu potencijalno olakšana time što je i u jednom i u drugom slučaju, iako na različite načine, pojam odgovornosti nerazdruživo povezan s pojmom slobode. Određenje i razumijevanje ovog pojma utjecat će tako i na shvaćanje odgovornosti, koja će u jednom slučaju slijediti direktno iz slobode, dok će u drugom predstavljati temeljni otklon u odnosu na nju. Tako se na koncu dolazi i do toga da »historijsko-ontološka« samoodgovornost rođena u samorefleksiji slobode, u svojoj inverznoj bliskosti s anarhičkoetičkom odgovornošću za Drugog, predstavlja u isto vrijeme suštu suprotnost u odnosu na nju, čije je porijeklo u određenoj negaciji slobode.
Pojam ružnog kroz povijest zapadnjačke umjetnosti uglavnom se definirao u odnosu na lijepo. Naspram lijepoga, uzvišenog, korisnog, ispravnog, moralnog stajalo je ružno, pogrešno, čudovišno, zazorno i nemoralno. Sredinom 19. stoljeća, estetika ružnog konačno dobiva centralno mjesto u procesu proučavanja, i to u utemeljujućoj studiji Estetika ružnog Karla Rosenkranza (1853.). Nakon toga, a pogotovo s prelaskom u 20. stoljeće, ružno počinje značajnije figurirati i u glavnim tokovima umjetnosti, ali i u filozofskoj i estetičkoj misli. Ovaj članak istražuje upravo koncept i estetiku ružnog u jednom suvremenom glazbenom obliku, globalnom fenomenu ekstremne metal glazbe, koji se počinje formirati osamdesetih godina 20. stoljeća, a razvija se sve do danas. Cilj je teksta da se ispita način na koji se ružnoća materijalizira, oblikuje i percipira u ekstremnoj metal glazbi, koja slovi za najradikalniji skup podžanrova metala u diskurzivnom, vizualnom i zvučnom smislu.
Cilj je ovog rada razjasniti značenje pojma persone u istraživanjima popularne glazbe, ukazati na značaj proučavanja tog pojma te proširiti teoriju o personi. Najdetaljnije ću obraditi ideje Theodora Gracyka, Philipa Auslandera i Jerrolda Levinsona. U radu ću prvo ukazati na korist Gracykova razumijevanja popularne glazbe i kontekstualističkog teorijskog okvira, zatim ću pojasniti kako Auslanderova teorija persone nadograđuje Gracykovu, a onda ću i obrazložiti Levinsonovu drugačiju koncepciju i ispitati je li komplementarna sa svim iznesenim. Na kraju ću kroz popularne primjere ilustrirati na koji se način pojam persone primjenjuje i zašto je važan za buduće razumijevanje popularne glazbe.
U članku se razrađuju glavne ideje i smjernice rasprava o moralnoj ispravnosti ozljeđivanja životinja u indijskoj filozofiji. U žarištu je tih rasprava obredno žrtvovanje životinja u vedskome žrtvenom obredu. Nagovještaji o nelagodi zbog obrednoga nasilja vidljivi su već u srednjem vedskome razdoblju. Osim rane, još nejasno artikulirane nelagode obrednim nasiljem, buddhizam i đinizam, ali i brahmanizam, u sustavima sāṃkhya i yoga, jasno su artikulirali stav protiv obrednoga pozljeđivanja životinja. Buddhistička će kritika vedske žrtve svoj vrhunac doživjeti u nauku Bhāviveke, u 6. st. U opreci prema njima, u školi mīmāṃsā stali su se razvijati argumenti u korist obrednoga nasilja, i to u vrijeme kad u buddhističkim krugovima zamire kritika nasilne žrtve. Kumārila i Prabhākara (7. st.) oblikovali su u prilog obrednoga nasilja niz domišljatih i istančano oblikovanih argumenata, koje će u 12. st. kritizirati Rāmānuđa. U vrijeme zalaska buddhističkoga utjecaja, vratio se je on starim vedskim nazorima o životinjskoj žrtvi. Važno je naglasiti da se svi argumenti u obrednoj apologetici nasilja tiču samo nasilja u kontekstu vedskoga obreda, ali se nikad ne tiču ozljeđivanja životinja u drugim prigodama.
Bhagavadgīta kao filozofijski i religijski tekst svojim bogatim i nikada do kraja iscrpivim sadržajem fascinira čovječanstvo već nekoliko tisućljeća, a osobito je to slučaj u moderno i suvremeno doba. Naravno da takav tekst pobuđuje i živo zanimanje mnogobrojnih filozofskih i znanstvenih krugova, pa ne treba stoga čuditi pravo mnoštvo njezinih različitih interpretacija i polemika proizišlih iz toga. U ovom ćemo se radu upravo okrenuti onima koji su Bhagavadgītu tumačili kao povijesnu objavu čovječanstvu od univerzalnoga značenja, koja kao takva transcendira svoj uski vremensko-prostorni okvir, kao i istražiti uvjete mogućnosti baš takvoga razumijevanja toga teksta, a ne nekakvoga drugoga. U svojim je predavanjima, naglašavajući univerzalnost istine koja je kroz Bhagavadgītu progovorila, Marijan Cipra izložio koherentnost dviju univerzalističkih interpretacija i njihovu nužnu međusobnu upućenost, čime je izazvao kako veliki odjek, tako i snažne polemike.
