Namena raziskave sta bila a) ugotoviti ali so spremenljivke moči sprednjih stegenskih mišic ter ravnotežja pri enonožni stoji povezani s hitrostjo in natančnostjo leta žoge pri udarcu mirujoče žoge s sprednjim notranjim delom stopala (SNDS) poševno naprej in b) ali obstajajo razlike v tehnični izvedbi udarca med nogometaši, ki žogo udarijo hitreje ali natančneje in nogometaši, ki žogo udarijo manj natančno oziroma hitro. V raziskavi je prostovoljno sodelovalo 16 nogometašev. V sklopu meritev smo izvedli meritve telesne višine in mase, izokinetične moči iztegovalk kolena (največji navor (Mmax) in velikost prirastka navora (VPN)), meritve ravnotežja stoje na eni nogi ter meritve hitrosti in natančnosti letov žoge pri čim hitrejšem in čim natančnejšem udarcu žoge v tarčo. Tehnična izvedba udarca je bila posneta in ocenjena na podlagi predhodno določenih kriterijev uspešnosti. S Pearsonovim korelacijskim koeficientom smo na ravni 1% tveganja ugotovili srednjo povezanost med spremenljivko hitrost leta žoge in VPN pri iztegu kolena udarne noge pri 60 °/s (r = 0,63). Prav tako smo srednjo povezanost ugotovili med hitrostjo leta žoge in VPN pri iztegu kolena stojne noge pri 180 °/s (r = 0,60). Tehnična izvedba gibanja se med bolj in manj uspešnimi udarci žoge ni razlikovala. Na podlagi rezultatov zaključujemo, da je za izboljšanje hitrosti leta žoge po udarcu s SNDS poševno naprej v proces treninga nogometašev priporočeno vključiti vadbo za največjo in hitro moč iztegovalk kolena.
Projekt Higher Education Alliance for Innovative Healthcare (HEAL-4-ALL; hrv. Savez visokoobrazovnih ustanova za inova-tivno zdravstvo i obrazovanje) međunarodna je inicijativa koja okuplja šest partnerskih institucija iz Hrvatske, Norveške, Belgije i Finske, s ciljem unaprjeđenja visokog obrazovanja u području zdravstva. Provodi se u okviru programa Erasmus+ (KA220-HED), a traje od listopada 2024. do listopada 2026. Glavni cilj projekta je razvoj inovativnog kurikula i obrazovnih alata koji u edukaciju studenata zdravstvenih studija integriraju pojam egzistencijalne dobrobiti (existential wellbeing) te osnažuju digitalne kompetencije potrebne za suvremene obrazovne procese. Projekt se temelji na suradnji europskih sveučilišta koja zajednički razvi-jaju interdisciplinarni program, utemeljen na povezivanju zdravstvenih i društveno-humanističkih znanosti. Poseban se naglasak stavlja na egzistencijalne dimenzije zdravlja, promicanje društvene odgovornosti te jačanje suradnje s nevladinim organizacijama i malim i srednjim poduzećima. Kroz primjenu inovativnih obrazovnih praksi želi se potaknuti veća povezanost između akademske zajednice, stručnjaka iz područja zdravstva te pružatelja zdravstvenih i socijalnih usluga. U središtu interesa projekta nalazi se podrška starijim osobama, budući da skrb za stariju populaciju predstavlja jedan od najvećih izazova u suvremenoj Europi. Projekt HEAL-4-ALL donosi razvoj novih obrazovnih modela koji naglašavaju empatiju, intersektorsku suradnju i etički pristup zdravlju, s ciljem izgradnje održivijeg, uključivog i humanijeg zdravstvenog sustava u Europi.
Brojna istraživanja čitanja u slobodnom vremenu studenata ukazuju na nedovoljno izražen interes za ovaj vid aktivnosti. Budući da nam čitanje kao ljudskoj vrsti nije predodređeno, da ga je nužno učiti i da svako zastajanje u tom pogledu znači ujedno i zaostajanje te vraćanje unatrag, kod studenata, kao budućih akademskih građana, ono ne bi smjelo biti zapostavljeno. To se osobito odnosi na čitanje književnih tekstova zbog njihova specifična jezika, njihove estetičnosti i niza dobrobiti koje upravo oni imaju za umni i duhovni razvoj osobe. Osnovni cilj ovog rada jest ukazati na važnost poticanja čitanja književnih tekstova kod studenata, na doprinos koji pritom mogu dati visokoškolske knjižnice kao i na važnost navođenja primjera dobre prakse.
ADHD (Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder) je najčešći neurorazvojni poremećaj dječje i adolescentske dobi te prema nekim procjenama obuhvaća oko 10% djece i 5% odraslih osoba. Donedavno se smatralo kako je poremećaj ograničen na djetinjstvo, no prema novijim saznanjima vjeruje se da se prenosi i u odraslu dob kod 30-70%. Budući da ADHD ostaje i dalje prisutan u odrasloj dobi kao cjeloživotna teškoća, zahtijeva sveobuhvatan pristup koji uključuje različite obrazovne, medicinske i socijalne aspekte. Komorbiditet označava postojanje dva ili više poremećaja kod iste osobe, bez obzira na redoslijed njihove pojave. Upravo većina djece, mladih ili odraslih osoba s ADHD-om imaju još najmanje jednu dodatnu dijagnozu. Dvije trećine djece s ADHD-om imaju barem još jedan dijagnosticirani psihijatrijski poremećaj. Srednjoškolsko obrazovanje nameće pred učenike s ADHD-om s prisutnim komorbiditetom različite dodatne izazove koje im otežavaju svakodnevno funkcioniranje. Nerijetko je prognoza slabija, a napuštanje školovanja najlošiji mogući ishod što u konačnici ima implikacije na sniženu kvalitetu života. Sve to ukazuje na potrebu sustavnijeg pristupa problematici komorbiditeta kod mladih s ADHD-om, budući da postoji nedostatak istraživanja i radova na ovu temu u Hrvatskoj.
Hitna medicina definira se kao specijalnost koja se bavi prevencijom, dijagnozom i liječenjem hitnih zdravstvenih stanja u bolesnika svih dobnih skupina. Unatoč jasnim okvirima i definicijama, postavlja se pitanje sprege između tu definiranih očekivanja i stvarnosti rada hitnih medicinskih službi (HMS). S obzirom na porast starije populacije i bolesnika s kroničnim bolestima, HMS se suočava s povećanim brojem bolesnika čiji problemi nisu isključivo hitne prirode. Preopterećenje HMS-a složenim bolesnicima postaje globalni izazov, a nedostatak odgovarajuće klasifikacije i analize potreba ovih bolesnika otežava razvoj efikasnih strategija za njihovo zbrinjavanje. Predlaže se grupiranje kompleksnih bolesnika i njihovo sustavno razgraničenje u podskupine (gerijatrijski, onkološki) kako bi se olakšalo upravljanje njihovim specifičnim potrebama. Hitne medicinske službe, sa svojom otvorenom strukturom, predstavljaju ključnu točku u zdravstvenom sustavu te su pokazatelj učinkovitosti istog. Kako bi se suočile s izazovima koje donosi skrb o kompleksnim bolesnicima, HMS-i moraju razviti strategije koje će osigurati kvalitetnu skrb uz manje stresa za medicinsko osoblje. Budućnost hitne medicine leži u učinkovitom upravljanju i odgovarajućim resursima za brigu o kompleksnim bolesnicima, čime se potvrđuje njihov značaj unutar zdravstvenog sustava.
