U dramatičnom kontrastu u odnosu na materijalno nasljeđe, koje je najčešće precizno definirano i distribuirano, duhovno nasljeđe se uvijek iznova sagledava i procjenjuje. Naročito kada je riječ o vrednovanju, uočavamo gotovo nevjerojatne aberacije i nesuglasnosti. Ono što je za jedne neupitna vrijednost, stup europske civilizacije, za druge je fatalni izvor korupcije, zavodljiva inspiracija propasti. Slijedeći primjere Hegela i Nietzschea ukratko ćemo prikazati kako se prikaz helenskog nasljeđa mijenja u skladu s različitim pojmovima povijesti, favoriziranim kod nasljednika. Hegel je pun povjerenja u povijesno kretanje uma, shvaćeno u terminima razvoja i progresa, pa otuda povijest kod njega funkcionira kao medij emancipacije i samospoznaje. Po Nietzscheovu mišljenju, povijest valja promatrati kao štetnu, kao povjerenje u tradiciju koje za rezultat ima dobrovoljno porobljavanje, pa nas ona otuda neizbježno uvodi u problematične situacije, ne samo kao povijest nego i kao prošlost koju zajedno dijelimo.
Kierkegaardova teorija demonskog nudi kritički okvir za analizu neizrecive patnje u mentalnim poremećajima. Demonsko se očituje kao tjeskoba pred Dobrim, gdje se vremenska totalnost percipira kao izvor patnje kroz spiralu grijeha i iskupljenja. Taj proces nehotice isključuje patnike iz univerzalnog diskursa usmjeravanjem na grijeh uz istodobno odbijanje iskupljenja. Naše istraživanje otkriva dva voljna paradoksa koja proizvode četiri arhetipa: Sotonino apsolutno prkošenje, Abrahamovu žrtvenu suspenziju, Antigoninu tihu odanost i Mermanovu egzistencijalnu dvosmislenost. Analizom njihovih dijalektika neposrednosti/posrednosti i mogućnosti/nuž- nosti pokazujemo kako obrasci neuspjele transcendencije Abrahama i Antigone oblikuju bitni pokret demonskog. Njihovo paradoksalno izbjegavanje Mermanova modusa očaja naposljetku potiče sotonističku aktualizaciju – beskonačno neprijateljstvo s univerzalnošću ostvareno kroz neizrecivu psihoanalitičku perverziju. Taj vječni pokret održava patnju paradoksalnim izbjegavanjem njezina prividnog dovršenja.
Adorno i Horkheimer pokazali su da je Hegel svojim mitom o Apsolutu odveo misao u labirint bez izlaza te su u Odiseju vidjeli arhetip te sklonosti zatvaranju. Gotovo je nemoguće govoriti o napretku Odiseja u filozofiji, a da se ne naglase njegove sličnosti s Hegelovim. U ovom ću radu najprije izložiti probleme Hegelova odgovora na pitanje »Kojim putem ide filozofija?«. Potom ću pokazati da je moguća interpretacija Odiseja koja se suprotstavlja arhetipu što ga Adorno i Horkheimer poistovjećuju s Hegelom, te kako bi takva interpretacija mogla stvoriti novi model filozofskih pomaka.
Adorno and Horkheimer revealed that Hegel had dragged thought into a labyrinth with no exit with his myth of the Absolute, and saw Odysseus as an archetype of this tendency of confinement. It has become nearly impossible to talk about the progress of Odysseus in philosophy without emphasising its similarities with those of Hegel. In this article, I will first set out the problems with Hegels' answer to the question "What path is philosophy taking?". Afterwards, I will show that an interpretation of Odysseus that opposes the archetype which Adorno and Horkheimer identify with Hegel is possible and how such an interpretation could create a new model for philosophical moves.
Na temelju peterostruke sinteze Fichteova Wissenschaftslehre-1804-II ispitujem implicitnu logičku nužnost i svjetsko-planskih epoha i svjetonazora u dvama djelima post-jenskoga razdoblja, u kojima Fichte nastoji objasniti povijest čovječanstva iz a priori plana (Die Grundzüge des gegenwärtigen Zeitalters) te povijest svijesti u njezinu usponu prema višem svjetonazoru (Die Anweisung zum seligen Leben). Svrha je ovoga teksta trostruka: (1) provjeriti odnos izme- đu peterostruke sinteze i svjetonazora; (2) provjeriti odnos između peterostruke sinteze i epoha svjetskoga plana; te (3) provjeriti odnos između točaka 1 i 2. Naravno, postoje ranija istraživanja koja razmatraju oba djela zasebno, no nijedno ne uspostavlja preciznu korelaciju između svjetonazora i svjetsko-planskih epoha. Ovaj članak nastoji popuniti tu prazninu.
