Odštetno pravo počiva na načelu potpune naknade, no postoje i izuzeci od toga načela. Kod ugovorne odgovornosti za štetu opseg naknade štete ovisi o vrsti i stupnju krivnje štetnika (dužnika). Također se u određenoj mjeri uzima u obzir i eventualni dobitak koji je oštećenik ostvario, a naknada se smanjuje i ako oštećenik nije poduzeo razumne mjere radi smanjenja štete. Naknada štete razmjerno se smanjuje ako je vjerovnik (oštećenik) ili osoba za koju on odgovara pridonijela nastanku štete, njezinoj visini ili otežanju položaja dužnika. Kod izvanugovorne odgovornosti za štetu postoji manji broj pravila o sniženju naknade u odnosu na ugovornu odgovornost. Zakon o obveznim odnosima predviđa sniženje naknade kod izvanugovorne odgovornosti u slučaju kada je štetnik slabijega imovnog stanja, odnosno kada je radio nešto korisno za oštećenika te, naposljetku, kod doprinosa oštećenika nastanku ili uvećanju štete. Za svaki od tih izuzetaka predviđene su posebne pretpostavke, a iako između pojedinih izuzetaka postoje određene dodirne točke, uvijek je potrebno voditi računa o području primjene svakoga od njih.
Cilj je ovoga rada analizirati je li, i u kojoj mjeri, ideja unošenja instituta upravnog ugovora u domaći pravni sustav ostvarena na normativnoj razini. Istražuju se postavke općeg pravnog režima upravnih ugovora koje ograničuju širu primjenu ovog instituta u praksi te se ukazuje na primjere neprikladne primjene upravnih ugovora u posebnim upravnim područjima. U radu se najprije ukazuje na razloge uvođenja upravnih ugovora u hrvatski pravni sustav, a zatim se analizira njihov opći pravni režim utvrđen Zakonom o općem upravnom postupku. Raščlanjuje se pravno uređenje upravnih ugovora u posebnim upravnim područjima, uključujući i primjere ugovora o čijoj se pravnoj prirodi kao upravnih ugovora očitovala sudska praksa. U zaključku se ocjenjuje je li pravna regulacija upravnih ugovora, nakon više od 15 godina primjene toga instituta, ostvarila svoja očekivanja.
Kada se razmatra mogućnost ugovornih raspolaganja predaka u korist potomaka koja imaju nasljednopravne učinke, osim općih pretpostavki za valjanost ugovora u hrvatskom pravu, do punog izražaja dolaze one posebne u pogledu subjekata, sadržaja i forme takvih raspolaganja. Iako je načelo autonomije volje jedno od temeljnih načela obveznog prava, kod ugovornih raspolaganja između predaka i potomaka ono dolazi u sukob s nekim načelima i kogentnim odredbama nasljednog prava, što potencijalno dovodi do njihove nevaljanosti. U radu se razmatraju posebne pretpostavke valjanosti ugovora o ustupu i raspodjeli imovine za života te ugovora o doživotnom/dosmrtnom uzdržavanju, za kojima stranke najčešće posežu u namjeri uređenja svojih imovinskopravnih odnosa, odnosno s namjerom da sva ili dio imovine kojom trenutačno raspolažu i/ili će je naknadno steći prijeđe na njihove potomke (odmah ili nakon njihove smrti) i ne uđe u njihovu ostavinu. U radu će se prikazati temeljna razmatranja pravne teorije i sudske prakse o pitanjima koja se u praksi javljaju u vezi s posebnim pretpostavkama valjanosti navedenih ugovora, te se iznose prijedlozi mogućih izmjena njihova pravnog okvira koje bi potencijalno mogle dovesti do smanjenja broja sporova koji se povodom njih javljaju.
Potreba za osiguranjem učinkovite primjene prava Europske unije na nacionalnoj razini, uz istovremeno poštovanjem nadležnosti država članica u oblikovanju vlastitih postupovnih pravila prema načelu postupovne autonomije, oduvijek je za Europsku uniju predstavljalo značajan izazov. Zahtjevi načela učinkovitosti i ekvivalencije (tzv. Rewe načela) omogućavali su Sudu Europske unije da, u suradnji s nacionalnim sudovima, postavlja standarde provedbe europskog prava na nacionalnoj razini, istodobno utjelovljujući opću obvezu država članica da osiguraju sudsku zaštitu pojedinaca. Od stupanja na snagu Lisabonskog ugovora 2009. godine, osim Rewe načelima, nacionalna postupovna autonomija dodatno je ograničena odredbama Povelje Europske unije o temeljnim pravima, posebice načelom učinkovite sudske zaštite, kodificiranim kao temeljno pravo u čl. 47. Povelje. Unutar tog krovnog pojma, kao jedno od najdalekosežnijih pravnih sredstava koje ima potencijal ograničiti nacionalnu postupovnu autonomiju u većoj mjeri nego ostali mehanizmi, ističe se postupovno pravo na djelotvoran pravni lijek. Polazeći od navedenog prava, a u svjetlu nedavne presude Suda Europske unije u predmetu Ati-19, u radu se ispituje utjecaj Povelje, odnosno prava na djelotvoran pravni lijek, na pravna sredstva u nacionalnom pravu, s posebnim osvrtom na porezne predmete. Propitujući nacionalni sustav privremenih upravnih mjera u postupcima vezanim s provedbom poreza na dodanu vrijednost utvrđuje se da odredbe Povelje, odnosno pravo na djelotvoran pravni lijek, pred nacionalnu postupovnu autonomiju stavljaju stroža ograničenja od onih koja proizlaze iz načela učinkovitosti i ekvivalencije. Ističući neophodnost postojanja učinkovite sudske kontrole u svakom pojedinom slučaju, Povelja putem prava na djelotvoran pravni lijek otvara nacionalno pravo prema uvođenju novih ili pak izmijenjenih pravnih sredstava, čime se postupovna autonomija država članica stavlja pod dodatni pritisak.
Freedom to exercise shareholders’ rights and the obligation to act loyally represent two opposing poles of corporate governance. In their absolute form, each of these principles would negate the other, which makes it is necessary to establish criteria for achieving an optimal balance between them. The starting point must be the purpose of the company, from which the duty of loyalty derives and which manifests itself differently with regard to three categories of shareholders’ decisions and other rights. The first category consists of management decisions through which the purpose of the company is directly pursued. When voting for these resolutions, shareholders must act loyally and fully subordinate their personal interests to the interests of the company. The second category comprises resolutions amending the articles of association, such as an increase or a reduction of the share capital. Since the goal of the company depends on the specific articles of association, and not vice versa, shareholders are not obliged to act loyally when voting for or against an amendment. The third category includes other shareholders’ resolutions and rights, such as resolutions on the distribution of profits, resolutions on the appointment and dismissal of management board members, and the right to transfer shares. Through them, shareholders have the opportunity to pursue their personal interest, which may differ from the company’s purpose, but are not completely independent of it. Therefore, shareholders are bound by loyalty only if it is certain that their benefit will result in a disproportionate harm to the company or other shareholders.
