U dramatičnom kontrastu u odnosu na materijalno nasljeđe, koje je najčešće precizno definirano i distribuirano, duhovno nasljeđe se uvijek iznova sagledava i procjenjuje. Naročito kada je riječ o vrednovanju, uočavamo gotovo nevjerojatne aberacije i nesuglasnosti. Ono što je za jedne neupitna vrijednost, stup europske civilizacije, za druge je fatalni izvor korupcije, zavodljiva inspiracija propasti. Slijedeći primjere Hegela i Nietzschea ukratko ćemo prikazati kako se prikaz helenskog nasljeđa mijenja u skladu s različitim pojmovima povijesti, favoriziranim kod nasljednika. Hegel je pun povjerenja u povijesno kretanje uma, shvaćeno u terminima razvoja i progresa, pa otuda povijest kod njega funkcionira kao medij emancipacije i samospoznaje. Po Nietzscheovu mišljenju, povijest valja promatrati kao štetnu, kao povjerenje u tradiciju koje za rezultat ima dobrovoljno porobljavanje, pa nas ona otuda neizbježno uvodi u problematične situacije, ne samo kao povijest nego i kao prošlost koju zajedno dijelimo.
Kierkegaardova teorija demonskog nudi kritički okvir za analizu neizrecive patnje u mentalnim poremećajima. Demonsko se očituje kao tjeskoba pred Dobrim, gdje se vremenska totalnost percipira kao izvor patnje kroz spiralu grijeha i iskupljenja. Taj proces nehotice isključuje patnike iz univerzalnog diskursa usmjeravanjem na grijeh uz istodobno odbijanje iskupljenja. Naše istraživanje otkriva dva voljna paradoksa koja proizvode četiri arhetipa: Sotonino apsolutno prkošenje, Abrahamovu žrtvenu suspenziju, Antigoninu tihu odanost i Mermanovu egzistencijalnu dvosmislenost. Analizom njihovih dijalektika neposrednosti/posrednosti i mogućnosti/nuž- nosti pokazujemo kako obrasci neuspjele transcendencije Abrahama i Antigone oblikuju bitni pokret demonskog. Njihovo paradoksalno izbjegavanje Mermanova modusa očaja naposljetku potiče sotonističku aktualizaciju – beskonačno neprijateljstvo s univerzalnošću ostvareno kroz neizrecivu psihoanalitičku perverziju. Taj vječni pokret održava patnju paradoksalnim izbjegavanjem njezina prividnog dovršenja.
Adorno i Horkheimer pokazali su da je Hegel svojim mitom o Apsolutu odveo misao u labirint bez izlaza te su u Odiseju vidjeli arhetip te sklonosti zatvaranju. Gotovo je nemoguće govoriti o napretku Odiseja u filozofiji, a da se ne naglase njegove sličnosti s Hegelovim. U ovom ću radu najprije izložiti probleme Hegelova odgovora na pitanje »Kojim putem ide filozofija?«. Potom ću pokazati da je moguća interpretacija Odiseja koja se suprotstavlja arhetipu što ga Adorno i Horkheimer poistovjećuju s Hegelom, te kako bi takva interpretacija mogla stvoriti novi model filozofskih pomaka.
Adorno and Horkheimer revealed that Hegel had dragged thought into a labyrinth with no exit with his myth of the Absolute, and saw Odysseus as an archetype of this tendency of confinement. It has become nearly impossible to talk about the progress of Odysseus in philosophy without emphasising its similarities with those of Hegel. In this article, I will first set out the problems with Hegels' answer to the question "What path is philosophy taking?". Afterwards, I will show that an interpretation of Odysseus that opposes the archetype which Adorno and Horkheimer identify with Hegel is possible and how such an interpretation could create a new model for philosophical moves.
