Cilj: Disekcija aorte tipa A prema Stanfordu životno je ugrožavajuće stanje koje zahtijeva brzu intervenciju. Ako se ne prepozna i ne liječi odmah, može dovesti do iznenadne smrti. Polovina bolesnika s akutnom disekcijom aorte premine unutar prva dva dana, dok se trećina bolesnika, u trenutku postavljanja dijagnoze, liječi pod nekom drugom, krivom dijagnozom. Prikaz slučaja: Pacijentica u dobi od 68 godina javlja se u Objedinjeni hitni bolnički prijam Opće bolnice Zadar nakon što je kod kuće osjetila bol u donjoj čeljusti uz paresteziju, a potom i simptome kratkotrajne motorne afazije uz opću slabost. Negira stenokardiju, palpitacije, gubitak svijesti, vrtoglavicu te glavobolju. Iz anamneze je poznato da se, unazad dvadeset godina, liječi od arterijske hipertenzije uz dislipidemiju i hipotireozu. Pri dolasku je izmjeren tlak 220/105 mmHg nakon čega je hospitalizirana uz negativne znakove ishemije miokarda i uredan fizikalni status. Zbog oscilacija vrijednosti kreatinina (108-236-146 μmol/L) zadržana je na Odjelu za nefrologiju zbog sumnje na renalnu insuficijenciju. Nakon dva tjedna bilježi se febrilitet i porast C-reaktivnog proteina (CRP). Učinjena angiografija primjenom računalne tomografije (engl. computed tomography angiography, CTA) pokazuje disekciju koja seže od izlazišta aorte sve do u lijevu zajedničku femoralnu arteriju. Dijagnosticirana je disekcija torakoabdominalne aorte (Stanfordov tip A, DeBakeyjev tip I) te su konzultirani stručnjaci Klinike za kardijalnu kirurgiju zbog nastavka liječenja. Zaključak: Disekcija aorte Stanfordova tipa A smrtonosno je kardiovaskularno stanje koje gotovo uvijek zahtijeva kirurško liječenje. Atipične kliničke manifestacije bolesti otežavaju postavljanje dijagnoze i nerijetko odgađaju pravovremenu intervenciju kod oboljelih.
Venska tromboembolija predstavlja povišeni rizik za pojavu morbiditeta i mortaliteta kod bolesnika s malignom bolešću. Bolesnici s karcinomom imaju veći rizik za pojavu venske tromboembolije u odnosu na opću populaciju. Khorana risc score služi za procjenu rizika za razvoj venske tromboembolije kod bolesnika s karcinomom kod kojih se planira liječenje kemoterapijom. Cilj ovoga istraživanja je procijeniti rizik za razvoj tromboze i incidenciju trombotskih događaja kod bolesnika kod kojih se planira specifično onkološko liječenje. U istraživanje je uključeno 100 bolesnika iz Opće bolnice Zadar kod kojih je dijagnosticiran invazivni karcinom i kod kojih je proveden neki oblik sustavnog onkološkog liječenja. Trombotski događaj zabilježen je kod dvije bolesnice i kod jednog bolesnika. Svi su bili srednjeg Korana risc score-a. U istraživanje je uključen mali broj bolesnika, a isto je provedeno kao pilot studija. Mali broj zabilježenih tromboembolijskih događaja onemogućio je provođenje inferencijalne statistike i analize podskupina prema tipu tumora ili vrsti terapije. Naši rezultati ističu potrebu za oprezom u primjeni rutinske tromboprofilakse kod onkoloških bolesnika, te potvrđuju važnost individualnog pristupa. Daljnja bi istraživanja trebala razviti preciznije prediktivne modele koji uključuju heterogenost bolesnika, biološke markere i specifičnosti onkološkog liječenja.
Rad donosi rezultate arheoloških istraživanja provedenih u pećini Vlakno na Dugom otoku tijekom 2022. godine. Pećina Vlakno smjestila se na središnjem dijelu Dugog otoka nasuprot otoka Rave. 40 m2 iskoristivog prostora, u kombinaciji s velikim ulazom okrenutim prema jugoistoku i izvorom vode u blizini pokazalo se kao izvrsno mjesto za boravak manjih zajednica tijekom kasnog paleolitika i ranog mezolitika. Stratigrafskom sekvencom pećine Vlakno još od najdublje dosegnutih razina dominiraju slojevi s nalazima epigravetijenske kulture. Ovogodišnja kampanja usmjerena je na istraživanje onih koji se datiraju u razdoblja prije 17000 godina.
