Uvod: Godine 1896. na hrvatskom je tlu zabilježena jedna od najranijih primjena novootkrivenih rendgenskih zraka, čime započinje 130-godišnji razvoj radiologije od eksperimentalne fizikalne metode prema samostalnoj kliničkoj, nastavnoj i znanstvenoj disciplini. Rani razvoj odvijao se policentrično, ponajprije u Rijeci, Zagrebu i Splitu. Cilj: Prikazati ključne događaje ranog razvoja radiologije u Hrvatskoj, od prvih rendgenskih eksperimenata i medicinskih snimaka do razvoja stručne literature, edukacije i institucionalizacije profesije, uz analizu dosad nedovoljno korištene arhivske građe. Materijali i metode: Provedeno je povijesno-analitičko istraživanje primarnih arhivskih izvora, suvremene medicinske i dnevne periodike, enciklopedijske i biografske građe, bolničkih monografija te relevantne historiografske literature. Istražena je građa Hrvatskog državnog arhiva i Državnog arhiva u Zagrebu te novopronađena građa Arhiva Jugoslavije u Beogradu. Pretraženi su fondovi Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Središnje medicinske knjižnice i bolničkih knjižnica, publikacije Hrvatskog liječničkog zbora, Liječnički vjesnik , Liječničke novine , povijesna novinska građa te Hrvatska enciklopedija, Medicinska enciklopedija i Hrvatski biografski leksikon. Rezultati: Recepcija Röntgenova otkrića u Hrvatskoj bila je vrlo brza: zagrebački Obzor o novim zrakama izvještava već 8. siječnja 1896. godine, a Liječnički vjesnik u veljači iste godine. Prof. Peter Salcher 20. veljače 1896. godine u Rijeci izvodi prve dokumentirane rendgenske pokuse na hrvatskom tlu, uključujući snimanje ruku barunice Josephine Vranyczany; izvorne snimke sačuvane su u fondu HR-HDA-782. Na njegov poticaj 1897. osnovan je Röntgen-komitet i nabavljen uređaj koji je 1899. predan Gradskoj bolnici sv. Duha, čime se nova tehnologija rano prenosi iz eksperimentalnog u bolničko okruženje. U Zagrebu prof. Vinko Dvořák 1897. godine pred Zborom liječnika Hrvatske demonstrira Röntgenove zrake i izrađuje među najranijim medicinskim rendgenskim snimkama, dok se rendgenska tehnologija početkom 20. stoljeća primjenjuje i u analizi krapinskih fosila te u radovima prof. Miroslava Čačkovića iz 1907. i 1913. godine. Arhivska i historiografska građa dodatno dokumentira prijelaz od eksperimenta prema profesiji. Zorica Zec i Ela Vidić-Quinc školovane su u Holzknechtovu institutu kao prve hrvatske rendgenske asistentice, a dr. Srećko Hofman 1923. godine postaje prvi službeno zaposleni radiolog Bolnice sestara milosrdnica te 1924. preuzima novoosnovani Odjel za dijagnostičku i terapijsku radiologiju. Posebno vrijedna dokumentacija Hrvatskog državnog arhiva rekonstruira profesionalni put dr. Branka Bressana, prvog redovito educiranog hrvatskog radiologa, uključujući njegovo školovanje u Beču, profesionalno radijacijsko oštećenje s amputacijom ruke te izbor za pročelnika radiološke Sekcije Zbora liječnika 1936. godine. Institucionalizacija se nastavlja osnutkom Katedre za rendgenologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu 1921. godine pod vodstvom Laze Popovića i Centralnog rentgenološkog instituta 1927. godine; Popović između 1923. i 1935. objavljuje četverosveščanu Kliničku rentgenologiju , a od 1937. uređuje Radiološki glasnik . Njegovi personalni spisi u Hrvatskom državnom arhivu dokumentiraju i profesionalnu bolest uzrokovanu rendgenskim zračenjem, zbog koje je 1939. zatražio umirovljenje. Novopronađena građa Arhiva Jugoslavije u Beogradu, osobito Popovićev Prikaz postanka i razvitka Centralnog rentgenološkog instituta Medicinskog fakulteta u Zagrebu i izvorni tlocrt Instituta, dodatno dokumentira plansko objedinjavanje dijagnostike, terapije, nastave i znanstvenog rada. U Dalmaciji je rendgenski uređaj u sanatoriju dr. Jakše Račića u Splitu uveden već 1902.–1903. godine, a 1909. ondje djeluje zaseban „Rentgenov zavod“. Split je 1930. godine bio domaćin III. kongresa Sveslavenskog saveza za rendgenologiju i radiologiju i prvog sastanka Jugoslavenskog društva za rendgenologiju i radioterapiju, dok civilna bolnica vlastiti uređaj dobiva 1940. godine. Zaključak: Rendgenska tehnologija u Hrvatskoj prihvaćena je vrlo brzo nakon Röntgenova otkrića, a njezin se razvoj odvijao policentrično, kroz međusobno povezane inicijative u Rijeci, Zagrebu i Dalmaciji. Prijelaz od fizikalnog eksperimenta prema samostalnoj medicinskoj disciplini ostvaren je povezivanjem kliničke primjene, sveučilišne nastave, specijalističke edukacije, profesionalnog organiziranja i javnozdravstvenih potreba. Nova arhivska građa dodatno nadopunjuje dosadašnju historiografiju, osobito dokumentiranjem profesionalnih sudbina ranih radiologa te prostornog i organizacijskog razvoja Centralnog rentgenološkog instituta u Zagrebu. Time se rani razvoj hrvatske radiologije pokazuje kao proces istodobne tehnološke, stručne i institucionalne modernizacije medicine.