Na temelju peterostruke sinteze Fichteova Wissenschaftslehre-1804-II ispitujem implicitnu logičku nužnost i svjetsko-planskih epoha i svjetonazora u dvama djelima post-jenskoga razdoblja, u kojima Fichte nastoji objasniti povijest čovječanstva iz a priori plana (Die Grundzüge des gegenwärtigen Zeitalters) te povijest svijesti u njezinu usponu prema višem svjetonazoru (Die Anweisung zum seligen Leben). Svrha je ovoga teksta trostruka: (1) provjeriti odnos izme- đu peterostruke sinteze i svjetonazora; (2) provjeriti odnos između peterostruke sinteze i epoha svjetskoga plana; te (3) provjeriti odnos između točaka 1 i 2. Naravno, postoje ranija istraživanja koja razmatraju oba djela zasebno, no nijedno ne uspostavlja preciznu korelaciju između svjetonazora i svjetsko-planskih epoha. Ovaj članak nastoji popuniti tu prazninu.
Kierkegaards' demonic theory offers a critical framework for analysing ineffable suffering in mental disorders. The demonic manifests as anxiety toward the Good, where temporal totality becomes perceived as sufferings'source through a sin-redemption spiral. This process involuntarily excludes sufferers from universal discourse by fixating on sin while resisting redemption. Our examination reveals two volitional paradoxes producing four archetypes: Satans' absolute defiance, Abraham's sacrificial suspension, Antigones' silent devotion, and the Mermans' existential ambiguity. Through analysing their immediacy/mediacy and possibility/necessity dialectics, we demonstrate how Abraham andAntigones'failed transcendence patterns form the demonics' essential movement. Their paradoxical evasion of Merman-mode despair ultimately propels Satanic actualization-an endless antagonism with universality achieved through ineffable psychoanalytic perversity. This perpetual motion sustains suffering by paradoxically avoiding its apparent culmination.
U ovom ću članku razmotriti stavove Friedricha Nietzschea o demokraciji u svjetlu njegova deklariranog aristokratizma. Najprije ću se osvrnuti na Nietzscheov perfekcionizam, tj. njegovo uvjerenje da se čovječanstvo može opravdati jedino putem neprestanog napretka koji se očituje u iznimnim pojedincima. Zatim ću ispitati kako je to uvjerenje oblikovalo Nietzscheove političke stavove, osobito njegovu zloglasno kritičku poziciju prema demokraciji. Nakon toga slijedi rasprava o argumentima Hermana W. Siemensa, koji tvrdi da su Nietzscheovi pogledi na demokraciju i njihov odnos prema njegovim aristokratskim sklonostima nijansirani, kao i o ograničenjima Siemensova čitanja Nietzschea. Na koncu, članak će pokazati kako Thomas Fossen nadograđuje Siemensovu analizu uključivanjem Nietzscheova značajnog patosa distance te naznačiti smjerove za daljnja istraživanja ove teme.
U ovom članku branim argument iz halucinacije temeljen na zamislivosti filozofovih halucinacija koje ne uključuju nikakvu fenomenalnu razliku u odnosu na istinsku percepciju. Riječ je, u biti, o argumentu na osnovi misaonog eksperimenta koji brani tezu da subjektivna nerazlučivost tih dvaju stanja podrazumijeva istovjetnost njihovih objekata. Razmatram protuprimjere i disjunktivističke prigovore upućene na ovu inferenciju te raspravu proširujem na uvjete koji su uključeni u zamišljanje filozofovih halucinacija. Dovoljnim sužavanjem ‘jaza’ između teze o subjektivnoj nerazlučivosti i teze o istovjetnosti objekata odgovaram na Putnamov prigovor temeljen na fenomenalnom soritu i na srodne probleme. Detaljnija analiza uvjeta uključenih u misaoni eksperiment pokazuje da neki uobičajeni prigovori na inferenciju od teze o subjektivnoj nerazlučivosti do teze o istovjetnosti objekata gube svoju uvjerljivost.
