
Hrvatska doktrina i sudska praksa općim metodama tumačenja zakona i popunjavanja pravnih praznina pristupaju ponajprije općeteorijski. Sadržaj tih metoda određuje se u skladu s tekovinama europske pravne misli, no bez interesa za ispitivanje njihova pozitivnopravnog temelja u Republici Hrvatskoj. U radu se, polazeći od ustavnih načela diobe vlasti, zakonitosti, pravne sigurnosti i jednakosti, isključuje mogućnost prepuštanja predmetnih metoda potpunoj diskreciji tumača te se u pogledu njihova uređenja utvrđuje postojanje pravne praznine. Potom se postavlja i ispituje hipoteza o popunjavanju predmetne pravne praznine pravnim pravilima §§ 6. i 7. austrijskog Općeg građanskog zakonika u skladu sa Zakonom o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine. Primjenom dogmatske, povijesne i poredbene metodologije dolazi se do potvrdnog zaključka. Prema navedenim pravnim pravilima, zakon nije dopušteno drukčije tumačiti nego prema vlastitom značenju riječi u njihovu savezu i jasnoj namjeri zakonodavca. Na pojedine slučajeve za koje ne postoji posebna odredba potrebno je primijeniti odredbe koje se odnose na slične slučajeve odnosno, ukoliko ni to nije moguće, načela prirodnog prava. Predmetna pravna pravila odražavaju spomenuta ustavna načela te jamče cjelovitost pravnog poretka u kojemu sudac ne može uskratiti odluku zbog nepostojanja posebne norme za pojedini slučaj niti može samovoljno diktirati normu.
Javno izricanje presude u parničnom postupku nakon zaključenja glavne rasprave zakonska je, konvencijska i ustavna obveza sudova u Republici Hrvatskoj. Njime se oživotvoruje načelo prava na pošteno suđenje, pridonosi transparentnosti rada sudova te jača povjerenje stranaka i javnosti u pravosudni sustav. Pojedini nacionalni građanski postupovni zakoni izričito propisuju obvezu javnog izricanja presude, dok drugi takvu obvezu ne poznaju. U ovome se radu razmatraju oba pristupa uređenju. Posebna pozornost posvećena je pravnim posljedicama postupanja protivno propisima koji nalažu javno izricanje presude. Dok se, s jedne strane, čini da sudovi u Republici Hrvatskoj bez ikakvih pravnih posljedica mogu kršiti zakonsku, konvencijsku i ustavnu obvezu javnog izricanja presuda, ustaljena njemačka sudska praksa, uz potporu pravne doktrine, presudi koja suprotno zakonu nije javno izrečena uskraćuje svojstvo egzistentnog pravnog akta. Cilj je ovoga rada osvijestiti problem javnog neizricanja presude te predložiti pravni put zaštite stranaka od takvog protupravnog postupanja sudova.
U skladu s načelima vladavine prava i pravne sigurnosti zabranjeno je retroaktivno djelovanje propisa. Ipak, budući da se pravni sustav mora prilagođavati promjenjivim društvenim okolnostima te da zakonodavac mora voditi računa o zaštiti javnog interesa, iznimno se dopušta retroaktivno djelovanje zakona, ali samo iz posebno opravdanih razloga. Budući da retroaktivnost umanjuje pravnu sigurnost i može narušiti načelo zakonitosti, važno je jasno odrediti granice njezine dopuštenosti. S tim ciljem u radu se najprije analiziraju načelo zabrane retroaktivnosti i zaštita legitimnih očekivanja kao usko povezani pravni koncepti. Nadalje, razmatra se razlika između „prave retroaktivnosti“, kao beziznimno zabranjenog instituta, te „kvaziretroaktivnosti“, koja je pod određenim uvjetima dopuštena, s posebnim naglaskom na pretpostavke njezina zadiranja u pravomoćne upravne akte. Konačno, na temelju analize ustavnosudske i upravnosudske prakse, zaključuje se da ustavnopravne granice kvaziretroaktivnosti još uvijek nisu jasno određene, osobito kada je riječ o općim aktima.
Related party transactions are a common occurrence in both domestic and international trade. They can result in a significant portion of a company’s assets being transferred to a related party, which can therefore lead to the company’s stakeholders being disadvantaged. In order to counteract such adverse effects, the EU legislator has adopted verification mechanisms as part of Directive 2017/828 to protect the interests of the company and other stakeholders in the event that company conclude related party transactions. This article aims to demonstrate that the regulations implementing the regime of transactions with related parties into the Polish legal system, although remaining close to the literal wording of the provisions of Directive 2017/828, do not ensure due protection of the interests of the company or shareholders who are not related parties. The main research methods used in this work are the formal-dogmatic (legal-analytical) and comparative legal research methods.
Ubrzan razvoj chatbotova kao najraširenijeg oblika primjene alata umjetne inteligencije (engl. artificial intelligence, AI), uz brojne prednosti u području informiranja, obrazovanja i poslovanja, otvara i pitanje pravne odgovornosti za štetne posljedice koje mogu nastati njihovom uporabom. U pojedinim slučajevima takve posljedice mogu utjecati na ostvarivanje temeljnih ljudskih prava, uključujući pravo na život i zdravlje. Najvažnije pitanje koje se pritom postavlja jest odgovornost za štetu nastalu uporabom chatbotova. Iako je donošenjem Akta o umjetnoj inteligenciji (engl. Artificial Intelligence Act, AI Act) Europska unija ostvarila važan iskorak u pravnom uređenju umjetne inteligencije, sudska praksa na području Europske unije koja se odnosi na građanskopravnu odgovornost za štetu prouzročenu uporabom alata umjetne inteligencije tek je u povojima. Stoga se u radu, pored analize odgovarajućega normativnog okvira i prakse europskih sudova, razmatra i sudska praksa drugih pravnih sustava. Na temelju provedene analize identificiraju se temeljna pravna pitanja odgovornosti za štetu nastalu uporabom chatbotova te se razmatraju mogući smjerovi razvoja građanskopravne odgovornosti u tom području.