Cilj: Istražiti klinička, radiološka i laboratorijska obilježja, te razlike u njima kod bolesnika sintrakranijalnim krvarenjima koji su prethodno uzimali antikoagulantne i antitrombocitne lijekove, uodnosu na one koji nisu. Ispitanici i metode: Prikupili smo podatke bolesnika s intrakranijalnimkrvarenjima (IKK) hospitaliziranih u OB Pula, u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 01. siječnja 2023.godine. Proveli smo analizu podataka koji su uključivali dob, spol, komorbiditete, vrstu IKK, simptomekod prijma, Glagow Coma Score pri prijmu i otpustu, laboratorijske nalaze, metode i ishod liječenja.Rezultati: Rezultati našeg istraživanja pokazuju kako su u retrogradnom, trogodišnjem praćenju bolesnikasa spontanim intrakranijalnim krvarenjima hospitalizirani odrasli bolesnici i jedno dijete. Jedna trećinabolesnika je prethodno uzimala anitkoagulantne i antitrombocitne lijekove. Odnos između broja muškaracai žena u skupinama nije se značajno razlikovao. Prosječna dob iznosi 70 godina, dok su bolesnici koji nisuuzimali antikoagulantne i antitrobocitne lijekove bili mlađi. Jedna polovina uzorka imala je barem jedankomorbiditet, a tri četvrtine bolesnika (77,2%) bolovalo je od arterijske hipertenzije koja je najvažnijičimbenik rizika za nastanak IKK. Obje skupine bolesnika razvile su umjeren poremećaj svijesti, aintracerebralno krvarenje je bilo najčešći tip IKK. Samo jedna petina bolesnika podvrgnuta je kirurškomtretmanu. Čimbenici koji su bili povezani s antikoagulantnom terapijom su arterijska hipertenzija, atrijskafibrilacija, aneurizmatski SAH i subduralni hematom. Prosječan broj dana hospitalizacije iznosio je 13,72dana, a smrtnost tijekom hospitalizacije 41,4%. Zaključak: Utvrđeno je da ne postoje klinički značajnerazlike između bolesnika. Također, utvrđeno je kako su bolesnici koji su prethodno koristili antikoagulantnei antitrombocitne lijekove imali veću incidenciju subduralnih hematoma i izoliranog intraventrikularnogkrvarenja u odnosu na kontrolnu skupinu bez terapije. Smrtnost kod bolesnika na antikoagulatnoj terapijiiznosila je 48,9%, dok je smrtnost kod nekoaguliranih bolesnika iznosila 37,1%, čime se naglašava važnostranog prepoznavanja bolesnika na antikoagulantnoj terapiji.
Primaljstvo je jedna od najstarijih profesija u ljudskoj povijesti, neraskidivo povezana s temeljnim životnim procesima – trudnoćom, porodom i majčinstvom. U hrvatskom kontekstu tradicija primaljstva, osobito kroz likove tzv. babica, ima duboko ukorijenjeno značenje u kolektivnoj memoriji, narodnoj medicini i kulturnoj baštini. Babice su stoljećima bile ključne osobe u lokalnim zajednicama, često jedine koje su imale znanje i iskustvo potrebno za pomoć pri porodu, osobito u ruralnim i teško dostupnim područjima. S vremenom se od samoukih, iskustveno oblikovanih babica dolazi do školovanih, zakonski reguliranih primalja i profesionalizirane zdravstvene djelatnosti. Rad prikazuje tradicijske oblike primaljske skrbi u Hrvatskoj, razvoj profesionalnog i reguliranog primaljstva te specifičnosti razvoja primaljstva na području Hrvatskog zagorja, s naglaskom na ulogu vanbolničkih rodilišta i iskustva primalja koje su radile u razdoblju prijelaza s kućnih poroda na bolničke porode. Posebno se razmatra fenomen nadriprimaljstva kao društveno-povijesnog problema uvjetovanog siromaštvom, nedostatkom zdravstvene prosvijećenosti i ograničenom dostupnošću obrazovanih zdravstvenih djelatnika. Cilj rada jest prikazati razvoj primaljske profesije u Hrvatskoj s naglaskom na nematerijalnu kulturnu baštinu te istaknuti važnost očuvanja tradicijskog znanja u suvremenom pristupu porodu i skrbi o rodiljama. Rad se temelji na analizi povijesnih i stručnih izvora te kvalitativnoj analizi svjedočanstava primalja iz Krapinsko-zagorske županije. U zaključku se naglašava da očuvanje baštine u primaljstvu nije samo čuvanje prošlosti, nego i temelj profesionalnog identiteta, humanizacije poroda i razumijevanja žene kao središta primaljske skrbi