Ovaj članak povezuje radove Nussbaum, Habermasa i Heideggera u kritici neterapeutskog preinačavanja genoma radi ljudskog poboljšanja. Primjedbe koje iznosi Habermas u svojem djelu Budućnost ljudske prirode proširuju se i dodatno argumentiraju. Pokazujemo kako je ‘poboljšavajuće’ preinačavanje oblik objektifikacije. Slažemo se s Habermasom da su terapijske primjene preinačavanja genoma dopuštene, ali ne slažemo se s onima koji zagovaraju tehnologiju genetičkog poboljšanja. Analizu nadopunjujemo Heideggerovim shvaćanjem tehnologije, pri čemu pokazujemo da genetičko poboljšanje može biti oblik tehnološkog uokvirivanja koje objektivira i narušava samorazumijevanje, slobodu, autonomiju i mogućnosti preinačene osobe. Umjesto toga, tvrdimo da objektifikaciju genetičkog poboljšanja treba ‘osloboditi’ od nerođenog djeteta kroz uvažavanje Heideggerove Gelassenheit, što svakom čovjeku omogućuje slobodu i priliku da u potpunosti ostvari i razvije svoje neskriveno mjesto i dom u svijetu, umjesto da mu ono bude nametnuto.
Ovaj članak objašnjava načelo univerzalnog gostoprimstva u Kantovoj političkoj filozofiji, s naglaskom na prava izbjeglica zajamčena u okviru pojma vječnog mira. Treći definitivni članak vječnog mira jest načelo univerzalnog gostoprimstva, tj. pravo svakog stranca da, u slučaju dolaska na tuđi teritorij, ne bude dočekan neprijateljski. Temelj tog načela jest teza da nitko izvorno nema više pravo boraviti na nekom mjestu na Zemlji od drugoga, budući da pravo na posjet pripada svim ljudima. Ispitat će se u kojoj se mjeri to pravo poštuje te će se pokazati kako Kant, unatoč tome što je imao nekoliko kontroverznih stavova o rasnim i drugim razlikama među ljudima, ujedno može biti relevantan sugovornik o najosjetljivijim problemima kao što su ljudska prava, prava manjina i prava izbjeglica. Tri stoljeća nakon njegova rođenja, Kant ne samo da je i dalje aktualan nego, čini se, potrebnijim nego ikada.
In sharp contrast to the material heritage, which is most often precisely determined and subject to distribution, spiritual heritage is reassessed again and again. Especially when it comes to valuation, we note remarkable aberrations and disagreements. What is for some an unchallengeable value, the pillar of European civilisation, for others is a fatal source of corruption, a deceiving inspiration of decay. By following the examples of Hegel and Nietzsche, we will also briefly show how the description of Hellenic inheritance changes depending on differing notions of history favoured by its inheritors. Hegel is full of confidence in the historical movement of reason, understood in terms of development and progress. According to Nietzsche, history should be considered as an abuse, as should the trust in tradition, which he views as a form of voluntary enslavement. For Hegel, history functions as a medium of emancipation and self-knowledge, whereas with Nietzsche, we are entering into troubled terrain, not only with history itself but with the shared past as well.
This paper explores the limitations of traditional approaches to art education through a biocultural lens, emphasizing the intersection of individual subjectivity and cultural influences. It critiques the conventional understanding of the aesthetic subject as autonomous, suggesting that such a view fails to account for the dynamic interaction among body, mind, and the changing world. Drawing on influential aesthetic theories and the Austrian national curriculum, the study highlights how theoretical frameworks shape educational policies and practices. Through qualitative research on "Aesthetic Practice and the Critical Faculty", the paper exposes gaps in traditional pedagogy and proposes a phenomenologically grounded, biocultural alternative. This shift aims to offer a more holistic understanding of the aesthetic subject, enriching art education practices.
Članak kroz biokulturnu leću istražuje granice tradicionalnih pristupa likovnom obrazovanju, naglašavajući sjecište individualne subjektivnosti i kulturnoga utjecaja. Kritizira konvencionalno razumijevanje estetičkog subjekta kao autonomnog i predlaže da takvo gledište ne uspijeva objasniti dinamičko međudjelovanje tijela, uma i mijenjajućega svijeta. Polazeći od utjecajnih estetičkih teorija i austrijskog nacionalnog kurikula, istraživanje ističe kako teorijski okviri oblikuju obrazovne politike i prakse. Kroz kvalitativno istraživanje »O praksi i kritičkoj moći«, članak iskazuje praznine u tradicionalnoj pedagogiji i predlaže alternativu temeljnu na fenomenologiji i biokulturnom pristupu. Ovaj pomak smjera ponuditi cjelovitije razumijevanje estetič- kog subjekta i na taj način obogatiti obrazovne prakse.