Uvod: Procjena volumskog statusa i venske kongestije u bolesnika s uznapredovalim srčanim popuštanjem ostaje klinički izazov. VExUS protokol (engl. Venous Excess Ultrasound Score) temelji se na ultrazvučnoj procjeni venskog sustava i omogućava neinvazivnu, brzu i lako ponovljivu procjenu kongestije. Prikaz slučaja: Prikazujemo 92-godišnju bolesnicu s brojnim pridruženim bolestima i terminalnim srčanim popuštanjem, zaprimljenu zbog dispneje, hipoksije i znakova kongestije. Ultrazvučni pregled trbuha izveden je konveksnom sondom (2–5 MHz) u skladu s važećim tehničkim preporukama, u supiniranom položaju s desne lateralne strane. Nalaz je pokazao redukciju bubrežnog parenhima, povišeni rezistivni indeks (RI 0,78) te izrazitu dilataciju donje šuplje vene (4,5 cm) i hepatalnih vena s dominacijom D vala (VExUS gradus 2). Početno ciljano vođena terapija prema nalazu VExUS-a dovela je do privremene stabilizacije. Bolesnica je otpuštena nakon privremene stabilizacije temeljem ciljano vođene terapije, no dva puta se vratila u bolnicu, a pri trećem dolasku preminula unatoč poduzetim mjerama liječenja.. Zaključak: Prikaz potvrđuje kliničku vrijednost VExUS-a u hitnoj medicinskoj službi te podupire sustavnu primjenu u praćenju bolesnika visokog rizika od srčanog popuštanja.
Cilj je ovog rada pružiti spoznaje za zbrinjavanje bolesnika s kroničnom bubrežnom bolesti u slučaju najčešćih prirodnih katastrofa vodeći se najnovijim dokazima i preporukama. MEDLINE i Web of Science baze podataka su pretražene koristeći kombinacije ključnih riječi “kronična bubrežna bolest”, “katastrofe” i “zbrinjavanje katastrofa”. Relevantni istraživački radovi te trenutne smjernice internacionalnih društava su analizirani kako bi se ekstrapolirale preporuke i prilagodbe prakse optimalne za pravilno postupanje i planiranje u slučaju katastrofičnih situacija. U ovome radu predočene su mogućnosti intervencija u smislu kontrole nastale štete i jasnih uputa zbrinjavanja u katastrofičnoj situaciji neovisno o kojoj se katastrofi etiološki radi s ciljem osiguranja kvalitete života bolesnika uz optimizaciju zdravstvenog sustava.
Background: A proper diet plays a major role in preserving thequality of life and health for each individual. For healthcareworkers, shift work can result in irregular and poor-qualitydietary intake, which can lead to the development of healthproblems and chronic diseases.Aim: This study aimed to analyse dietary habits amonghealthcare workers based on their work schedules (morningshifts vs. rotating/shift work) using validated dietaryassessment tools.Methods: A cross-sectional study was conducted fromDecember 2023 to March 2024 in various departments ofthe Merkur Clinical Hospital. A total of 147 participants(physicians, nurses, and healthcare assistants) were surveyedusing two validated instruments: the Mediterranean DietAdherence Screener (MEDAS) and the Mediterranean DietServing Score (MDSS). Descriptive statistics and t-tests wereused to compare dietary patterns between groups, withp-values <0.05 considered statistically signifi cant.Results: A statistically signifi cant difference was observedin dessert consumption, with morning shift workersconsuming sweets more frequently (M = 3.67, SD = 2.39) thanshift workers (M = 2.70, SD = 2.21; p < 0.05). In contrast, shiftworkers consumed signifi cantly more wine than morningshift workers (M = 1.04, SD = 1.71 vs. M = 0.41, SD = 0.75;p < 0.05).Conclusion: The fi ndings suggest that work schedules areassociated with distinct dietary patterns among healthcareworkers. Morning shift workers show a preference forsweets, while shift workers consume more alcohol. Theseresults highlight the need for targeted workplace dietaryinterventions, including improved access to healthy mealsand strategies to promote balanced eating across all shifts.