Članak brani navikovnu izvedbu religijskih rituala, poput dnevnih molitvi, nasuprot gledištu da štovanje uvijek mora biti pozorno i usredotočeno na duhovne stvari. Učitelji u svim religijama naglašavaju potrebu za angažiranjem naših umova u štovanju, no to gledište previđa iskustvo tijela. Kroz navike, naša tijela mogu imati iskustva koja će naši umovi djelomično prepoznati ili neće uopće. Neka od tih iskustava mogu uključivati osjećaj jedinstva s nečime većim od nas, što vjernici mogu protumačiti kao religiozni susret.
Debate oko biološkog značenja čovjekove muzikalnosti težile su odigravati se unutar teorijske orijentacije koja evoluciju najviše objašnjava u pogledu »prilagodbi«. Premda je ta orijentacija donijela važne uvide, također nameće prilično stroga razlikovanja između proizvoda »prirode« i »kulture« u čovjekovu fenotipu. Sukladno tome, ovdje se argumentira da »adaptacionistič- ka leća« možda nije dovoljna za dohvaćanje pojave i važnosti kompleksnih oblika ponašanja osnovanih na više fizioloških, kognitivnih i okolišnih komponenata. Ovaj članak ocrtava alternativan, »biokulturni« pristup za koji se čini da uklanja načelne dihotomije povezane s adaptacionističkom perspektivom – pristup koji razmatra pojavu i značenje čovjekove muzikalnosti u pogledu dinamičkih povratnih (feedback) i unaprijednih (feedforward) učinaka koji se dotiču gena, mozga, tijela i sociomaterijalnog okružja. U članku se također predlaže da biokulturni pristup zahtijeva ponovno ocjenjivanje važnosti pojmova »djelovanje« (agency) i »teleologija« unutar evolucijske teorije. U te svrhe razvio sam neke misaone alate, izvučene iz enaktivne i 4E kognitivne znanosti, te dajem neke prijedloge za to kako fenomen (muzičke) improvizacije može ponuditi korisnu heuristiku za razumijevanje »teleodinamičkih« čimbenika povezanih s evolucijom biokulturnih sustava.
Ljudske kulture slične su evolucijskim životinjskim vrstama po tome što pokazuju varijacije u načinu ophođenja i odnošenja prema drugim kulturama. Ta kulturna razlikovanja uključuju varijacije u slobodama, vrijednostima, praksi muške dominacije i percepciji superiornosti ili inferiornosti, čime bitno utječe na kulturne realnosti poput rasizma, siromaštva i zakona. Ljudi, nadalje, kulturno razlikuju sebe od ne-ljudskih živih vrsta, čuvajući svoj status kao jedinstvenog, dragocjenog i najvišeg bića među živim bićima. Međutim, ovo odmicanje otkriva ljudsku ranjivost, smrtnost i borbu za opstojanje kakvu je opisao Darwin. Ljudske ranjivosti dotiče se religija kroz vjeru u Boga i zagrobni život, no religijski odgovori na strance i ne-ljudske životinje razlikuju se, nekada ih pozivajući k sebi, a nekada ih ugnjetajući. Različiti istaknuti aspekti ljudske kulture imaju korijene u rasponu evolucijskih stvarnosti koje određuju ljudski i ne-ljudski život jednako. Ove stvarnosti trebaju se pomnije specificirati u pogledu filogeneze i ontogeneze.
Pitanje iz naslova ovoga članka postavio je Daniele Molinini prije gotovo deset godina, uz tvrdnju da do tada na njega nije bio jasno artikuliran odgovor. Povećana učestalost pojma autentično matematičko objašnjenje može se pratiti unatrag do rada Alana Bakera, objavljenog prije otprilike dvadeset godina. Nažalost i danas, dva desetljeća kasnije, teško možemo tvrditi da je došlo do značajnijeg napretka u razumijevanju pojmovnih nijansi toga izraza. Bakerov pojačani argument neizostavnosti, za razliku od Quine–Putnamova argumenta neizostavnosti, temelji se na važnosti matematičkog objašnjenja u znanosti, s posebnim naglaskom na ono što se naziva pravim matematičkim objašnjenjem. Ovaj se pojam navodi kako u tekstovima autora koji zagovaraju platonistička stajališta, tako i onih koji zastupaju nominalističke pozicije. Razmotrit ćemo tumačenja toga izraza kod trojice autora, nastojeći uočiti zajedničke elemente, s nadom da će naša analiza makar skromno pridonijeti kristalizaciji njegova značenja, u mjeri u kojoj je to moguće u skladu s intuicijom.
Često je prepreka napretku znanja naša nevoljkost da prihvatimo nove ideje. Aktivna ignorantnost, stoga, također igra važnu ulogu u neetičnom ponašanju. Ipak, unatoč tome što je široko prepoznato kao glavni čimbenik moralnog prijestupa unutar čitavog spektra etičnosti, izbjegavanje znanja suočava se s nedostatkom jasnoće u pogledu točne prirode i obilježja epistemičkih pojava koje obuhvaća. Prvo, te se pojave čine kontradiktornima s obzirom na to da izbjegavanje obično zahtijeva znanje o onome što se izbjegava, pa se stoga čini da je izbjegavanje znanja nemoguće. Drugo, čini se da je izbjegavanje znanja krovni termin koji obuhvaća različita doksastička stanja. I treće, razlozi i motivacije za izbjegavanje znanja čini se da obuhvaćaju biološke čimbenike, kao i ontološke i psihološke aspekte. Oslanjajući se na tradicionalnu i suvremenu filozofsku literaturu, ovaj rad ima za cilj rasvijetliti sva ta lica izbjegavanja znanja istražujući probleme povezane s njegovom konzistencijom, taksonomijom i etiologijom. Članak stvar zaključuje ispitivanjem moralnih dimenzija tih pojava. Istražuje se problem odgovornosti i krivnje, čak i moguće koristi izbjegavanja znanja.
Prvi dio rada, suprotno Hegelovoj dijalektici, prikazuje glavna obilježja Adornove negativne dijalektike i njegovu tematizaciju Auschwitza kao »apsolutne negativnosti«. Drugi dio rada posvećen je Lyotardovu preuzimanju i radikalizaciji negativne dijalektike sve do njezine suspenzije, kao i njegovim zapažanjima o projektima (univerzalne) emancipacije za koje je bio uvjeren da obilježavaju modernost – i koji su doveli do Auschwitza. U sljedećem dijelu osvrćemo se na neka zapažanja upućena Adornu u vezi s njegovom »fascinacijom« Auschwitzom i navodnom nepravdom koju je Lyotard počinio postmodernističkim raskidom s modernošću na toj osnovi. Završni dio rada uglavnom je posvećen Claussenovu povratku Adornovom teorijskom narativu o Auschwitzu i obrani njegove relevantnosti za današnje vrijeme.
U ovom članku, autor cilja primijeniti nasljeđe marksističke kritike svakodnevice radi analize fenomena prekarnog rada u suvremenom društvu. S obzirom na to da je pitanje otuđenja rada središte marksističkog tumačenja svakodnevice, postavlja se pitanje o tome kako prekarnost, kao apsolutno otuđenja rada, pogađa svakodnevicu nesigurno zaposlenih pojedinaca. Autorov je temeljni stav taj da je prekarni rad strukturno obilježje kapitalističkog načina proizvodnje, čije manifestacije evoluiraju u skladu s tehnološkim razvojem. U toj perspektivi autor slijedi Marxov opći zakon kapitalističke akumulacije izražen u pogl. 25, sv. 1 Kapitala, koji sadrži zoran opis »viška populacije« ili »rezervne vojske industrije«. U središtu je ovoga istraživanja pitanje toga kako suvremene manifestacije prekarnog rada utječu na svakodnevicu prekarijata.
